DANAŠNJI mladi žive u okrutnom svijetu. Katastrofalni potresi i druge prirodne katastrofe koje odnose na tisuće života događaju se po čitavom svijetu. Ratovi i teroristički napadi glavna su tema vijesti. Bolesti, pošasti, kriminal i nesreće oduzimaju živote dragih nam osoba. Mary, čije su riječi prije citirane, i sama zna što znači iskusiti tragediju. Te je gorke riječi izrekla nakon smrti svog oca.

Kada nas zadesi neka tragedija, sasvim je normalno da nas preplavi osjećaj razočaranja, gubitka, pa čak i gnjeva. ‘Zašto se to moralo dogoditi?’ mogao bi se pitati. ‘Zašto baš meni? Zašto baš sad?’ Takva pitanja zavređuju da se na njih odgovori. No da bismo dobili pravi odgovor, moramo se obratiti pravoj osobi. No, kako kaže mladić po imenu Turrell, ljudi su ponekad “toliko preplavljeni tugom da ne mogu racionalno razmišljati”. Stoga možda ne bi trebao dozvoliti emocijama  da ovladaju tobom kako bi mogao logično i racionalno razmišljati.

Premda možda nije ugodno razmišljati o smrti i patnjama, moramo priznati da su one dio svakodnevice. Job je to dobro izrazio riječima: “Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira” (Job 14:1).

Biblija obećava novi svijet u kojem će “prebivati pravednost” (2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:3, 4). Međutim, prije nego što takvo savršeno stanje zavlada na Zemlji, čovječanstvo mora proći kroz razdoblje besprimjernog zla. “Ovo znaj”, kaže Biblija, “u posljednjim danima nastat će kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj” (2. Timoteju 3:1).

Koliko će trajati ta teška vremena? Isusovi učenici zapravo su pitali to isto. Međutim, Isus im nije rekao točan dan ili sat kada će ovaj svijet prepun patnji biti okončan. Umjesto toga rekao je: “Tko ustraje do kraja, taj će biti spašen” (Matej 24:3, 13). Ove nas riječi potiču da gledamo dugoročno. Moramo biti spremni na to da ćemo prije kraja ovog zlog svijeta doživjeti mnoge teške situacije.

Je li onda razumno ljutiti se na Boga zato što dopušta patnje? Naravno da nije, naročito kada se uzme u obzir da on obećava da će okončati sve patnje. Jednako tako nema smisla smatrati da on uzrokuje zlo. Mnoge nesreće događaju se slučajno. Zamisli, naprimjer, da vjetar sruši stablo i da ono padne na nekoga i ozlijedi ga. Neki bi mogli reći da je to Božja volja. No Bog nije srušio to stablo. Biblija nam pomaže razumjeti da su takvi događaji zapravo samo posljedica ‘vremena nevolje i nepredviđenih događaja’ (Propovjednik 9:11, NS).

Patnje mogu nastupiti i zbog nečije nepromišljenosti. Pretpostavimo da se grupa mladih koji su pod utjecajem alkohola odluči provozati automobilom. Ukoliko se desi nesreća, tko je kriv? Da li možda Bog? Naravno da nije. Ti mladi samo snose posljedice svoje nepromišljenosti (Galaćanima 6:7).

‘No nije li Bog toliko moćan da već danas odstrani sve patnje?’ mogao bi se pitati. Neki bogobojazni ljudi iz biblijskih vremena pitali su se to isto. Prorok Habakuk pitao je Boga: “Zašto gledaš bezakonike? Mučiš, kad bezbožnik proždire pravijega od sebe?” Pa ipak, Habakuk nije prenagljeno donosio zaključke. Rekao je: ‘Motrit ću da vidim što će mi reći.’ Kasnije je Bog utješio Habakuka, obećavši mu da će u ‘određeno vrijeme’ okončati patnje (Habakuk 1:13; 2:1-3). Stoga moramo biti strpljivi i čekati da Bog učini kraj zlu, i to u vrijeme koje je sam odredio.

Nemoj prenagljeno zaključiti kako Bog na neki način želi da patimo ili da nas iskušava. Istina je da patnje mogu potaknuti ono najbolje u nama i da Biblija kaže da kušnje koje Bog dopušta mogu prokušati našu vjeru (Hebrejima 5:8; 1. Petrova 1:7). I doista, mnogi koji dožive neko teško i traumatično iskustvo postanu strpljiviji i suosjećajniji. No to nije razlog da zaključimo kako je Bog prouzročio njihove patnje. Oni koji tako razmišljaju ne uzimaju u obzir Božju ljubav i mudrost. Biblija jasno kaže: “Kad je u kušnji, neka nitko ne govori: ‘Bog me iskušava.’ Jer Boga se ne može iskušavati zlim stvarima, a ni on sam ne iskušava nikoga.” Baš naprotiv, on je izvor ‘svakog dobrog dara i svakog savršenog poklona’! (Jakov 1:13, 17).

