BESKRUPULOZNI poslovni postupci, pristranost u provođenju zakona, socijalne nepravde, neadekvatna zdravstvena skrb, nekvalitetno obrazovanje, otimanje u ime religije i uništavanje prirode — sve su to problemi koji u nama bude nezadovoljstvo. No oni istovremeno u ljudima bude želju za promjenama.

U gotovo svakom društvu ima ljudi koji se mirno i u skladu sa zakonom bore za reforme. Takve osobe u pravilu nisu anarhisti ni revolucionari budući da većina njih poštuje zakon i ne pribjegava nasilju. Neki od njih nalaze se na istaknutijim položajima u društvu i prednjače u uvođenju promjena, dok drugi nastoje utjecati na ljude na vlasti i potaknuti ih na promjene.

Ljudi koji zagovaraju reforme željeli bi da društvo preispita svoj pristup određenim problemima. Oni nisu samo kritičari već nude konstruktivne prijedloge. Da bi skrenuli pozornost na ono za što se zalažu, obraćaju se javnosti, organiziraju demonstracije ili traže publicitet putem medija. Nešto najgore što se takvim ljudima može dogoditi jest to da ih društvo ignorira.

Povijest čovječanstva obiluje reformama. Biblija pokazuje kako je pred oko 2 000 godina jedan govornik odao priznanje Feliksu, tadašnjem prokuratoru rimske provincije Judeje, rekavši mu: “Zahvaljujući tvojoj dalekovidnosti provode [se] reforme za ovaj narod” (Djela apostolska 24:2). Otprilike 500 godina prije  Feliksa grčki zakonodavac Solon proveo je reforme kojima je poboljšao položaj siromašnih u društvu. Solon je u antičkoj Ateni “okončao najgora zla koja proizlaze iz siromaštva”, objašnjava The Encyclopædia Britannica.

I u povijesti religije bilo je mnogo reformi. Naprimjer, Martin Luther pokušao je reformirati Rimokatoličku crkvu, čime je utro put protestantizmu.

Reformama se ponekad pokušava promijeniti i nešto što je već sasvim uobičajeno i ustaljeno u društvu. Neke reforme promiču potpuno drugačiji način života od uobičajenog. Jedan primjer toga je Lebensreform, reformni pokret koji se početkom 20. stoljeća javio u Njemačkoj. U to su vrijeme pod utjecajem sve veće industrijalizacije društva mnogi počeli osjećati da im je život postao bezličan i da su ljudi sve otuđeniji jedni od drugih. Zagovornici tog pokreta počeli su propagirati povratak prirodi. Isticali su važnost dobre tjelesne kondicije, zagovarali boravak u prirodi, prirodne metode liječenja i vegetarijanstvo.

Drugi se pak bore protiv nepravde tako što je javno razotkrivaju i vrše pritisak na vlasti da je isprave. Od početka 70-ih godina 20. stoljeća skupine boraca za zaštitu prirode protestiraju protiv uništavanja okoliša. Neke od tih skupina otada su prerasle u prave međunarodne organizacije. No osim što organiziraju demonstracije i protestiraju protiv aktivnosti koje su opasne po okoliš, one nude i prijedloge za rješenje nastalih problema. Zahvaljujući njihovom djelovanju promijenjeni su mnogi zakoni, primjerice o bacanju otrovnog otpada u more i o lovu na kitove.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Drugi vatikanski koncil obilježio je početak reforme unutar Rimokatoličke crkve. Potom su 90-ih godina laici unutar Katoličke crkve počeli zagovarati neke daljnje crkvene reforme. Oni su se, između ostalog, zalagali za izmjenu zakona o celibatu. Reformama unutar Anglikanske crkve postignuto je to da sada čak i žene imaju pravo postati svećenice.

