JOANNE je živjela u New Yorku. Bolovala je od tuberkuloze (TBC-a), ali ne od obične tuberkuloze, već od jednog mutiranog oblika te bolesti koji je otporan praktički na sve lijekove i u 50 posto slučajeva završava smrću. No Joanne se nije redovito liječila i zbog toga je najmanje jednom zarazila druge tom bolešću. ‘Trebalo bi je zatvoriti’, rekla je njena očajna liječnica.

Tuberkuloza je vrlo stari ubojica. Od nje su bolovali i umrli milijuni ljudi. Tragovi te bolesti pronađeni su na mumijama iz drevnog Egipta i Perua. U današnje vrijeme taj se ubojica ponovno vratio i godišnje usmrti oko dva milijuna ljudi.

Negdje u Africi, na malenom krevetu u jednoj kolibi, ležao je Carlitos. Čelo mu je bilo orošeno znojem. Malarija ga je toliko iscrpila da nije mogao ni plakati. Njegovi zabrinuti roditelji nisu imali novca da mu kupe lijek, a u blizini nije bilo bolnice u kojoj bi mogli potražiti pomoć za svoje dijete. Groznica nije prestala i za dva dana Carlitos je umro.

Malarija je bolest od koje svake godine umre gotovo milijun djece poput Carlitosa. U selima istočne Afrike komarci koji prenose malariju svako dijete ubodu u prosjeku 50 do 80 puta mjesečno. Ti se komarci šire na područja gdje ih prije nije bilo, a lijekovi protiv malarije sve su manje djelotvorni. Svake godine od malarije oboli otprilike 300 milijuna ljudi.

Tridesetogodišnji Kenneth iz San Francisca (Kalifornija) prvi je put otišao liječniku 1980. Žalio se na proljev i umor. Godinu dana kasnije bio je mrtav. Usprkos stručnoj medicinskoj pomoći, toliko je tjelesno propao, da je na koncu umro od upale pluća.

Dvije godine kasnije i 16 000 kilometara dalje od San Francisca isti simptomi javili su se kod jedne mlade žene koja je živjela na sjeveru Tanzanije. Za nekoliko tjedana više nije mogla hodati, a nedugo nakon toga je umrla. Stanovnici njenog sela tu su neobičnu bolest nazvali Julianina bolest, budući da je nju i još neke žene u okolici, po svoj prilici, zarazio muškarac koji je prodavao tkaninu na kojoj je bilo otisnuto ime Juliana.

I Kenneth i ta mlada žena iz Tanzanije umrli su od iste bolesti — od AIDS-a. Početkom 1980-ih, baš kada se činilo da je medicina uspjela obuzdati najopasnije mikroorganizme, pojavila se ta nova zarazna bolest koja je zaprijetila čitavom čovječanstvu. Za 20 godina AIDS je po broju umrlih dostigao kugu koja je u 14. stoljeću poharala Euroaziju i koju Europa nikada nije zaboravila.

Početak epidemije bolesti nazvane crna smrt veže se uz godinu 1347, kada se u  Messini, luci na Siciliji, usidrio jedan brod koji je doplovio s Krima. Pored svog redovnog tereta, brod je sa sobom donio i kugu. * Ubrzo se crna smrt proširila po čitavoj Italiji.

Užas koji je zavladao u njegovom rodnom gradu opisao je naredne godine Agnolo di Tura iz Siene (Italija): ‘Pomor u Sieni započeo je u svibnju. Kuga je bila nemilosrdna i strašna. Ljudi su umirali gotovo trenutno. Smrt je kosila danonoćno, odnoseći na stotine života.’ Zatim je dodao: ‘Vlastitim sam rukama, kao i mnogi drugi, pokopao svoje petero djece. Nitko nije plakao bez obzira na to koga je izgubio jer nas je gotovo sve čekala smrt. Svi su mislili da je došao smak svijeta.’

Za četiri godine, kažu neki povjesničari, kuga se proširila po čitavoj Europi i pokosila otprilike trećinu njenog stanovništva — oko 20 do 30 milijuna ljudi. Čak je i stanovništvo dalekog Islanda bilo desetkovano. Na Dalekom istoku broj stanovnika Kine navodno se sa 123 milijuna, koliko je iznosio početkom 13. stoljeća, smanjio na 65 milijuna tijekom 14. stoljeća, očito zbog kuge i gladi koja ju je pratila.

