ŠESTOG KOLOVOZA 1945. jedan američki ratni avion bacio je na Hirošimu atomsku bombu koja je u trenu odnijela ogroman broj ljudskih života i prouzročila golemu materijalnu štetu. Bilo je to prvi put da je u nekom ratu upotrijebljena atomska bomba. U eksploziji te bombe do temelja je razoreno 13 četvornih kilometara grada, u kojem je živjelo 343 000 stanovnika. Uništeno je više od dvije trećine svih građevina, poginulo je najmanje 70 000, a ranjeno 69 000 ljudi. Tri dana kasnije bačena je druga atomska bomba, ovaj put na Nagasaki, u kojem je poginulo 39 000, a ranjeno 25 000 ljudi. Otprilike polovina svih zgrada u gradu razorena je ili oštećena. Nikada prije u povijesti čovječanstva nije upotrijebljeno takvo moćno oružje. Bila je to velika prekretnica za čitav svijet, koja je označila početak nuklearnog doba. Za samo nekoliko godina Sjedinjene Države, bivši Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska i Kina napravili su daleko razorniju hidrogensku bombu.

Hladni rat, kako je nazvano razdoblje suparništva između komunističkih i kapitalističkih zemalja, dao je još više zamaha razvoju nadmoćnog nuklearnog oružja i sustava za njegovo lansiranje. Strah je zavladao svijetom kada su proizvedene interkontinentalne balističke rakete kojima se za nekoliko minuta, a ne više za nekoliko sati, moglo izvesti nuklearni napad na bilo koji cilj u radijusu od preko 5 500 kilometara. Proizvedene su podmornice koje su opremljene s dovoljno nuklearnih projektila da mogu uništiti 192 zasebna cilja. U jednom trenutku zalihe nuklearnog oružja narasle su na čak 50 000 komada bojevih glava! Tijekom čitavog hladnog rata čovječanstvo se nalazilo na samom rubu onog što bi neki nazvali nuklearni Harmagedon — rat u kojem ne bi bilo pobjednika.

Okončanje hladnog rata

Tijekom 70-ih godina 20. stoljeća napetost između dviju suparničkih velesila u hladnom ratu ponešto je popustila, “o čemu svjedoče sporazumi o ograničavanju strateškog naoružanja SALT 1 i SALT 2”, objašnjava The Encyclopædia Britannica, “kojima su dvije velesile postigle dogovor u vezi s ograničavanjem broja antibalističkih projektila i strateških projektila koji mogu nositi nuklearno oružje”. A zatim je krajem 80-ih došlo do poboljšanja odnosa između dviju suparničkih velesila i na koncu do samog okončanja hladnog rata.

“Okončanje hladnog rata probudilo je nade da se dugotrajna utrka u nuklearnom naoružanju i neprijateljstvo između Sjedinjenih Država i Rusije bliže kraju”, stoji u jednom izvještaju organizacije Carnegie Endowment for International Peace. Posljednjih je godina u procesu nuklearnog razoružanja onesposobljeno na stotine komada nuklearnog oružja. Godine 1991. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države potpisale su Sporazum o smanjenju strateškog napadačkog naoružanja, kojim su se ove dvije nuklearne velesile prvi put u povijesti obavezale ne samo da će ograničiti nego i da će svaka smanjiti broj strateških nuklearnih bojevih glava u stanju pripravnosti na 6 000. Krajem 2001. obje su strane izjavile da su izvršile obaveze iz tog sporazuma, smanjivši broj strateških nuklearnih bojevih  glava prema dogovoru. Nadalje, 2002. potpisan je i Moskovski ugovor, koji obje strane obavezuje da u narednih deset godina svoje nuklearne arsenale smanje na 1 700 do 2 200 nuklearnih bojevih glava.

Pa ipak, usprkos takvom razvoju događaja “ovo nije vrijeme za spokoj kada je riječ o prijetnji nuklearnog rata”, rekao je generalni sekretar UN-a Kofi Annan. Potom je dodao: “Na početku 21. stoljeća nuklearni sukob i dalje predstavlja veoma stvarnu i zastrašujuću mogućnost.” Nažalost, nuklearna katastrofa — i to daleko strašnija od one koja je zadesila Hirošimu i Nagasaki — i dalje prijeti čovječanstvu. Tko stoji iza te prijetnje? Što je još važnije, je li je moguće izbjeći?