Nekim je reformama učinjeno mnogo dobra. Naprimjer, Biblija spominje mnoge vođe i druge koji su se zalagali za korisne reforme i provodili ih. Njihove su reforme dovele do duhovnog i društvenog preporoda, što je pak rezultiralo Božjim odobravanjem (2. Kraljevima 22:3-20; 2. Dnevnika 33:14-17; Nehemija 8. i 9. poglavlje). U novije vrijeme sve se veću važnost pridaje temeljnim slobodama, građanskim pravima i pravima čovjeka, čime se mnogo postiglo u zaštiti obespravljenih manjina i progonjenih pojedinaca.

Međutim, reforme često donose i promjene koje nitko ne očekuje. John W. Gardner, visoki dužnosnik iz prošlog stoljeća, rekao je: “Ironično je da se jedna te ista stvar provlači kroz cijelu povijest: reformatori vrlo često krivo procijene rezultat svojih reformi.” Razmotrimo neke primjere.

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća Europska zajednica pokrenula je agrarnu reformu s ciljem očuvanja pašnjaka i ledina. Novom agrarnom politikom preko 300 000 hektara obradivog zemljišta u Njemačkoj i Italiji prenamijenjeno je u zemljište za pašnjake. No usprkos dobrim namjerama, ta je reforma imala i neke nepredviđene, štetne posljedice. “Premda su u početku mnogi u toj reformi vidjeli mogućnost da daju svoj doprinos očuvanju okoliša”, istaknuo je Program Ujedinjenih naroda za okoliš, “takve mjere mogu imati i negativne posljedice — primjerice, navesti ljude da se prestanu baviti poljoprivredom i okrenu se eksploataciji šume ili pošumljavanju, za što nisu adekvatno osposobljeni.”

Što se tiče pomaganja siromašnima, u izvještaju Međunarodnog fonda za razvoj poljoprivrede  stajalo je: “Sva nastojanja da se reformama unutar institucija poboljša položaj siromašnih nailaze na nepremostive zapreke. Sve institucije u pravilu su organizirane i vođene tako da podupiru interese utjecajnih ljudi. (...) Lokalne institucije u rukama su moćnika koji obično promiču svoje interese.”

Još jedan primjer koji možemo navesti je feministički pokret, koji je promijenio život žena na Zapadu, izborivši se za to da žene dobiju glasačko pravo te otvorivši im dodatne mogućnosti za stjecanje visokog obrazovanja i napredovanje na poslu. No čak i neki zagovornici ravnopravnosti žena priznaju da je feminizam, premda je riješio određene probleme, istodobno pridonio pogoršanju nekih drugih. Spisateljica Susan Van Scoyoc pita: “Jesmo li uistinu pomogli ženama ili smo im zapravo samo zagorčali život time što od njih očekujemo da na radnom mjestu budu ravnopravne s muškarcima, a da istovremeno nismo poduzeli ništa da im olakšamo teret obaveza u privatnom životu?”

Neke se zagovornike reformi optužuje da reforme potiču iz puke želje za promjenama. Opisujući ono što je sam nazvao krezubom reformom, Frederick Hess, koji izučava reforme školstva, rekao je: “Loši rezultati opsežnih reformi posljedica su same prirode poduzetih reformi. Umjesto da rješavaju probleme, one samo odvraćaju pažnju od njih i tako samo povećavaju” one iste probleme koje su trebale riješiti. On dalje kaže: “Budući da svaka nova vlast pokušava uvesti nove reforme, taj proces svakih nekoliko godina kreće ispočetka.”

Reforme se ponekad može iskoristiti i za unapređenje nekog posve suprotnog, pa čak i štetnog cilja. Tako je pokret Lebensreform u Njemačkoj doprinio razvoju eugenike, znanstvene grane koja se bavi proučavanjem metoda koje bi poboljšale osobine ljudskog roda, primjerice odabirom roditelja koji bi imali snažnije potomstvo. Međutim, ekstremisti su zloupotrijebili te spoznaje i iskoristili ih da bi poduprli nacionalsocijaliste u njihovoj težnji da stvore superiornu rasu.

