BILO da se radi o otvorenju nekog velikog trgovačkog centra, festivala ili Olimpijskih igara, takve je svečane prigode teško zamisliti bez vatrometa. U Sjedinjenim Državama raskošnim se vatrometom obilježava Dan nezavisnosti, a u Francuskoj Dan pada Bastille. U gotovo svakom većem gradu na svijetu vatromet je sastavni dio novogodišnjeg slavlja.

No kada su se ljudi počeli oduševljavati vatrometom i kako nastaje ta zadivljujuća igra boja i svjetlosti?

Većina povjesničara slaže se da su vatromet izumili Kinezi otprilike u desetom stoljeću naše ere. To se dogodilo kad su istočnjački kemičari otkrili da se miješanjem salitre (kalijevog nitrata), sumpora i ugljena dobiva eksplozivna tvar. Potom su istraživači sa Zapada, kao što je bio Marco Polo, ili možda arapski trgovci, donijeli tu lako zapaljivu tvar u Europu. U 14. stoljeću već su mnogi Europljani imali priliku uživati u spektakularnim vatrometima.

No taj prah koji je omogućio tako divnu zabavu ujedno je značajno utjecao na tok europske povijesti. Vojska je počela koristiti tu tvar, koja je kasnije nazvana barut, za ispaljivanje olovnih metaka i miniranje obrambenih zidina. Taj novi način ratovanja doveo je i do svrgavanja nekih političkih sila. “U srednjovjekovnoj Europi običaj priređivanja vatrometa pojavio se zajedno s običajem korištenja eksploziva u vojne svrhe, koji se sve više širio na Zapad, tako da je u Europi postalo uobičajeno da vojni pirotehničar priređuje vatromet prilikom proslave neke vojne pobjede i uspostave mira”, piše Encyclopædia Britannica.

U međuvremenu, Kinezi izgleda nisu puno marili za upotrebu baruta u vojne svrhe. Talijanski jezuit Matteo Ricci, koji je u 16. stoljeću kao misionar boravio u Kini, napisao je: “Kinezi nisu vični upotrebi pušaka i topova, tako da u ratu vrlo rijetko koriste takvo naoružanje. Međutim, salitru uvelike koriste za priređivanje vatrometa prilikom pučkih zabava i raznih svetkovina. Kinezi jako vole takve priredbe (...). Pravi su majstori za priređivanje vatrometa.”

Ljudi koji su priređivali vatromete i smišljali kako postići razne vizualne efekte trebali su biti itekako vješti i hrabri. S vremenom su otkrili da velika zrna baruta sagorijevaju relativno sporo, dok sitna zrnca naglo izgaraju. Rakete su izrađivali tako da su šuplji bambusov štap ili tuljak papira s jedne strane zatvorili i donji dio napunili krupnim zrnima baruta. Kad bi zapalili barut, na otvorenom kraju rakete došlo bi do naglog širenja plinova koji bi je podigli u zrak. (Taj osnovni princip koristi se i danas pri lansiranju raketa u kojima astronauti lete u svemir.) Gornji dio rakete bio bi napunjen finim barutom, tako da bi, u slučaju da sve bude kako treba, raketa eksplodirala blizu najviše točke svoje putanje.

Premda je otad prošlo mnogo vremena, tehnika priređivanja vatrometa nije se puno promijenila. No ipak je došlo do određenih poboljšanja. U početku su istočnjaci znali proizvesti samo rakete koje rasprskavaju svjetlost bijele i zlatnožute boje. Talijani su  izumili vatromet u boji. Početkom 19. stoljeća otkrili su da smjesa baruta i kalijevog klorata gorenjem oslobađa dovoljno topline da metali prijeđu u plinovito stanje i pritom promijene boju vatrometa. U današnje vrijeme crvena se boja postiže dodavanjem stroncijevog karbonata. Izrazito bijela boja postiže se dodavanjem titana, aluminija i magnezija, plava dodavanjem raznih smjesa bakra, zelena barijevih nitrata, a žuta dodavanjem smjese koja sadrži natrijev oksalat.

Daljnji napredak omogućila je kompjuterska tehnologija. Zahvaljujući njoj pirotehničari više ne moraju ručno paliti rakete, već mogu savršeno precizno programirati paljenje fitilja električnim putem, tako da se rakete rasprskavaju u ritmu glazbe.

Kao što je napisao jezuitski misionar Ricci, vatrometi su bili sastavni dio kineskih vjerskih proslava. Časopis Popular Mechanics objašnjava da su vatromet “izumili Kinezi kako bi otjerali demone u vrijeme novogodišnjeg slavlja i drugih svetkovina”. Pisac Howard V. Harper u svojoj knjizi Days and Customs of All Faiths piše: “Od najstarijih poganskih vremena ljudi su nosili baklje i palili vatre prilikom važnih vjerskih svečanosti. Stoga nimalo ne čudi da su u takvim prigodama počeli priređivati i vatromete prekrasnih boja kod kojih je svjetlost naizgled sama od sebe letjela u nebo.”

Ubrzo nakon što su vatrometi postali popularni u kršćanskim zemljama, pirotehničari su dobili i svog sveca zaštitnika. The Columbia Encyclopedia piše: “[Sv. Barbaru] je otac navodno zatvorio u kulu i ubio zbog toga što je bila kršćanka. Njega je potom ubila munja i smatra se da je zbog toga sv. Barbara postala zaštitnica svih koji izrađuju i koriste vatreno oružje i pirotehničke naprave.”

Bilo da se radi o vjerskim ili svjetovnim proslavama, čini se da ljudi imaju nezasitnu želju za priređivanjem što većih i što ljepših vatrometa. Opisujući jedan vatromet koji je priređen u Kini u 16. stoljeću, Ricci je napisao: “Kad sam bio u Nankinu, vidio sam vatromet koji je priređen povodom proslave prvog mjeseca u godini, a to je velika svečanost. Prema mojoj procjeni tom je prilikom potrošena količina baruta s kojom bi vojska mogla nekoliko godina voditi rat prilično velikih razmjera.” Govoreći o tome koliko je taj vatromet koštao, Ricci je napisao: “Izgleda da oni uopće ne mare za to koliko vatrometi koštaju.”

Otad je prošlo nekoliko stoljeća, no situacija se nije bitno izmijenila. Godine 2000. u samo jednom vatrometu koji je priređen na sidnejskom lučkom mostu potrošeno je 20 tona pirotehničkih naprava, a u tom je spektaklu uživalo najmanje milijun ljudi okupljenih u luci. Te iste godine u Sjedinjenim Državama potrošeno je 625 milijuna dolara na gotovo 70 tisuća tona pirotehničkih naprava. Nema sumnje da se pripadnici raznih kultura diljem svijeta i dalje oduševljavaju vatrometom. Za njih se također može reći: “Izgleda da oni uopće ne mare za to koliko vatrometi koštaju.”