Od koga onda potječe zlo? Prisjeti se da Bog ima protivnike — u prvom redu to je “onaj koji se zove Đavo i Sotona, koji zavodi cijelu nastanjenu zemlju” (Otkrivenje 12:9). Kad je Bog stvorio naše praroditelje, Adama i Evu, živjeli su na Zemlji, na kojoj nije bilo nikakvih nedaća. Međutim, Sotona je uvjerio Evu da će joj biti bolje ako se ne podloži Božjoj vladavini (1. Mojsijeva 3:1-5). Nažalost, Eva je povjerovala Sotoninim lažima i odbila poslušati Boga, a Adam joj se pridružio u toj pobuni. Kakve su bile posljedice toga? ‘Smrt se proširila na sve ljude’, stoji u Bibliji (Rimljanima 5:12).

No Bog nije odmah ugušio tu pobunu tako što bi uništio Sotonu i njegove sljedbenike,  već je znao da treba dozvoliti da prođe određeno vrijeme. Što je time htio postići? Između ostalog, htio je da se dokaže da je Sotona lažac! Ujedno je htio sakupiti dovoljno dokaza za to da neovisnost od Boga vodi samo u propast. I nije li se upravo to dokazalo? “Cijeli svijet leži u vlasti zloga” (1. Ivanova 5:19). Nadalje, ‘čovjek vlada nad čovjekom na zlo njegovo’ (Propovjednik 8:9). Religije ne nude ništa osim zbunjujućeg mnoštva kontradiktornih učenja. Moral se srozao više nego ikada. Ljudi su isprobali svaki mogući oblik vladavine. Potpisuju sporazume i donose zakone, no potrebe običnog čovjeka i dalje nisu zadovoljene. Ratovi haraju i još više otežavaju to jadno stanje u svijetu.

Sve to jasno pokazuje da nam je potreban Bog da bi se okončalo zlo! No on će to učiniti u vrijeme koje je sam odredio. Dotad smatrajmo velikom prednošću to što možemo podupirati njegovu vlast, podlažući se njegovim zakonima i načelima koji su zapisani u Bibliji. A kada se dogodi nešto loše, utjehu možemo pronaći u pouzdanoj nadi u život u svijetu bez patnji.

Pa ipak, kad nam se dogodi neko zlo, možda nam se i dalje nameće pitanje: ‘Zašto baš meni?’ Apostol Pavao podsjeća nas da nismo jedini koji trpimo zlo. On kaže da “sve stvorenje zajedno uzdiše i u boli je zajedno sve do sada” (Rimljanima 8:22). Ta nam činjenica može pomoći da se lakše nosimo s patnjama. Naprimjer, Nicole su strahovito potresli teroristički napadi na New York i Washington 11. rujna 2001. “Bila sam užasnuta i prestrašena”, rekla je. No čitanje iskustava koja su govorila o tome kako su se njena braća u vjeri nosila s tom tragedijom pomogla su joj da počne drugačije razmišljati. * “Shvatila sam da nipošto nisam sama. Polako sam se počela oporavljati, a bol i tuga postepeno su nestajale.”

Ponekad je dobro povjeriti se nekome s kim možeš otvoreno porazgovarati — možda roditeljima, nekom zrelom prijatelju ili kršćanskom starješini. Otvori srce nekome u koga imaš povjerenja jer ćeš tako dobiti ‘dobru riječ’ ohrabrenja (Priče Salamunove 12:25). Jedan se mladi kršćanin iz Brazila prisjeća: “Prije devet godina izgubio sam oca i znam da će ga Jehova jednog dana uskrsnuti. No jedna stvar koja mi je pomogla da se lakše nosim s tim gubitkom jest to što sam zapisivao kako se osjećam. Isto tako, o svojim sam osjećajima razgovarao i s braćom u skupštini.” Imaš li i ti nekog dobrog prijatelja kojem se možeš povjeriti? (Priče Salamunove 17:17). Iskoristi tu pomoć! Nemoj se bojati plakati ili govoriti o svojim osjećajima. Nisu li i samom Isusu “potekle suze” kada je izgubio prijatelja? (Ivan 11:35).

Biblija nam jamči da ćemo jednog dana biti ‘oslobođeni od ropstva raspadljivosti i imati slavnu slobodu Božje djece’ (Rimljanima 8:21). No dotad bi još mnogi dobri ljudi mogli patiti. Neka ti utjehu pruži spoznaja zbog čega se to događa — i da to neće još dugo trajati.