 Nijedna epidemija, rat ili glad koji su dotad harali nisu prouzročili stradanja takvih razmjera. “Bila je to katastrofa kakva nije zabilježena u ljudskoj povijesti”, stoji u knjizi Man and Microbes. “U Europi, sjevernoj Africi i dijelovima Azije pomrlo je 25 do 50 posto stanovništva.”

Sjeverna, Srednja i Južna Amerika uspjele su zahvaljujući svojoj izoliranosti umaknuti crnoj smrti. No uskoro su brodovi koji su plovili preko oceana prekinuli tu izoliranost. U 16. stoljeću Novi svijet poharale su epidemije smrtonosnije od kuge.

Kada je Kolumbo 1492. stigao na Antile, tamošnje je stanovništvo opisao kao ljude ‘srednje visine ugodnog izgleda, lijepa lica i mišićava tijela’. No usprkos tome što su izgledali zdravo, pokazalo se da nisu bili otporni na bolesti Starog svijeta.

Godine 1518. na otoku Hispaniola izbila je epidemija velikih boginja. Za urođenike, koji nikada dotad nisu bili izloženi toj bolesti, to je bilo kobno. Jedan španjolski očevidac rekao je da je na čitavom otoku preživjelo samo tisuću ljudi. Epidemija se ubrzo proširila na Meksiko i Peru s istim katastrofalnim posljedicama.

Epidemija velikih boginja zabilježena je i u narednom stoljeću. Naime, kada su puritanski doseljenici stigli na područje Massachusettsa u Sjevernoj Americi, ustanovili su da su velike boginje praktički opustošile čitavo to područje. “Gotovo svi starosjedioci pomrli su od velikih boginja”, napisao je vođa puritanaca John Winthrop.

Nakon velikih boginja slijedile su druge epidemije. Jedan izvor navodi kako je u stotinu godina od Kolumbovog dolaska u Novi svijet od bolesti koje su donijeli Europljani pomrlo 90 posto tamošnjeg stanovništva. Stanovništvo Meksika smanjilo se s 30 na 3 milijuna, a Perua s 8 milijuna na samo milijun. No nisu samo Indijanci bili žrtve velikih boginja. “Tijekom ljudske povijesti velike boginje uzele su stotine milijuna života, što je daleko više nego što su zajedno uzeli kuga (...) i svi ratovi koji su vođeni u dvadesetom stoljeću”, stoji u knjizi Scourge—The Once and Future Threat of Smallpox.

U današnje vrijeme te užasne epidemije kuge i velikih boginja mogle bi nam izgledati poput daleke prošlosti. U 20. stoljeću čovječanstvo je izvojevalo brojne pobjede nad zaraznim bolestima, naročito u razvijenim zemljama. Liječnici su otkrili uzročnike većine bolesti, ali i načine kako da ih izliječe.  (Vidi donji okvir.) Nova cjepiva i antibiotici činili su se toliko djelotvorni da mogu iskorijeniti čak i najtvrdokornije bolesti.

Međutim, kako ističe dr. Richard Krause, nekadašnji direktor američkog Državnog instituta za alergije i zarazne bolesti, “bolesti su jednako neizbježne kao i porez i smrt”. Tuberkuloza i malarija još uvijek nisu iskorijenjene. A pandemija AIDS-a koja je odnedavna prisutna na žalostan nas način podsjeća da pošasti još uvijek haraju svijetom. “Zarazne bolesti još su uvijek vodeći uzrok smrti u svijetu i to će još dugo ostati”, navodi se u knjizi Man and Microbes.

Neki liječnici strahuju da bi unatoč izvanrednom napretku koji je postignut u borbi protiv bolesti, rezultati koji su ostvareni u posljednjih nekoliko desetaka godina mogli biti samo privremeni. “Opasnost od zaraznih bolesti nije nestala — štoviše, čak se povećava”, upozorava epidemiolog Robert Shope. Naredni članak objasnit će zbog čega je tako.