BROJ osoba koje pate od poremećaja raspoloženja zabrinjavajuće je velik. Naprimjer, procjenjuje se da od teške depresije, stanja koje karakterizira duboka tuga i gubitak zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima, pati preko 330 milijuna ljudi. Prema nekim procjenama, depresiju će za 20 godina po broju oboljelih nadmašivati samo kardiovaskularne bolesti. Stoga ne iznenađuje što se za tu bolest zbog njene raširenosti ponekad kaže da je “prehlada među psihičkim bolestima”.

Posljednjih se godina bipolarnom poremećaju poklanja više pažnje. To je bolest koja je popraćena drastičnim promjenama raspoloženja, tako da ono oscilira od depresije do manije. “Tijekom depresivne faze”, stoji u jednoj nedavno objavljenoj knjizi Američkog medicinskog udruženja, “mogu vas proganjati samoubilačke misli. Tijekom manične faze možete izgubiti sposobnost zdravog rasuđivanja, zbog čega možda niste u stanju sagledati štetne posljedice svojih postupaka.”

Smatra se da od bipolarnog poremećaja boluje 2 posto stanovnika Sjedinjenih Država, što znači da samo u toj zemlji od njega boluje više milijuna ljudi. No te brojke nisu dovoljne da bismo shvatili koliko su strašne patnje onih koji žive s tim poremećajem.

Gotovo sve nas ponekad preplavi osjećaj tuge. No s vremenom — možda za samo koji sat ili dan — taj se osjećaj polako izgubi. Međutim, kod kliničke depresije situacija je daleko teža. Zbog čega? “Oni koji ne pate od depresije znaju da će se njihove emocije na kraju stabilizirati”, objašnjava dr. Mitch Golant. “Međutim, oni koji pate od depresije proživljavaju drastične i iznenadne promjene raspoloženja. Njihovi su osjećaji poput zahuktalog vlaka kojim nitko ne upravlja, a oni sami nemaju predodžbu o tome kako će, kada — i hoće li uopće — izaći iz njega.”

Postoji više oblika kliničke depresije. Naprimjer, neki ljudi boluju od sezonskog afektivnog poremećaja, odnosno sezonske depresije koja se javlja u određeno doba godine, i to najčešće zimi. “Osobe koje boluju od sezonske depresije kažu kako se simptomi te bolesti pogoršavaju kod onih koji žive više na sjeveru i tamo gdje je češće oblačno”, stoji u knjizi koju je objavio People’s Medical Society. “Premda se sezonsku depresiju uglavnom povezuje s tmurnim zimskim danima, ponekad ima veze  i s mračnim, zatvorenim radnim prostorom, neočekivanim razdobljima oblačnog vremena i slabom vidljivošću.”

Što uzrokuje kliničku depresiju? To se ne zna točno. Premda bi se kod nekih moglo govoriti o postojanju genetskih predispozicija, izgleda da u većini slučajeva na njenu pojavu uvelike utječe ono što je netko proživio. Također je zamijećeno da se klinička depresija dvostruko češće dijagnosticira kod žena nego kod muškaraca. * No to ne znači da su muškarci pošteđeni te bolesti. Upravo suprotno, procjenjuje se da će u nekom razdoblju života od nje bolovati čak 5 do 12 posto muškaraca.

Klinička depresija utječe na praktički svaki aspekt života oboljele osobe. Ona “uskomeša sve u vama”,  kaže Sheila, koja boluje od kliničke depresije, “nagriza vam samopouzdanje, samopoštovanje, vašu sposobnost zdravog rasuđivanja i donošenja odluka, a onda, kada vas svega obuzme, nekoliko vas puta snažno stisne da vidi koliko možete podnijeti”.

Ponekad si oboljela osoba može puno pomoći tako da s nekom suosjećajnom osobom porazgovara o svojim osjećajima (Job 10:1). Pa ipak, mora se reći da depresije koje su posljedica biokemijskog poremećaja nije moguće pobijediti samo pozitivnim stavom. U takvim slučajevima osoba jednostavno ne može utjecati na svoje raspoloženje. Osim toga, i ona bi sama mogla biti jednako zbunjena svojim stanjem kao i članovi njene obitelji te prijatelji.

Osvrnimo se na primjer kršćanke po imenu Paula. * Prije nego što joj je dijagnosticirana depresija, prolazila je kroz mučna razdoblja duboke tuge. “Ponekad bih po završetku kršćanskog sastanka otrčala u automobil i plakala bez razloga. Jednostavno bi me obuzeo osjećaj beskrajne usamljenosti i tuge. Iako se po svemu vidjelo da imam mnogo prijatelja kojima je stalo do mene, ja to nisam primjećivala.”

Nešto slično dogodilo se i Ellen, koja je zbog svoje depresije morala biti smještena u bolnicu. “Imam dva sina, dvije prekrasne snahe i muža, koji me jako vole”, kaže ona. S obzirom na sve to, bilo bi logično da Ellen zaključi kako je život lijep i da je njenoj obitelji jako stalo do nje. No u trenucima kada se javi depresija, mračne misli, bez obzira na to koliko iracionalne bile, mogu posve obuzeti bolesnika.

