VEĆ dugi niz godina Peru privlači turiste iz čitavog svijeta. Oni obično posjećuju Limu, Cuzco, prijestolnicu carstva Inka, znamenite ruševine Machu Picchua te veličanstvene Ande, a neki se odluče i na vožnju brodom po Amazoni. U novije vrijeme svemu tome dodana je još jedna atrakcija — Rezervat prirode Paracas. On se nalazi oko 250 kilometara južno od Lime, blizu područja kojim prolazi Panamerička autocesta.

Rezervat Paracas obuhvaća poluotok Paracas i dio priobalnog područja — ukupno 335 000 hektara zemlje. Godine 1975. peruanske državne vlasti osnovale su ga radi očuvanja mnogih vrsta ptica i divljih životinja koje žive na tom području ili ga svake godine posjećuju u vrijeme seobe. Taj rezervat pomaže u razvijanju svijesti o potrebi zaštite okoliša te doprinosi razvoju turizma. Na području rezervata dosad je otkriveno preko 100 arheoloških nalazišta na kojima su pronađeni ostaci stoljećima stare kulture Paracas. U moru i priobalnom području žive morski lavovi, morske vidre, delfini, preko dvjesto vrsta ptica i četiri vrste morskih kornjača.

Na karti poluotok Paracas izgleda poput malenog dugmeta koje se drži za veliku kontinentalnu masu. Poluotok se nalazi na području na kojem pušu jaki pasatni vjetrovi, koje ovdašnje stanovništvo naziva paracas. Ti vjetrovi pušu prema sjeveru i donose hladnu Peruansku struju, koja se naziva i Humboldtova struja. Zahvaljujući  hladnom moru, plitkim obalnim vodama i tome što iz dubina oceana izvire voda koja je bogata hranjivim tvarima, ovo se oceansko područje odlikuje bogatstvom morskih organizama kao malo koje drugo područje na svijetu. Ovdje su vode Tihog oceana zelene i obiluju mikroorganizmima, uključujući fitoplankton i zooplankton. Njima se hrane milijuni inćuna i drugih malih riba kojih u ovim vodama ima u izobilju. To silno mnoštvo riba, naročito inćuna, služi kao hrana zaštićenim vrstama morskih ptica, pingvina i sisavaca koji žive na području rezervata.

Krećemo na put iz pristaništa u zaljevu Paracas. Tamo je usidreno mnogo ribarskih brodića koji se ljuljaju na vodi. Njihovi jedini putnici su smeđi pelikani, koji čiste svoje perje i gledaju što rade ljudi oko njih. Stigao je naš gliser i mi se s nestrpljenjem ukrcavamo te oblačimo prsluke za spašavanje. Samo što smo se udaljili od pristaništa u kojem vlada poprilična gužva, vozač daje gas i počinje uzbudljiva plovidba. Dok napuštamo zaljev, gliser s lakoćom klizi po blago uzburkanom moru.

Najprije se zaustavljamo na kraju poluotoka. Tamo nam vodič skreće pažnju  na jedan ogromni crtež na obronku brda. Zovu ga El Candelabro (Svijećnjak), premda će netko možda reći da više sliči kaktusu s tri grane koje strše uvis. Neki kažu da se radi o jednom od čuvenih likova iz kulture Nazca. * Drugi pretpostavljaju da je to djelo gusara ili pak masonski simbol koji su 1820. izradili vojnici koji su bili sljedbenici revolucionarnog vođe Joséa de San Martína. Ma kako da je nastalo, to umjetničko djelo koje se nalazi nasred pustinje djeluje impresivno.

Udaljavamo se od poluotoka i more postaje sve nemirnije. U daljini vidimo bijele otoke okupane jutarnjim suncem. No to što se na njima bijeli nije kamen ni pijesak, već gvano — ptičji izmet.

Stižemo do otočja Ballestas, što znači “samostreli”. Španjolci su ga tako nazvali zbog tamošnjih prirodno nadsvođenih prolaza u stijenama koji podsjećaju na samostrele. Vozač glisera gasi motor. Odmah nam pada na um pitanje: ‘Tko ovdje koga promatra?’ budući da na stijenama i najvišim vrhovima otoka sjedi bezbroj morskih ptica — pelikana, čigri, galebova, bluna, raznih vrsta kormorana, pa čak i humboldskih pingvina. Možda je pomalo neobično vidjeti pingvine u tropskom pojasu, no zahvaljujući izuzetno hladnom moru i obilju ribe oni se u ovom području osjećaju kao kod kuće. Vidimo i morske lavove koji se sunčaju na svakom ravnom kamenu koji uspiju pronaći. Najveći dio ovih otoka čine stijene čiji se strmi obronci spuštaju ravno u more. Divimo se pingvinima i morskim lavovima, koji su prilično nespretni na kopnu, a ipak se uspiju popeti do mjesta na kojima se odmaraju.

