Jeste li se ikad pitali zašto se ponekad događa da se jako sporo vozite u koloni, a onda se gužva odjednom raščisti tako da možete voziti normalnom brzinom, ali ne vidite što je bio uzrok zastoja? “Postoje fizikalni uzroci koji dovode do zakrčenja prometa čak i kad nema prometne nesreće ili vidljivih problema na kolniku”, pišu novine The Wall Street Journal. “Automobili se kreću slično kao molekule plina.” Dovoljno je da samo jedno vozilo nakratko uspori, pa da se stvori “tlačni val” koji se širi prema kraju kolone, tako da se i vozila koja se nalaze puno dalje od onog prvog kreću puževim korakom. “Prema jednoj procjeni, u 75 posto prometnih gužvi ne postoji neki vidljivi uzrok zastoja”, pišu novine. “Uzrok se pojavi i ubrzo bude otklonjen, a posljedice se osjećaju još nekoliko sati.” Odluka da krenete nekim drugim putem kako biste izbjegli gužvu može se pokazati dobrom samo kad je grad manje-više prazan. No kad je promet veoma gust i kad drugi vozači isto kao i vi odluče ići nekim drugim putem, “šanse da pronađete najmanje zakrčenu prometnicu nisu ništa veće od šanse da u trgovini pronađete najbrži red pred blagajnom”, kaže se u članku. “Zanimljivo je da opušteni vozači obično prođu bolje nego oni koji napeto traže najbrži put.”

“U ranim tinejdžerskim godinama dijete može postati ovisno o nikotinu nakon što prvi put uvuče dim cigarete”, izvještava kanadski list National Post. “Istraživači dolaze do zapanjujućih otkrića koja pobijaju uvriježeno mišljenje da se ovisnost o nikotinu razvija polako, tek nakon nekoliko godina intenzivnog pušenja.” Jedno istraživanje koje je trajalo otprilike šest godina i obuhvatilo 1 200 tinejdžera pokazalo je da tinejdžeri “puno više puše zbog fizičke ovisnosti nego zbog pritiska vršnjaka, što je slučaj čak i kod onih koji vrlo rijetko puše”, pisale su novine. Istraživanje je također pokazalo da se “kod mnogih mladih pušača simptomi ovisnosti o nikotinu javljaju u razdoblju otkad popuše prvu cigaretu pa dok ne počnu svakodnevno pušiti”. Istraživači kažu da se kampanje za borbu protiv pušenja ne bi trebale usredotočiti samo na pomaganje mladima da se odupru iskušenju da počnu pušiti nego i na pomaganje onima koji su već počeli pušiti da nadvladaju ovisnost o nikotinu.

Mnogi se ljudi vole na kraju dana dugo tuširati toplom vodom ili kupati u kadi. Međutim, “oni koji u tome pretjeruju mogli bi imati mnogo problema s kožom”, upozoravaju australske novine The Daily Telegraph. “Ljudi se prečesto i predugo tuširaju te koriste preparate koji ne odgovaraju njihovoj koži.” Dermatolog dr. Megan Andrews objašnjava: “Svi mi volimo osjećaj savršene čistoće, no kad smo savršeno čisti, to u biti znači da nam je koža oštećena. (...) Tako se dobro osjećamo, a zapravo nanosimo štetu svojoj koži.” Zašto? Zato što prekomjerno pranje kože dovodi do toga da se s nje “uklanjaju prirodne masnoće i zaštitni sloj mikroorganizama, tako da najveći organ našeg tijela postaje sklon pucanju i stvaranju ranica”, pišu novine, napominjući da suho zimsko vrijeme “dodatno otežava te probleme”. Dr. Andrews preporučuje samo jedno kratko tuširanje na dan.

