“BRIGA ZABRANJENA.” U poglavlju jedne knjige pod tim naslovom jedan je pastor početkom 20. stoljeća napisao kako je briga zbog materijalnih stvari ne samo pogrešna nego i “težak grijeh”. A nedavno je jedan komentator, pišući o tome kako nadvladati zabrinutost i tjeskobu, izjavio: “Zabrinutost je znak da se ne uzdamo u Boga.”

U oba navedena slučaja pisci su svoje zaključke izveli na temelju Isusove Propovijedi na gori, u kojoj je on rekao: “Prestanite se tjeskobno brinuti” (Matej 6:25). No budući da danas tjeskoba pogađa mnoge, mogli bismo se pitati: Treba li se kršćanin osjećati krivim ako je zabrinut? Jesu li takvi osjećaji pokazatelj pomanjkanja vjere?

Biblija ne naučava da su sve brige posljedica pomanjkanja vjere. Budući da živimo u ‘kritičnim vremenima s kojima se teško izlazi na kraj’, praktički je nemoguće nikada ne biti zabrinut (2. Timoteju 3:1). Vjerni kršćani svakodnevno se bore s brigama zbog lošeg zdravlja, starosti, kriminala ili ekonomskih, obiteljskih i drugih problema. Strahova i briga nisu bili pošteđeni ni Božji sluge u drevnim vremenima.

Razmotrimo biblijski izvještaj o Lotu. Bog mu je rekao da pobjegne u brda kako ne bi stradao prilikom razorenja Sodome i Gomore. Međutim, Lota je obuzela tjeskoba. Rekao je: “Nemoj, Jehova!” Zatim je oklijevajući nastavio: “Ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne  poginem.” Zbog čega se Lot bojao tih brda? Biblija ne govori ništa o tome. No što god da je bio razlog, Lot je bio prilično uplašen. Kako je Bog reagirao? Je li ukorio Lota zbog pomanjkanja vjere ili zbog toga što se nije dovoljno uzdao u njega? Nije. Baš suprotno, Jehova je pokazao razumijevanje te mu dopustio da pobjegne u obližnji grad (1. Mojsijeva 19:18-22).

U Bibliji nalazimo primjere još nekih vjernih Božjih slugu koje je u određenim trenucima obuzela tjeskoba. Prorok Ilija uplašio se i pobjegao nakon što su mu neprijatelji zaprijetili smrću (1. Kraljevima 19:1-4). Mojsije, Ana, David, Habakuk, Pavao i drugi muškarci i žene koji su imali snažnu vjeru također su bili zabrinuti (2. Mojsijeva 4:10; 1. Samuelova 1:6; Psalam 55:5; Habakuk 1:2, 3; 2. Korinćanima 11:28). Pa ipak, Bog im je pokazao suosjećanje te ih je i dalje koristio u svojoj službi, pokazujući tako da uistinu ima razumijevanja prema nesavršenim ljudima.

Međutim, dugotrajna tjeskoba može nas iscrpiti i dovesti do gubitka pouzdanja u Boga. Apostol Pavao je o pomanjkanju vjere govorio kao o ‘grijehu koji nas lako zapliće’ (Hebrejima 12:1). Time što je i sebe uključio među one koje grijeh “lako zapliće”, Pavao je vjerojatno želio reći da se i njemu ponekad znalo dogoditi da mu oslabi vjera.

Moguće je da je to bio slučaj i sa Zaharijom kada nije povjerovao anđelu koji mu je rekao da će njegova žena zatrudnjeti. Jednom su prilikom i Isusovi apostoli pokazali “malo vjere”, zbog čega nisu uspjeli izliječiti jednog dječaka. No svi su ti ljudi i dalje imali Božje odobravanje (Matej 17:18-20; Luka 1:18, 20, 67; Ivan 17:26).

S druge pak strane, Biblija sadrži i primjere osoba koje su izgubile pouzdanje u Boga te su zbog toga snosile teške posljedice. Naprimjer, mnogi Izraelci koji su napustili Egipat nisu ušli u Obećanu zemlju baš zbog toga što nisu imali vjere. Jednom su prilikom čak direktno govorili protiv Boga i Mojsija: “Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni kruha ni vode.” Nato im je Bog poslao otrovne zmije kako bi ih kaznio i pokazao im koliko je nezadovoljan (4. Mojsijeva 21:5, 6).

Stanovnici Nazareta, grada u kojem je odrastao Isus, također nisu pokazali vjeru, zbog čega su propustili priliku da vide još više čuda u svom gradu. A i zli naraštaj tog vremena Isus je oštro osudio zbog toga što nije imao vjere (Matej 13:58; 17:17; Hebrejima 3:19). Stoga je apostol Pavao prikladno upozorio: “Pazite, braćo, da se u kome od vas ne razvije zlo srce koje nema vjere, tako što bi zastranio od živog Boga” (Hebrejima 3:12).

Da, u ekstremnim slučajevima pomanjkanje vjere moglo bi biti posljedica toga što netko ima zlo srce. No to nije bio slučaj sa Zaharijom i Isusovim apostolima. Kod njih je pomanjkanje vjere bilo posljedica trenutne slabosti. Njihov cijeli život pokazivao je da su to bili ljudi “čista srca” (Matej 5:8).

Biblija nam pomaže razlikovati uobičajene brige od pomanjkanja vjere koje predstavlja grijeh. Svakodnevne brige, pa čak i trenutno pomanjkanje vjere koje se javlja uslijed ljudskih slabosti, ne bi se trebalo poistovjećivati s potpunim pomanjkanjem pouzdanja u Boga koje proizlazi iz zlog, okorjelog srca. Zbog toga se kršćani ne trebaju osjećati krivi ako su ponekad tjeskobni.

Pa ipak, potrebno je biti oprezan kako nas brige ne bi pretjerano obuzele i ovladale našim životom. Zbog toga su zaista na mjestu Isusove mudre riječi: “Nikada [se] nemojte tjeskobno brinuti i govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘Što ćemo obući?’” Potom je dodao sljedeće utješne riječi: “Jer vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno. Uvijek, dakle, tražite najprije kraljevstvo i Božju pravednost, a sve će vam se ovo drugo dodati” (Matej 6:25-33).