MNOGO je ljudi koji bi baš kao i ja noć u hotelu s četiri zvjezdice rado mijenjali za noć u pustinji, gdje mogu neometano promatrati čudesno zvjezdano nebo. Upravo sam se u takvom raspoloženju vratio s putovanja po veličanstvenom jugu Tunisa, zemlje u sjevernoj Africi. Tamo sam uživao u svim čarima “hotela s tisuću zvjezdica” — pustinjskom šatoru nomadskih pastira.

Tijekom ljudske povijesti milijuni ljudi iz međusobno vrlo udaljenih dijelova svijeta, kao što su azijske stepe, Sahara i Sjeverna Amerika, živjeli su u takvim “hotelima s tisuću zvjezdica”. No premda su u proteklom stoljeću mnoga plemena bila prisiljena napustiti svoje šatore, tisuće nomada i dalje slobodno luta pustinjama. Zbog njihove gostoljubivosti, po kojoj su nadaleko poznati, dan proveden u njihovom društvu doživljaj je koji se pamti.

Da bismo došli do logora nomada, odnosno duara, kako ga se naziva u sjevernoj Africi, moj vodič i ja uputili smo se kroz pustinju u jednom starom Land Roveru. Nakon što smo nekoliko pastira pitali kako da stignemo do svog odredišta, konačno smo u daljini ugledali obrise nekoliko tamnosmeđih šatora. Po izlasku iz automobila dojmila nas se duboka tišina pustinje. Beduini kažu da ta tišina razbistruje um. Naš nas domaćin srdačno pozdravlja i poziva u svoj šator, koji je otprilike 12 metara dug, 5 metara širok i 2 metra visok. Ulazimo u dio šatora  koji je namijenjen muškarcima i gostima te sjedamo na prekrasne vunene prostirke. Drugi dio šatora, koji je zastorom sakriven od pogleda gostiju, namijenjen je članovima obitelji i za pripremu jela. Dok razgovaramo s domaćinom, naša nas ljubazna domaćica poslužuje tradicionalnim čajem od metvice, dok njene kćeri u “kuhinji” mijese ukusne pogačice, koje će ispeći u zemljanoj posudi na ognjištu.

U toku razgovora pitam našeg domaćina kako je izrađen njegov šator. On nam to sa zadovoljstvom objašnjava. Šator zapravo nije izrađen od jednog komada platna, već od više spojenih velikih traka, koje su dugačke oko 15, a široke oko pola metra. Neki veći šatori mogu biti izrađeni od 12 ili 13 takvih traka. No kako se izrađuje to platno?

Tog sunčanog poslijepodneva na pijesku ispred šatora ugledao sam jednu od kćeri svog domaćina kako sjedeći s vretenom u ruci vješto upreda vunu u debelu pređu. Od te će pređe na vodoravnom razboju na zemlji istkati dugačke komade platna. Zbog rijetkog tkanja tog platna u šatoru uvijek ima dovoljno zraka. Međutim, kada pada kiša, vlakna natopljena vodom nabubre, pa platno ne propušta vodu. Nema sumnje da tim šatorima posve odgovara njihov arapski naziv, bait eš-šaar, što u prijevodu znači “kuća od dlake”.

Koliko dugo traje takav šator? Nomadi jako paze na svoje pustinjske domove. Moj mi domaćin kaže da žene u njegovoj obitelji godišnje izrade barem jedan komad šatorskog platna. To znači da se uglavnom svake godine najistrošeniji komad platna zamijeni novim. Tako će šator koji se sastoji od osam dijelova biti posve obnovljen za osam godina. No ponekad se neki komad platna može samo oporiti i okrenuti na drugu stranu, tako da ona očuvanija bude okrenuta prema van.

Čime je šator poduprt? Samo središte šatora poduprto je s četiri stupa od drva marelice, mada se u tu svrhu ponekad koristi i neko drugo drvo. Dva središnja stupa dugačka su otprilike 2,5 metara. Oba su zabijena u zemlju, a gornjim se dijelom opiru o nosač šatora — oko pola metra dugačku ukrašenu gredu izrađenu od tvrdog drva. Kako je ta greda blago zakrivljena, vrh šatora izgleda poput grbe na devinim leđima. Stranice šatora i njegov stražnji dio podupire nekoliko manjih stupova. Izlazimo da bismo vidjeli kako je šator učvršćen. Vidimo da je to učinjeno s užadi od kozje dlake, kojom su stranice šatora pričvršćene za zemlju.

Iza šatora gusta ograda od suhog granja služi kao zaštita od divljih životinja. Nedaleko od šatora privezan je magarac. Malo dalje od njega nalazi se okrugli obor sa stadom ovaca i koza o kojem se pažljivo brinu kćeri našeg domaćina.

Dosad su pogačice već gotove, a nakon što su umočene u mirisno maslinovo ulje, uživamo u njihovom izvrsnom okusu. Ogledam se po šatoru i divim jednostavnosti nomadskog života. Od namještaja tu je samo jedna drvena škrinja te još nekoliko platnenih torbi, prostirki i pokrivača. Kćerke mog domaćina ponosno mi pokazuju svoj jednostavni pribor za češljanje i predenje vune. To je gotovo sav njihov imetak. To me podsjetilo na mudru izreku Davida, pjesnika i pastira, koji je jedan dio života proveo pod šatorima. On je rekao: ‘Čovjek sabira, a ne zna kome će to dopasti’ (Psalam 39:6).

I mnogi su današnji nomadi — vjerojatno nadahnuti okolinom u kojoj žive — pjesnici te se vole međusobno natjecati u pjesničkom umijeću. Isto tako jako vole priče i mudre izreke. Zbog toga sam im citirao nekoliko mudrih izreka iz Svetog pisma, koje je prepuno savršene mudrosti onoga tko je “razastro nebesa kao platno i razapeo ih kao šator za stan” (Izaija 40:22). No došlo je vrijeme da se rastanem od svojih domaćina. Od sveg im se srca zahvaljujem na gostoprimstvu, pitajući se kada ću ponovno imati priliku provesti neko vrijeme u jednom od tih čarobnih “hotela s tisuću zvjezdica”.