MEKSIKANCI imaju bogatu i zanimljivu povijest. U njihovu vrijednu kulturnu baštinu spadaju i testimonios — ilustrirane rukom pisane knjige ili kodeksi. Oni nam omogućavaju da bolje upoznamo povijest, znanost, religiju, važne datume i svakodnevni život pripadnika razvijenih srednjoameričkih civilizacija, primjerice Azteka i Maya. Izuzetno vješti pisari (tlacuilos) zapisivali su povijest svog naroda na raznim vrstama materijala.

Premda su neki kodeksi napisani na platnenim trakama, jelenjoj koži ili papiru koji se izrađivao od agave, najčešće se pisalo na amateu. Naziv amate potječe od riječi amatl koja na jeziku nahuatl znači papir. Amate se izrađivao od kore smokvinog drveta. Enciclopedia de México kaže da su “mnoge vrste smokava toliko slične da ih je teško razlikovati ukoliko se pažljivo ne pogleda deblo, lišće, cvjetove i plod”. Tako postoji bijela smokva, bijela šumska smokva ili pak tamnosmeđa smokva.

Nakon što su Španjolci u 16. stoljeću osvojili Meksiko, nastojali su stati na kraj proizvodnji amatea. Zašto? Zato što su smatrali da je on izravno povezan s vjerskim ritualima koji potječu iz vremena prije njihovog dolaska i koje je Katolička crkva osudila. Španjolski fratar Diego Durán u svojoj knjizi Historia de las Indias de Nueva España e Islas de la Tierra Firme napisao je da su domoroci “ostavili vrlo opširne zapise o važnim događajima iz života svojih predaka. Ti bi nam zapisi mogli mnogo toga otkriti da zbog neznanja i slijepe revnosti nisu bili uništeni. Neki su ih ljudi u svom neznanju dali spaliti jer su mislili da su to idoli. No to su zapravo bili dragocjeni povijesni dokumenti.”

Međutim, pokušaji da se iskorijeni tradicija izrade amatea nisu urodili plodom. Dapače, ona se nastavila do današnjih dana. Na sjeveru gorja Sierra u državi Puebla taj se papir još uvijek proizvodi u nekim manjim mjestima, kao što je San Pablito u pokrajini Pahuatlán. Citirajući zapis Francisca Hernándeza, osobnog liječnika kralja Filipa II, časopis Arqueología Mexicana kaže da su “izrađivači papira rezali sa stabla samo debele grane, dok mlade grane nisu dirali. Zatim bi grane preko noći ostavili u obližnjoj rijeci ili potoku kako bi se smekšale. Sutradan bi s njih skinuli koru, a potom bi vanjski sloj kore odvojili od unutarnjeg te sačuvali samo unutarnji.” Nakon što bi očistili taj sloj kore, dobivena vlakna prostrli bi na glatku plohu i tukli kamenim tučkom.

U današnje vrijeme vlakna se kuha u velikim kotlovima. U vodu se dodaje pepeo i vapno kako bi se smekšalo vlakna i odstranilo neke primjese. Vlakna se mogu kuhati i do šest sati. Potom ih se ispere i ostavi u vodi. Izrađivači papira skupe vlakna u tanke trake te jednu po jednu stavljaju na ravnu dasku, slažući ih naizmjence vodoravno i okomito, tako da se dobije uzorak nalik šahovskoj ploči. Potom kamenim tučkom ravnomjerno tuku vlakna sve dok se ne isprepletu, tako da od njih nastane list papira. Na kraju se rubovi papira savinu kako bi bili čvršći, a potom se papir suši na suncu.

Amate se izrađuje u nekoliko boja. Uobičajena je smeđa boja, no može se naći i amate bijele, blijedožućkaste, žute, plave, ružičaste i zelene boje, a neki mogu biti prošarani smeđim i bijelim točkicama.

Od amatea se izrađuju vrlo lijepi meksički suveniri. Premda među tim suvenirima ima i slika vjerskog karaktera, na nekima se mogu vidjeti stilizirani prikazi životinja i raznih svečanosti te prizori koji predočavaju sretan život Meksikanaca. Osim prekrasnih i živopisnih slika, tu su i razglednice, umeci za knjige te neke druge rukotvorine. Ti suveniri ručne izrade oduševljavaju kako Meksikance tako i strance, koji ih kupuju kao neku vrstu ukrasa. Taj se zanat iz Meksika proširio i u neke druge dijelove svijeta. Čak se izrađuju imitacije drevnih kodeksa. Kako su tek Španjolci morali biti iznenađeni kad su vidjeli prave kodekse! Ranije spomenuti dominikanski fratar Diego Durán rekao je da su domoroci “sve događaje zapisivali i slikali u svojim knjigama te na dugim trakama papira, bilježeći pritom godinu, mjesec i dan kad su se zbili. Na tim su slikama uredno i pomno zapisali svoje zakone, uredbe, popise stanovništva i slične dokumente.”

Zaista je divno što se tradicija izrade amatea održala sve do našeg vremena i tako sačuvala bogatu meksičku kulturno-povijesnu baštinu. Baš kao i nekadašnji tlacuilosi, ljudi koji se u današnje vrijeme bave ručnim radom vole taj divni materijal koji bismo s pravom mogli nazvati meksički papirus.