Čak se i vatreni zagovornici reformi ponekad razočaraju postignutim rezultatima. Generalni sekretar UN-a Kofi Annan žalio se: “Najviše od svega frustrira to što svi mi znamo što nije u redu i što treba učiniti, ali smo često nemoćni. Ured generalnog sekretara nekad dobije nalog da poduzme nešto u vezi s određenim problemom, no ne i sredstva koja su mu za to potrebna. Ponekad, kada se događaju nevjerojatne stvari i kad bismo htjeli  skrenuti pozornost svijeta na to, nitko ne želi ništa poduzeti zbog loših iskustava u prošlosti.”

Oni koji se zalažu za reforme ne mogu baš očekivati da će biti omiljeni u društvu jer u nastojanjima da privuku pažnju na ono za što se bore drugima uzrokuju neugodnosti. “Oni su uvijek trn u oku”, izjavio je u listu Die Zeit Jürgen Reulecke, profesor suvremene povijesti i poznavalac reformnih pokreta. Osim toga, premda se većina njih pridržava zakona i ne pribjegava nasilju, neki znaju postati nestrpljivi ukoliko smatraju da se reforme presporo provode. Tada se u njihovim redovima mogu pojaviti osobe s militantnim idejama, koje u svojoj borbi prelaze granice zakona.

 No jesu li brojne reforme koje se provode u posljednje vrijeme doprinijele tome da su ljudi općenito zadovoljniji životom? Čini se da to nije slučaj. Naprimjer, u Njemačkoj su ispitivanja javnog mnijenja pokazala da ljudi danas nisu praktički nimalo zadovoljniji životom nego što su to bili prije otprilike 35 godina. A kako je s religijom? Jesu li nedavne crkvene reforme privukle veći broj vjernika? Jesu li vjernici sada zadovoljniji religijom? Nisu, što jasno pokazuje sve veća sekularizacija zapadnog svijeta i opadanje broja pripadnika tradicionalnih religija.

Neki bi mogli reći da se i Isus Krist zalagao za reforme. Je li to točno? Odgovor na to pitanje vrlo je važan za svakoga tko želi biti pravi Božji sluga jer mora točno slijediti Kristove stope (1. Petrova 2:21).

Nema sumnje da je Isus mogao provesti reformu. Budući da je bio savršen, mogao je izvršiti zapanjujuće promjene te učiniti mnogo toga što nitko dotad nije. Pa ipak, Krist nije pokrenuo neku kampanju kako bi svijet oslobodio od korumpiranih vladara i nepoštenih trgovaca. On nije organizirao ulične demonstracije protiv nepravde, mada je i sam trebao postati žrtva krajnje nepravde. Isus ponekad ‘nije imao gdje položiti glavu’. Usprkos tome, nije osnovao neku organizaciju koja bi se borila za prava beskućnika. “Siromašne uvijek imate sa sobom”, rekao je kad su neki izrazili zabrinutost u vezi s trošenjem novčanih sredstava. Isus je ostao neutralan u sukobima svijeta (Matej 8:20; 20:28; 26:11; Luka 12:13, 14; Ivan 6:14, 15; 18:36).

Dakako, problemi kao što je siromaštvo, korupcija i nepravda pogađali su Krista. Biblija čak pokazuje da ga je duboko pogađalo žalosno stanje u kojem su se nalazili ljudi (Marko 1:40, 41; 6:33, 34; 8:1, 2; Luka 7:13). No on je ljudima ponudio jedinstveno rješenje. On nije imao na umu samo neku reformu već korjenitu promjenu u samom načinu upravljanja ljudskim društvom. Ta će promjena nastupiti pod nebeskim Kraljevstvom Stvoritelja čovječanstva, Jehove Boga, na čijem se čelu nalazi Kralj Isus Krist. O tom će Kraljevstvu biti više govora u narednom članku.