UVIJEK sam se divio raznolikosti i ljepoti ptica. Pripremajući se za posjet Bermudskom otočju, negdje sam pročitao opis jedne rijetke vrste ptica nazvane bermudski pomorčić. “Preostala je samo još jedna mala kolonija tih ptica koja živi na otocima zaljeva Castle, najudaljenijem dijelu Bermuda. Tamo su pod strogim nadzorom i zaštitom čuvara”, kaže se u jednom vodiču.

To me zaintrigiralo. Budući da sam htio uživo vidjeti tu egzotičnu pticu, stupio sam u kontakt s dr. Davidom Wingateom, koji je prije bio povjerenik za zaštitu flore i faune Bermuda. Danas je u mirovini, no u vrijeme kad sam stupio s njim u kontakt vodio je brigu i o zaštiti otočja zaljeva Castle. Bio je vrlo susretljiv i dopustio mi je da pođem s njim u posjet zaštićenom području na kojem se gnijezde bermudski pomorčići.

Rezervat prirode zaljeva Castle nalazi se blizu glavnog dijela Bermudskog otočja, koje je smješteno u Atlantskom oceanu, otprilike 900 kilometara istočno od rta Hatterasa na istočnoj obali Sjedinjenih Država. Rezervat čini devet malih otoka od kojih je najveći Nonsuch. Taj otok ima površinu od šest hektara i nalazi se na krajnjem istoku Bermuda. Pod vodstvom dr. Wingatea otok je pretvoren u svojevrsni muzej na otvorenom u kojem se brižno čuva preostale autohtone biljne i životinjske vrste Bermudskog otočja.

Dan je prekrasan i na nebu nema nijednog oblačka. U malom motornom čamcu dr. Wingatea plovimo s otoka Nonsuch prema jednom obližnjem otočiću. Orao ribar leti blizu mirne  površine mora, a njegovo bijelo perje s donje strane krila poprima intenzivnu tirkiznu boju mora. Prekrasne tropske ptice fetoni živahno lete uokolo izvodeći obred snubljenja, a njihova duga repna pera lepršaju gore-dolje. Taj bi mi prizor inače bio veoma uzbudljiv, no danas sam sav zaokupljen razmišljanjem o bermudskom pomorčiću.

Dr. Wingate objašnjava: “Neki od prvih doseljenika viđali su morske ptice koje su se noću vraćale na kopno, i to samo u vrijeme gniježđenja — što je karakteristično za pomorčiće. U to vrijeme ovdje je živjelo na desetke tisuća bermudskih pomorčića, no kasnije se situacija promijenila. Otprilike 1560. Španjolci su na Bermuda donijeli svinje. Time je nanesena velika šteta koloniji pomorčića, jer su svinje jele ptičja jaja, a po svoj prilici i ptiće i odrasle ptice. Osim toga, doseljenici su često jeli meso bermudskih pomorčića. Kad su 1614. na Bermudske otoke slučajno doneseni štakori, kolonija pomorčića još se više smanjila. Štakori su znali otplivati do malih otoka na kojima su se pomorčići gnijezdili te pojesti njihova jaja i mlade. Tako se do 1630. kolonija pomorčića, koja je prije brojala na tisuće jedinki, toliko smanjila da je se smatralo istrijebljenom.”

“Kako su pomorčići ponovno otkriveni?” pitam dr. Wingatea, nastojeći nadglasati buku motora.

On mi odgovara: “Godine 1906. prirodoslovac Louis Mowbray pronašao je na jednom otoku u zaljevu Castle živu pticu vrlo neobičnog izgleda. Na temelju istraživanja utvrđeno je da se radi o bermudskom pomorčiću. Zatim je 1935. pronađen jedan mladi pomorčić koji je bio udario u svjetionik i uginuo. Godine 1945. na bermudskom otoku Cooperu na plaži je pronađen uginuli odrasli pomorčić. Na temelju tih dokaza organizirana je ekspedicija koja je krenula u potragu za primjercima te ‘istrijebljene’ vrste. Ekspediciju su predvodili dr. Robert Cushman Murphy iz Američkog prirodoslovnog muzeja i Louis S. Mowbray, upravitelj Bermudskog državnog akvarija — sin Louisa Mowbraya, koji je 1906. pronašao bermudskog pomorčića.”

S osmijehom na licu dr. Wingate se prisjeća: “Kako mi je bilo drago kad sam bio pozvan da se pridružim toj ekspediciji! U to vrijeme imao sam tek 15 godina,  još uvijek sam išao u školu i jako sam se zanimao za ptice. Taj dan, nedjelja 28. siječnja 1951, snažno je utjecao na moj život. Nikad neću zaboraviti kako je dr. Murphy bio sretan kad su on i Mowbray uspjeli pomoću konopca izvaditi živog bermudskog pomorčića kojeg su pronašli u jednoj dubokoj usjeklini! Država je odmah proglasila otočje zaljeva Castle rezervatom bermudskih pomorčića. Otok Nonsuch pridružen je rezervatu 1961. Iduće godine moja žena i ja preselili smo se na taj otok jer sam ja imenovan za upravitelja tog rezervata.”

“Koliko ste pomorčića pronašli u toj prvoj ekspediciji?” pitam ga dok se približavamo rezervatu.

“Prve godine pronašli smo samo osam parova koji su imali mlade”, odgovara dr. Wingate. “Bilo je vrlo teško pronaći njihova gnijezda. Tek smo nakon deset godina uspjeli pronaći sve ptice, a tada je na otočju bilo već 18 parova koji su imali mlade. Nakon daljnjih 35 godina borbe za očuvanje bermudskih pomorčića, njihov je broj porastao na ukupno 52 para.”

