PETOG kolovoza 1942. dr. Alexander Fleming gledao je jednog pacijenta, svog prijatelja, kako umire. Taj 52-godišnjak bolovao je od mijelitisa (upale leđne moždine) i usprkos svim Flemingovim nastojanjima da ga spasi, pao je u komu.

Petnaest godina ranije Fleming je slučajno otkrio jednu izuzetnu tvar koju je stvarala jedna plavozelena vrsta plijesni. Tu je tvar nazvao penicilin. Uočio je da ta vrsta plijesni ubija bakterije, no nikako nije uspijevao iz nje izolirati čisti penicilin, zbog čega ju je testirao samo kao antiseptik. Međutim, 1938. Howard Florey i njegov istraživački tim sa Sveučilišta u Oxfordu odlučili su izolirati dovoljne količine penicilina kako bi ga mogli isprobati na ljudima. Fleming je nazvao Floreya, koji mu je poslao sav penicilin koji je dotad uspio proizvesti. Bila je to posljednja nada za Flemingovog prijatelja.

Fleming je najprije svom prijatelju ubrizgao penicilin u mišić, no kako mu se stanje nije poboljšalo, odlučio je ubrizgati ga direktno u kičmu. Penicilin je uništio štetne mikroorganizme i za samo nešto više od tjedan dana njegov je prijatelj napustio bolnicu posve zdrav. Bila je to još jedna prekretnica u čovjekovoj borbi protiv bolesti, koja je označila početak ere antibiotika.

Kad su se antibiotici tek pojavili, svi su bili uvjereni da je pronađen čudotvorni lijek. Dotad neizlječive infekcije i zarazne bolesti koje su uzrokovale bakterije, gljivice i drugi mikroorganizmi sada se moglo uspješno liječiti. Zahvaljujući tim novim lijekovima broj umrlih od meningitisa, upale pluća i šarlaha drastično se smanjio. Bolničke infekcije koje su dotad značile sigurnu smrt sada su bile izliječene za par dana.

Od vremena Fleminga pa do danas znanstvenici su proizveli još mnogo novih antibiotika, a potraga za njima i dalje traje. U posljednjih 60 godina antibiotici su postali neizostavno oružje u borbi protiv bolesti. Da George Washington danas živi, liječnici bi mu za upalu grla nesumnjivo prepisali antibiotike i vjerojatno bi već za otprilike tjedan dana bio zdrav. Antibiotici su praktički već svakome od nas pomogli da se izliječi od različitih zaraznih bolesti. Međutim, s vremenom je postalo jasno da antibiotici imaju i nekih nedostataka.

Antibiotici su nemoćni protiv bolesti koje uzrokuju virusi, primjerice protiv AIDS-a ili gripe. Osim toga,  ima ljudi koji su alergični na određene antibiotike. Antibiotici širokog spektra mogu uništiti i korisne mikroorganizme u našem tijelu. No možda najveći problem proizlazi iz njihove prekomjerne upotrebe ili pak iz toga što bolesnici uzimaju premale doze tih lijekova.

Premale doze antibiotika uzimaju oni pacijenti koji ne dovrše svoju terapiju antibioticima, bilo zbog toga što se osjećaju bolje bilo zbog toga što liječenje dugo traje. U tom slučaju antibiotici možda ne unište sve štetne bakterije, pa one otpornije prežive i namnože se. To je čest slučaj kod oboljelih od tuberkuloze.

Za prekomjernu upotrebu antibiotika jednaku krivicu snose i liječnici i poljoprivrednici. “U Sjedinjenim Državama antibiotike se često bespotrebno prepisuje, a u mnogim drugim zemljama to se događa još češće”, stoji u knjizi Man and Microbes. “Velike količine antibiotika daju se i domaćim životinjama, no ne zato što su bolesne, već zato da bi se ubrzalo njihov rast. To je jedan od glavnih uzroka sve veće otpornosti mikroorganizama na antibiotike.” Moglo bi se dogoditi, upozorava se u istoj knjizi, da nam zbog toga “ponestane [djelotvornih] antibiotika”.

 No izuzme li se ta strahovanja povezana s otpornošću na antibiotike, slobodno se može reći da je druga polovina 20. stoljeća bila razdoblje velikih uspjeha u medicini. Činilo se da praktički nema bolesti za koju medicinski stručnjaci ne bi mogli pronaći lijek, dok su cjepiva čak pružala nadu da će se jednog dana uspjeti spriječiti pojavu bolesti.

“Priča o imunizaciji je priča o najvećem uspjehu koji je ikada postignut na području javnog zdravstva”, stajalo je u Svjetskom zdravstvenom izvještaju za 1999. Zahvaljujući velikim međunarodnim kampanjama cijepljenja spašeni su milijuni života. Tako se provođenjem svjetskog programa imunizacije uspjelo iskorijeniti velike boginje — smrtonosnu bolest od koje je umrlo više ljudi nego što ih je stradalo u svim ratovima koji su vođeni u 20. stoljeću — a sličan, mada ne i potpun uspjeh, postignut je i kampanjom protiv dječje paralize. (Vidi okvir “Pobjeda nad velikim boginjama i dječjom paralizom”.) Danas se provodi cijepljenje mnoge djece kako bi ih se zaštitilo od smrtonosnih bolesti koje su raširene u svijetu.