Vodič nam priča o morskim lavovima. “Mužjak može dostići težinu od 300 kilograma i imati čak 20 ženki”, objašnjava vodič. Dok ženke imaju skladnu figuru tipičnu za morske lavove, ogromni mužjaci izgledaju poput goleme hrpe  sala. Doznajemo da su mužjaci snažni i opasni sisavci koji se međusobno bore za ženke i teritorij. Poraženi mužjak obično bude smrtno ranjen, a kad ugine, njegova lešina postaje hrana tukastim strvinarima i kondorima koji su također dio hranidbenog lanca u priobalnim vodama. Morski lav ima dobar apetit, tako da noću za samo jedan obrok često pojede desetak kilograma ribe. Ove životinje ne pokazuju neprijateljstvo prema nama — samo su veoma znatiželjne.

Dok polako plovimo gliserom oko svakog od tri otoka i njihovih kamenih lukova, u zraku osjećamo jak miris gvana. “U tim prolazima žive šišmiši vampiri koji sišu krv morskim lavovima dok oni spavaju”, kaže nam vodič. Na najvećem otoku vidi se nešto što izdaleka izgleda poput velike tamne mrlje. To su guanayes, ili kormorani, ptice vodarice koje se vole okupljati u jata. Mnogo njih sjatilo se na jedno mjesto, gdje se odmaraju i prave gvano. Blune se obrušavaju i uranjaju u more, a druge ptice lete pored nas u visini naših glava.

Na kraju dolazimo do najveće plaže na otočju, koju bismo mogli nazvati rodilištem. Divno je vidjeti mnoštvo morskih lavova i skupine tamnih mladunaca koji migolje oko ženki. Plažom odjekuje njihovo tuljenje, duboki lavež i skvičanje. Doznajemo da mladunci obično sisaju do šest mjeseci te da ih majka nosi na leđima dok uče plivati.

Dok plovimo natrag prema pristaništu, vodič nam kaže: “Šezdeset posto mladunaca morskih lavova ugine prije nego što navrši godinu dana. Neki budu zgnječeni ili ih mužjaci namjerno ubiju. Drugi se utope u moru. Klimatski fenomen El Niño također može ugroziti njihov opstanak jer tjera inćune prema jugu, gdje je more hladnije. Mladunci nisu dovoljno snažni da bi pratili odrasle koji u potrazi za hranom odlaze u druga područja.”

Ironično je da čovjek vjerojatno najviše ugrožava opstanak ovdašnjeg životinjskog svijeta. Mnogo morskih lavova ubija se zbog krzna ili zbog toga što smetaju ribarima. Morske kornjače lovi se zbog mesa, koje se smatra pravom delikatesom, te zbog njihovih oklopa, koje neki sakupljaju kao suvenire. Ptice uznemiravaju ljudi koji sakupljaju gvano. Osim toga, zbog prekomjernog ribolova nemaju ni dovoljno hrane. Doznajemo da su u novije vrijeme doneseni zakoni o zaštiti biljnog i životinjskog svijeta. Možda će ti zakoni potaknuti ljude da više razmišljaju o zaštiti okoliša.

Iskrcavamo se iz glisera i spremni smo za drugi dio našeg putovanja. Krećemo u Muzej Julio C. Tello, koji se nalazi na poluotoku Paracasu.

Godine 1925. peruanski arheolog Julio C. Tello i jedan njegov kolega došli su do svog prvog otkrića na tom poluotoku. Lokalitet su nazvali Cabeza Larga, ili Izdužena glava, po duguljastim ljudskim lubanjama koje su bile zakopane u pustinji tako da napola vire iz tla. To su bili ostaci kulture Paracas, koja je, prema procjenama stručnjaka, postojala u razdoblju od 1000. do 200. godine pr. n. e. Stanovnici poluotoka Paracasa nisu imali razvijeni sustav pisanja na svom jeziku. Stoga, premda je danas poznato kako su izduživali kosti glave — pomoću jastuka, štapova i uzica — nitko ne zna zašto su to činili. Na istom području Tello je došao i do svog sljedećeg otkrića — podzemnih grobnih pećina koje su imale oblik naopako okrenutih pehara. Tijela pokojnika umotana u tkanine i šćućurena poput djeteta u majčinoj utrobi bila su poredana jedno do drugog, kao da čekaju da se “ponovno rode” u idućem životu. U pećinama su pronađeni kukuruz, kikiriki, slatki krumpir, muzički instrumenti te neke sprave koje se koristilo pri obredima.

Dvije godine kasnije Tello i jedna njegova kolegica otkrili su ogromno groblje, koje su nazvali Nekropola. Na njemu je pronađeno 429 mumija vezanih u svežnjeve, od kojih su neki bili visoki preko metar i po. Svaka od tih mumija bila je u čučećem položaju smještena u košaru. Bile su odjevene u veoma živopisne i raskošne haljine na kojima su bile izvezene raznobojne šare, često s magijskim i religijskim motivima.

Nekoliko takvih haljina za ukop, kao i stotine drugih zanimljivih predmeta koji prikazuju povijest kulture Paracas, mogu se vidjeti u Muzeju Julio C. Tello.

Nadamo se da će vas ovaj opis Rezervata prirode Paracas potaknuti da bolje upoznate Peru, njegove prirodne ljepote i kulturno blago.