MAJSTOR vješto gurne puhaljku kroz mali otvor užarene peći. Grumen staklene taline koju vadi iz peći žari se poput Sunca na zalasku. Tanka nit koja se rastegla između peći i puhaljke zasja narančastim sjajem, a potom nestane. Majstor na metalnoj plohi stola valja staklenu talinu, dajući joj valjkasti oblik. Kad lagano puhne u cijev, masa se napuhne. Zatim je ponovno valja, podiže, pregledava i vraća u peć.

Nalazimo se na Muranu, malom otoku u Venecijanskom zaljevu. Murano je poznat po proizvodnji stakla. U ovom se kraju staklo proizvodi već više od 1 000 godina. Na obližnjem otoku Torcellu nalaze se ostaci jedne staklarske radionice koja potječe iz sedmog stoljeća n. e. No, najstariji dokument koji svjedoči o proizvodnji stakla u samoj Veneciji potječe iz 982. n. e. Riječ je o jednom pismenom ugovoru na kojem je jedan od potpisnika bio stanoviti “staklar Dominik”.

Godine 1224. venecijanski staklari već su imali svoj ceh. Zatim je 1291. Veliko gradsko vijeće izdalo naredbu da se iz Venecije uklone sve staklarske peći. Pretpostavlja se da je to učinjeno kako bi se smanjilo opasnost od požara. Mnoge su peći preseljene samo kilometar dalje, na otok Murano na kojem su ostale sve do danas.

Staklo se od davnine proizvodi u mnogim dijelovima svijeta. Po čemu je onda murano staklo, ili venecijansko staklo, tako posebno? Smatra se da su ovdašnji majstori usavršili svoje umijeće zahvaljujući tome što su u Veneciju često dolazili putnici iz zemalja i gradova koji su imali dugu tradiciju proizvodnje stakla, kao što su Egipat, Fenicija, Sirija i bizantski Korint. I zaista, način izrade te izgled staklenih predmeta koji su proizvedeni u najstarijim poznatim venecijanskim radionicama svjedoče o tome da su ovdašnji majstori puno toga naučili od onih s Istoka. Majstori s Murana razvili su takvo vrhunsko umijeće da im u to vrijeme, a vjerojatno ni kasnije, nitko u Europi nije bio ravan.

U Europi je u 13. i 14. stoljeću Venecija bila “jedino staklarsko središte u kojem se tehnikom  puhanja stakla izrađivalo prava umjetnička djela”, kaže se u knjizi Glass in Murano. Venecijansko staklo izvozilo se u istočno Sredozemlje, zemlje na sjeveru Europe i mnoge druge zemlje. Godine 1399. engleski kralj Rikard II izdao je dozvolu za prodaju stakla dvjema mletačkim galijama koje su se usidrile u londonskoj luci. U to su vrijeme venecijansko staklo kupovali i francuski plemići. S vremenom je Murano postao poznat i po izradi ogledala, svijećnjaka, raznobojnog staklenog posuđa, pozlaćenih i emajliranih dekoracija, kristala, imitacija dragulja, čaša s pomno ukrašenim stalcima te raznih drugih predmeta s prekrasnim ukrasima.

U Veneciji se ljubomorno čuvalo tajne staklarskog zanata te se nastojalo spriječiti otvaranje nekih drugih staklarskih radionica koje bi bile konkurencija onima iz Venecije. Tako je još u 13. stoljeću staklarima bilo zabranjeno seliti se u druga područja. S vremenom su se zaštitne mjere postrožile, a na Muranu su se samo domaći stanovnici smjeli baviti izradom stakla i učiti taj zanat. U jednom su razdoblju staklari koji bi pobjegli i bili uhvaćeni morali platiti veliku novčanu kaznu, a neki su morali pet godina veslati na galiji s okovima na nogama.

Neki su se staklari unatoč zabranama preselili u druge dijelove Italije i Europe te postali konkurencija majstorima s Murana, budući da su proizvodili iste vrste posuđa i služili se istom tehnikom. Često je gotovo nemoguće razlikovati njihove proizvode — koje se s vremenom počelo nazivati à la façon de Venise, odnosno venecijanski stil — od onih koji su proizvedeni na Muranu.

Venecijansko staklarsko umijeće doseglo je vrhunac u 15. i 16. stoljeću. Maštoviti oblici fino obrađenog kristala, oslikane ukrasne glazure, neprozirni lattimo (mliječno staklo) i reticello (mrežasti ukrasi) samo su neke karakteristike osebujnog stila majstora s Murana. Njihovi su proizvodi bili veoma traženi te su se koristili čak i na kraljevskim stolovima.