No depresija se može snažno odraziti i na ostale članove obitelji, što također ne treba zanemariti. “Kada vama draga osoba oboli od depresije”, piše dr. Golant, “to u vama može izazvati trajan osjećaj nesigurnosti, koji proizlazi iz toga što zapravo nikada ne znate kada će ona izaći iz depresije ili ponovno zapasti u nju. Može vas prožimati duboki osjećaj gubitka — pa čak tuge i gnjeva — jer vam se život izokrenuo i možda se više nikada ne vrati u normalu.”

Djeca često mogu osjetiti kad su im roditelji depresivni. “Dijete čija majka boluje od depresije vrlo je osjetljivo na emocionalna stanja svoje majke, zapažajući svaku i najmanju promjenu u njenom raspoloženju”, piše dr. Golant. Dr. Carol Watkins primjećuje kako djeca čiji roditelj boluje od depresije “češće imaju problema u ponašanju te s učenjem i vršnjacima. Veća je vjerojatnost da i sama obole od depresije.”

Klinička depresija uistinu je težak problem. No kada se pojavljuje u kombinaciji s manijom, tada govorimo o bipolarnom poremećaju. * “Jedino što je sigurno kod bipolarnog poremećaja jest to da je posve nepredvidiv”, kaže Lucia, koja pati od tog poremećaja. Tijekom manične faze bolesti, piše The Harvard Mental Health Letter, bolesnik “može biti nepodnošljivo nametljiv i dominantan, a njegova euforija, koja je popraćena nepromišljenošću i nemirom, može začas prijeći u razdražljivost ili bijes”.

Lenore se sjeća euforije koja bi je obuzela prilikom napada manije. “Bila sam prepuna energije”, kaže ona. “Mnogi su me zvali superženom. Znali su mi reći: ‘Da sam barem ja poput tebe.’ Često sam osjećala silnu snagu, kao da mi ništa nije nemoguće. Mahnito sam vježbala. Funkcionirala sam uz vrlo malo sna — spavala sam tek dva do tri sata noću, a ipak sam se budila puna energije.”

 Međutim, s vremenom su se nad Lenore počeli nadvijati tamni oblaci. “Kad bi euforija dosegla vrhunac”, kaže ona, “duboko u sebi osjetila bih nekakav nemir, kao da u sebi imam motor koji se ne može ugasiti. U trenu bih postala agresivna i destruktivna. Bez ikakvog bih se povoda verbalno okomila na ukućane. Bila sam bijesna, puna mržnje i potpuno izvan kontrole. Nakon tog zastrašujućeg izljeva emocija iznenada bi me svladao umor, počela bih plakati i potpuno bi me obuzela depresija. Osjećala sam se bezvrijedno te me progonio osjećaj da sam zla. No isto sam tako već sljedećeg trena mogla biti izrazito dobre volje kao da se ništa nije dogodilo.”

Ovakvo ćudljivo ponašanje koje je svojstveno onima koji pate od bipolarnog poremećaja može itekako zbunjivati članove njihove obitelji. Mary, čiji muž pati od tog poremećaja, kaže: “Kada imate muža koji je raspoložen i pričljiv, a već u sljedećem trenutku malodušan i povučen, to vas može zbunjivati. Stalno si moramo ponavljati da se on zapravo ne može kontrolirati.”

Ironično je to što bipolarni poremećaj može jednako tako — ako ne i više — opterećivati i same oboljele. “Zavidim ljudima koji su uravnoteženi i stabilni”, kaže Gloria. “Stabilnost je mjesto koje oboljeli od bipolarnog poremećaja samo posjećuju. Nitko od nas ne ostaje tamo trajno.”

Što uzrokuje bipolarni poremećaj? Kod bipolarnog poremećaja utjecaj nasljednih faktora izraženiji je nego kod depresije. “Neka znanstvena istraživanja pokazuju”, kažu u Američkom medicinskom udruženju, “da članovi uže obitelji onih koji boluju od bipolarne depresije, a to su roditelji, braća, sestre i djeca, 8 do 18 puta češće obolijevaju nego oni u čijoj obitelji nitko ne pati od tog poremećaja. Isto tako, oni u čijoj užoj obitelji netko pati od bipolarne depresije skloniji su teškoj depresiji.”

Za razliku od depresije, čini se da bipolarni poremećaj jednako pogađa i žene i muškarce. Najčešće se javlja u ranoj zreloj dobi, no kod nekih je zabilježen već u tinejdžerskim godinama ili čak u djetinjstvu. Pa ipak, analiziranje simptoma i postavljanje ispravne dijagnoze može čak i medicinskim stručnjacima biti pravi izazov. “Bipolarni poremećaj je kameleon među psihičkim poremećajima jer se njegovi simptomi neprestano mijenjaju od bolesnika do bolesnika i od jedne faze bolesti do druge, čak i kada se radi o istom bolesniku”, piše dr. Francis Mark Mondimore s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Johns Hopkins. “To je fantom koji se može ušuljati pod krinkom melankolije i zatim nestati da bi se godinama nakon toga vratio u otvorenom i snažnom naletu manije.”

Nema sumnje da je poremećaje raspoloženja teško dijagnosticirati, a još teže živjeti s njima. No nada za oboljele ipak postoji.