Neke druge bolesti suzbijene su manje drastičnim mjerama. Zarazne bolesti koje se prenose vodom, kao što je kolera, rijetko predstavljaju problem tamo gdje postoje odgovarajući sanitarni uvjeti i gdje voda nije zagađena. U mnogim zemljama liječnici i bolnice više nisu nedostupni kao prije, pa se većinu bolesti može otkriti i liječiti dok još nije prekasno. Bolja ishrana i uvjeti života te donošenje zakona o ispravnom rukovanju i skladištenju hrane također su doprinijeli tome da se zdravlje ljudi općenito poboljšalo.

Kada znanstvenici otkriju uzroke zaraznih bolesti, zdravstvene organizacije mogu poduzeti mjere kako bi spriječile njihovo širenje. Razmotrimo samo jedan primjer toga. Kada je 1907. u San Franciscu izbila bubonska kuga, od nje je umrlo svega nekoliko ljudi jer je u gradu odmah pokrenuta akcija za istrebljenje štakora kako bi se uništilo buhe koje prenose tu bolest. Za usporedbu spomenimo da je ta ista bolest, koja je 1896. izbila u Indiji, za 12 godina usmrtila deset milijuna ljudi zbog toga što nije bio otkriven njen pravi uzrok.

Nema sumnje da su u borbi protiv bolesti ostvarene značajne pobjede. No neke od njih ostvarene su samo u bogatijim zemljama. Od bolesti za koje postoji lijek još uvijek umiru milijuni ljudi samo zato što zemlje nemaju sredstava za kupnju lijekova. U zemljama u razvoju mnogi još uvijek nemaju odgovarajuće sanitarne uvjete, zdravstvenu njegu i pitku vodu. Masovno seljenje stanovnika tih zemalja iz sela u velegradove samo još više otežava taj problem. Svi ti činioci, navodi Svjetska zdravstvena organizacija, doprinose tome da bolesti pogađaju daleko više siromašni dio svjetskog stanovništva nego ostalo stanovništvo.

Ljudska kratkovidnost potaknuta sebičnošću glavni je uzrok te neravnoteže. “Neki od najvećih ubojica među zaraznim bolestima [razvijenim se zemljama] čine jako daleko”, stoji u knjizi Man and Microbes. “Neke od tih bolesti postoje još jedino, ili uglavnom, u siromašnim tropskim i suptropskim dijelovima svijeta.” A kako bogate industrijske zemlje i farmaceutske tvrtke ne vide neke direktne koristi od toga da pomognu u suzbijanju tih bolesti, nerado odvajaju sredstva za to.

Neodgovorno ponašanje još je jedan činilac koji doprinosi širenju bolesti. Da je ta žalosna činjenica točna, najbolje se vidi iz primjera virusa koji uzrokuje AIDS, a širi se putem nekih tjelesnih tekućina. Za samo nekoliko godina ta je bolest prerasla u pravu pandemiju koja je zahvatila čitav svijet. (Vidi okvir “AIDS — pošast današnjice”.) “Ljudi su sami krivi za to”, kaže epidemiolog Joe McCormick. “To nije moralna prodika, već činjenica.”

Kako su ljudi, i ne znajući, pridonijeli širenju virusa AIDS-a? Knjiga pod naslovom The Coming Plague navodi nekoliko uzroka: Društvene promjene koje su doprinijele poplavi spolno prenosivih bolesti, naročito stupanje u spolne odnose s mnogim partnerima, što je omogućilo da se virusi lakše ukorijene te  olakšalo njihovo širenje s jedne osobe na mnoge druge; raširena upotreba već korištenih, zaraženih šprica u medicinske svrhe u zemljama u razvoju ili među narkomanima; te poslovi vrijedni milijarde eura vezani uz upotrebu krvi, što je također doprinijelo tome da se virus AIDS-a iz krvi jednog davaoca lako prenese na mnoge primaoce.

Kako smo već ranije spomenuli, prekomjerna upotreba antibiotika ili pak uzimanje premale doze antibiotika uzrokuju pojavu otpornih mikroorganizama. To je ozbiljan problem i sve je veći. Stafilokok, bakteriju koja često uzrokuje infekciju rana, nekada se vrlo lako uništavalo lijekovima na bazi penicilina. No danas su ti antibiotici često nedjelotvorni. Zbog toga liječnici moraju koristiti novije, skupe antibiotike, za koje bolnice u zemljama u razvoju uglavnom nemaju sredstava. Čak ni najnoviji antibiotici nisu uvijek djelotvorni u borbi protiv nekih mikroorganizama, zbog čega su bolničke infekcije postale sve češće i smrtonosnije. Dr. Richard Krause, nekadašnji direktor američkog Državnog instituta za alergije i zarazne bolesti, trenutnu je situaciju otvoreno opisao kao “epidemiju otpornosti na lijekove”.

Danas, na početku 21. stoljeća, sasvim je jasno da je strah od bolesti još uvijek prisutan među ljudima. Neumoljivo širenje AIDS-a, pojava patogenih mikroorganizama otpornih na lijekove te ponovna pojava starih ubojica kao što su tuberkuloza i malarija jasno pokazuju da rat protiv bolesti još nije dobiven.

“Je li danas situacija bolja nego što je bila prije sto godina?” pitao je dobitnik Nobelove nagrade Joshua Lederberg. “U mnogočemu nam je gore”, bile su njegove riječi. “Zanemarili smo mikroorganizme, i to nam se sada osvećuje.” Mogu li trenutne nepovoljne prilike biti prevladane svesrdnim naporima medicinskih stručnjaka i svih zemalja svijeta? Hoće li glavne zarazne bolesti biti iskorijenjene kao što su iskorijenjene velike boginje? O tome će biti govora u posljednjem članku ove serije.