ŠUME pokrivaju gotovo trećinu kopna našeg planeta, no ta se brojka iz dana u dan smanjuje. Godine 1998. u časopisu Choices—The Human Development Magazine, koji je objavio Program Ujedinjenih naroda za razvoj, stajalo je kako se samo u zemljama u razvoju “svake godine uništi čak 4 milijuna hektara šuma — a to je površina koja odgovara veličini Švicarske”.

Neki stručnjaci kažu kako je to što ljudi i dalje uništavaju šume pravi paradoks. Naime, šume se spaljuje i siječe iz ekonomskih razloga. No, kako stoji u jednom izvještaju, “koristi od same šume daleko nadmašuju koristi koje proizlaze iz njene sječe i spaljivanja”. Kako je to moguće?

Dr. Philip M. Fearnside i dr. Flávio J. Luizão, istraživači s Nacionalnog instituta za istraživanje Amazonije u Manausu (Brazil), rekli su za Probudite se! da od kišnih šuma koristi ima čitav svijet. Kako to? Šume apsorbiraju i pohranjuju ugljični dioksid (staklenički plin), čuvaju plodno tlo, sprečavaju poplave, recikliraju hranjive tvari, reguliraju oborine te pružaju dom ugroženim životinjskim vrstama i utočište samoniklim biljkama koje bi mogle poslužiti za razvijanje novih poljoprivrednih kultura. Šume također uljepšavaju krajolik i pogodne su za rekreaciju. Sve to, kažu ti istraživači, ima i svoju ekonomsku vrijednost.

Naprimjer, razmotrimo koristi koje proizlaze iz toga što šume pohranjuju ugljik. Spaljivanjem drva oslobađa se ugljik, koji završava u atmosferi u obliku ugljičnog dioksida, plina koji doprinosi globalnom zagrijavanju. To znači da bi se ekonomsku vrijednost pohranjivanja ugljika koje vrši šuma moglo odrediti na  temelju visine troškova povezanih sa smanjenjem emisije ugljika do koje dolazi uslijed djelovanja čovjeka.

Prema riječima Marca J. Dourojeannija, savjetnika za ekološka pitanja u Brazilskom uredu Međuameričke banke za razvoj, ti proračuni pokazuju da “vrijednost šuma kao spremišta ugljika daleko nadmašuje vrijednost drvene građe i poljoprivrednog zemljišta koje se dobiva njihovom sječom”. Usprkos tome, šume se sve više siječe. Zbog čega?

Razmislite o sljedećoj usporedbi: Zamislite da grupa ljudi posjeduje elektranu koja strujom napaja sve okolne gradove. Međutim, potrošači u tim gradovima ne plaćaju nikakvu naknadu za tu struju. Nakon nekog vremena vlasnici elektrane počnu razmišljati: ‘Više nam se isplati prestati s proizvodnjom, a opremu i inventar elektrane demontirati i prodati nego nastaviti s proizvodnjom od koje nemamo nikakvu zaradu.’ Izgleda da neki dužnosnici u zemljama koje su bogate šumom razmišljaju na sličan način. Budući da se određene koristi od šuma ne mogu naplatiti novcem, oni smatraju da je u ekonomskom pogledu isplativije posjeći ih (takoreći demontirati elektranu), a drvo (inventar) prodati kako bi se na brzinu ostvarilo veliku zaradu.

Jedini način da se prekine taj trend, kaže Dourojeanni, sastoji se u tome da se očuvanje šume učini ekonomski isplativim. Profesor dr. José Goldemberg, nuklearni fizičar iz Brazila i nekadašnji rektor Sveučilišta u São Paulu, predlaže uvođenje “poreza na ugljik” za sve korisnike fosilnih goriva u svijetu.

Zagovornici te ideje kažu kako bi visina tog poreza u svakoj zemlji ovisila o potrošnji tog goriva te o količini proizvedenih stakleničkih plinova. Naprimjer, Sjedinjene Države, u kojima živi oko 5 posto svjetskog stanovništva, stvaraju gotovo 24 posto stakleničkih plinova. Neki kažu kako bi se novac prikupljen u tim zemljama moglo isplaćivati u vidu naknade onim zemljama koje se radi očuvanja šuma odriču brzog profita od sječe. Na taj bi način potrošači zapravo plaćali svoj dio ‘računa za struju’, a ‘vlasnici’ bi imali razloga da nastave s proizvodnjom u svojoj ‘elektrani’.

No tko bi odredio cijenu svega što šuma pruža i tko bi prikupljao i raspoređivao ta sredstva?

“Ovakve probleme”, rekao je Dourojeanni, “najbolje bi bilo rješavati na nekoj svjetskoj konferenciji o šumama.” Na njoj bi se moglo odrediti cijene svega što šuma pruža. Potom bi se “moglo osnovati neku svjetsku organizaciju za zaštitu šuma koja bi rukovodila tim međunarodnim projektom”.

Mada se čini logično da bi za rješavanje nekog međunarodnog problema trebalo osnovati neku međunarodnu instituciju, Dourojeanni otvoreno kaže: “Množenje institucija i komisija koje bi se bavile problemima očuvanja šume ne pridonosi rješavanju tog problema.” Ono što nama uistinu treba, dodaje on, jesu “drastične promjene u ponašanju na društvenom i ekonomskom planu”. I doista, da bi se očuvalo šume, nije dovoljno samo promijeniti zakone — potrebno je promijeniti i stavove ljudi.

Hoće li takvi problemi biti ikada riješeni? Hoće, jer to obećava Stvoritelj Zemlje, Jehova Bog. Biblija pokazuje da je on uspostavio vlast koja će uskoro zavladati nad čitavim svijetom i riješiti probleme na Zemlji. Ta vlast “neće nikada propasti” (Danijel 2:44, St). Štoviše, ona će voditi računa o tome da se Zemljine ekosisteme ispravno koristi i ljude će poučavati o njihovom Stvoritelju, a Biblija otkriva da je njegovo ime Jehova (Izaija 54:13). Svi ljudi koji tada budu živjeli sigurno će znati cijeniti Zemlju i šume na njoj.