Tih davnih dana “znatiželjni putnik koji bi doputovao u zaljev u vrijeme kad je u pećima gorjela vatra nipošto ne bi propustio priliku da ih razgleda”, kaže jedna izučavateljica povijesti staklarstva. Ni mi nismo htjeli propustiti tu priliku. Stoga smo se jutros ukrcali na vaporetto (mali motorni brod) koji plovi Canal Grandeom i prevozi putnike na Murano. Pridružite nam se!

Iskrcavamo se na prvoj stanici na Muranu i tamo nas odmah upućuju u najbliže radionice u kojima možemo besplatno vidjeti kako majstori proizvode staklo. Gledamo kako majstor puše u puhaljku i okreće grumen staklene taline koji se nalazi na kraju puhaljke. Tako nastaje mjehur izduženog oblika. Zatim majstor pomoću štipaljke i škara vješto razvlači, reže i oblikuje staklenu masu, praveći od nje glavu, noge i rep konja koji se propinje.

Odlazimo iz radionice i šećemo uz obalu mirnog Rio dei vetraia (Kanala staklara). Ovdje se, kao i u većem dijelu Venecije, sav promet svodi na pješačenje pločnicima i plovidbu brodom. Otkrivamo da na Muranu ima mnoštvo radionica i izložbenih salona. U nekima se mogu vidjeti prekrasni skupocjeni predmeti — servisi za čaj, svijećnjaci i veličanstvene skulpture od punog stakla — čija izrada nesumnjivo zahtijeva veliko umijeće i mnogo strpljenja. Druge radnje nude suvenire po  pristupačnijim cijenama. U njima se mogu kupiti staklene perle, vaze, raznobojni pritiskivači za papir i drugi predmeti od stakla. Mnogi od njih izuzetno su lijepi. Sve je to ručni rad.

Zaista je zanimljivo gledati kako se izrađuju razni predmeti od stakla. Smjesa od koje se dobiva murano staklo — 70 posto pijeska te 30 posto natrijevog karbonata, vapnenca, nitrata i arsena — tali se na temperaturi od 1 400 Celzijevih stupnjeva, a skrućuje na temperaturi od oko 500 Celzijevih stupnjeva. Kad se postigne odgovarajuća temperatura između te dvije krajnosti, smjesa je meka i lako se oblikuje. Stoga se grumen mora više puta vraćati u peć kako bi se zagrijao i ponovno postao podatan. Majstori sjede na klupama između vodoravnih prečki po kojima valjaju svoje puhaljke. Okreću ih jednom rukom, a u drugoj ruci drže alat ili vlažan kalup od kruškovog drva (koje vrlo slabo provodi toplinu) te pomoću njega oblikuju staklenu talinu.

Gledamo kako majstor upuhuje stakleni mjehur u rebrasti kalup. Nakon što njegov pomoćnik odreže donji kraj mjehura, majstor brzo i spretno kotrlja puhaljku kako bi se mjehur otvorio poput pupoljka. Zatim ga ponovno zagrijava, oblikuje i štipaljkom pritišće rubove, praveći čašicu nalik ljiljanovom cvijetu koja će biti dio svijećnjaka.

Da bi obojio bezbojnu staklenu talinu, majstor je posipa topivim prašcima raznih boja. Cvjetne uzorke postiže se tehnikom murrine — dodavanjem okruglih pločica dobivenih rezanjem staklenih štapića koji po cijeloj dužini imaju raznobojne šare. Valjkastu staklenu talinu može se kotrljati po metalnoj ploči na koju su paralelno poslagani stakleni štapići ili komadići štapića koji se lijepe za njenu površinu. Kad majstor vrati talinu u peć, ovi se raznobojni, čipkasti ili spiralni ukrasi stope s njom. Zatim od nje može puhanjem napraviti vazu, lampu ili što već želi. Predmeti s debelim stijenkama koji imaju više slojeva raznobojnog ili bezbojnog stakla izrađuju se tako da se puhaljku uroni u nekoliko korita s raznim vrstama staklene taline.

Izgleda da svaki od tih predmeta ima svoju priču o tradiciji i umijeću izrade. Zaista je lijepo što staklari s ovog znamenitog otoka u Venecijanskom zaljevu njeguju stoljećima staru tradiciju taljenja pješčane mase od koje se dobiva prekrasno staklo vrhunske kvalitete.