“Pomorčići se gnijezde u jamama koje su duboke dva do tri i po metra te blago zakrivljene, tako da svjetlost ne dopire do gnijezda”, nastavlja dr. Wingate. “Da bismo pticama osigurali što više mjesta za gniježđenje, počeli smo praviti umjetne jame, kopajući jarke koje smo potom natkrivali betonskom pločom. Mjesto na kojem ptice savijaju gnijezdo nalazi se na dnu jame i zaštićeno je poklopcem koji se po potrebi može skinuti. To nam omogućava da vidimo ima li u gnijezdu novih jaja, je li se koji ptić izlegao te ima li jaja u kojima se nije razvio plod. Kad ptice napuste jaje iz kojeg se nije izlegao ptić, možemo ga odnijeti na ispitivanje kako bismo vidjeli što nije bilo u redu s jajetom. Sredinom 60-ih godina 20. stoljeća upotreba insekticida DDT-a dovela  je do toga da su ljuske jaja postale vrlo tanke, tako da su lako pucale. Sada strahujemo da bi kemikalije poput PCB-a [poliklorirani bifenil] mogle imati jednaki učinak. Premda su zemlje Sjeverne Amerike i Europe zabranile upotrebu PCB-a, mnoge zemlje u razvoju još uvijek to nisu učinile.”

No postoje i drugi problemi. Dr. Wingate kaže: “Bermudski pomorčići i nasrtljivi fetoni neprestano vode borbu za mjesta na kojima prave gnijezda. Pomorčić ponekad savije gnijezdo u nekoj plitkoj jami, a potom feton savije gnijezdo točno ispred ulaza u jamu! Nepristojni uljez zna uništiti pomorčićevo jaje ili napasti i ubiti ptića. Obje vrste ptica uvijek se vraćaju na isto mjesto, tako da se problem ponavlja iz godine u godinu. Da bismo spasili pomorčiće, počeli smo na ulaz u njihove jame stavljati drvene ploče. Svaka od tih ploča ima ovalnu rupu koja je velika tek toliko da kroz nju može proći pomorčić. Feton je malo veći od pomorčića i stoga ne može proći kroz tu rupu. Radi se o razlici od svega tri milimetra, no ta tri milimetra mogu pomorčiću spasiti život.”

Najzad stižemo na mali otok. Između dva vala pažljivo izlazimo iz čamca i stajemo na neravne stijene. Da bismo došli do mjesta na kojem se nalaze gnijezda, moramo se penjati po strmim i oštrim stijenama. Do jednog gnijezda možete doći samo tako da se popnete ljestvama. Dr. Wingateu to je možda čista rutina, no meni je to uzbudljiv i nesvakidašnji doživljaj!

Dr. Wingate pomno pregledava svako gnijezdo. Provjerava da li se parovi još uvijek vraćaju u svoja gnijezda, traži tragove koji vode u jamu i iz nje te gleda ima li jaja iz kojih se nisu izlegli ptići. Pronalazimo jedno takvo jaje, no budući da ga roditelji još nisu napustili, dr. Wingate ga ostavlja u gnijezdu. Često se događa da pomorčić uporno sjedi na takvom jajetu, ne želeći ga napustiti. Dr. Wingate otkriva i nešto čemu se nije nadao — u jednom gnijezdu u kojem nije ni primijetio jaje izlegao se mladi pomorčić! Zahvaljujući tom otkriću više nismo tužni zbog onog jajeta iz kojeg se nije izlegao ptić.

Dr. Wingate skida poklopac na dnu jame i pokazuje mi sivu pahuljastu lopticu — ptića bermudskog pomorčića. U tom trenutku postaje mi jasno da se sav trud koji se ulaže u očuvanje tih ptica uistinu isplati. S vremena na vrijeme ptić se malo pomakne jer mu smeta svjetlost. U drugim jamama vidio sam odrasle ptice kako sjede na jajima.

Dr. Wingate spasio je mnoge ptiće koji su se našli u životnoj opasnosti. Jednog je ptića napao feton i slomio mu kljun. Ne znajući što bi drugo učinio, dr. Wingate mu je zalijepio kljun. Kako se samo iznenadio i obradovao kad je vidio da je ptić preživio! Jednom drugom prilikom spasio je slabašnog ptića kojeg su roditelji prerano napustili. Držao ga je u kutiji, hranio račićima i lignjama te mu davao bakalarevo ulje i vitamine. Nakon nekog vremena ptić se oporavio i vratio na more. Napori koji se ulažu u obnavljanje populacije bermudskih pomorčića malo-pomalo daju rezultate. Zbog toga ih borci za zaštitu okoliša diljem svijeta smatraju simbolom nade. Dr. Wingate bi želio da na otoku Nonsuch jednog dana bude 1 000 parova tih ptica. No vrijeme će pokazati hoće li se taj njegov san ostvariti.

Moj posjet “istrijebljenim” bermudskim pomorčićima potaknuo me na razmišljanje. Ako Stvoritelj primijeti kad obični vrabac padne na zemlju, zar ne bi primijetio da je ugrožen opstanak čitave vrste ptica? (Matej 10:29). Zaista je utješno znati da će doći vrijeme kad ljudi više neće ugrožavati nijednu vrstu živih stvorenja na Zemlji! (Izaija 11:6-9). (Prilog suradnika.)