“Do 1970-ih u većini naselja u Bangladešu i Zapadnom Bengalu [Indija] voda se crpila iz plitkih bunara ili iz jezera i rijeka, a stanovništvo je redovito obolijevalo od kolere, dizenterije i drugih bolesti koje se prenose vodom”, piše The Guardian Weekly. “No tada su UN-ovi stručnjaci savjetovali ljudima da iskopaju duboke bunare koji sežu sve do vodonosnog sedimenta (sloja veoma poroznih i vodopropusnih stijena) kako bi došli do čiste vode u kojoj nema mikroorganizama koji uzrokuju bolesti.” Otad je u Bangladešu, Vijetnamu, Laosu, Burmi (današnjoj Mianmi), Tajlandu, Nepalu, Kini, Pakistanu, Kambodži i Zapadnom Bengalu iskopano gotovo 20 milijuna takvih bunara. Međutim, u mnogim slučajevima kopalo se do velikih dubina na kojima se nalaze naslage arsena. To je dovelo do tragedije koju Svjetska zdravstvena organizacija naziva “najveće masovno trovanje u povijesti čovječanstva”. U protekla dva desetljeća zagađenu je vodu pilo oko 150 milijuna ljudi. Samo je u Bangladešu zabilježeno 15 000 slučajeva teškog trovanja arsenom. Razne organizacije, državne vlasti i UN rade na rješavanju tog problema, no još uvijek nije pronađeno odgovarajuće rješenje.

“Osamdeset posto djece koja si pokušaju oduzeti život ili to stvarno i učine nagovijeste to bilo usmenim bilo pismenim putem nekoliko dana ili mjeseci unaprijed”, pišu novine Milenio iz Ciudad de Mexica. Glavni razlozi zbog kojih maloljetnici gube volju za životom jesu maltretiranje (fizičko, emocionalno ili verbalno), seksualno zlostavljanje, raspad obitelji te problemi u školi. Prema mišljenju Joséa Luisa Vázqueza, psihijatra iz Meksičkog zavoda za socijalnu skrb, smrt se tako često prikazuje ili opisuje na televiziji, u filmovima, videoigrama i knjigama da su djeca stekla krivu predodžbu o vrijednosti života. Vázquez dodaje da 15 posto djece u dobi od osam do deset godina razmišlja o samoubojstvu te da 5 posto njih to stvarno i učini. Novine savjetuju roditeljima da obrate pažnju svom djetetu ako ono kaže da će si oduzeti život. Oni ne bi  smjeli ignorirati takve izjave, misleći da ih dijete na taj način ucjenjuje ili da pokušava skrenuti pažnju na sebe. U članku se dodaje: “Roditelji bi trebali provoditi vrijeme sa svojom djecom i igrati se s njima, redovito s njima razgovarati i uvijek im pokazivati ljubav.”

Prema riječima Valentine D’Urso, profesorice psihologije sa Sveučilišta u Padovi (Italija), “srdžba je sve češća pojava u našem društvu, no ona štetno djeluje na organizam”. Srdžba dovodi do povećane napetosti mišića, ubrzanog rada srca i disanja te stresa koji štetno utječe na cijelo tijelo. Srdžba ujedno može umanjiti čovjekovu sposobnost zdravog rasuđivanja i kontroliranja vlastitih postupaka. “Pokušajmo se unaprijed pripremiti na situacije u kojima bi nas mogla obuzeti srdžba (...). Ako u takvim situacijama na samom početku mirno kažemo: ‘Ne slažem se’, život će nam biti puno ljepši”, kaže profesorica D’Urso.

Kanadsko liječničko udruženje nedavno je anketiralo 2 251 liječnika iz svih dijelova Kanade i “ustanovilo da je 45,7 posto njih u uznapredovalom stadiju takozvanog sindroma sagorijevanja, koji karakteriziraju emocionalna iscrpljenost, pesimizam i osjećaj da osoba ništa ne postiže svojim radom”, pišu novine Vancouver Sun. Dr. Paul Farnan, koordinator Programa za pomoć liječnicima u Britanskoj Kolumbiji, kaže da su mnogi liječnici izloženi povećanom stresu zbog toga što često ne mogu pronaći zamjenu kad žele otići na odmor, što čak i u slobodno vrijeme moraju biti spremni doći na posao ako se radi o nekom hitnom slučaju i što imaju previše administrativnog posla. Dr. Farnan potiče liječnike koji su pod velikim stresom da učine neke promjene u svom životu, primjerice da provode više vremena sa svojom obitelji i posvete se aktivnostima koje će ih ispuniti u emocionalnom i duhovnom pogledu.