NOSITI se s usamljenošću nije jednostavno. To je osjećaj u koji su uključeni još mnogi drugi snažni osjećaji. No kako se ipak možemo nositi s usamljenošću? Što su neki učinili kako bi nadvladali taj snažan osjećaj?

Helen * voli biti sama kada donosi neke odluke, no smatra da usamljenost može biti opasna. U djetinjstvu je rijetko razgovarala sa svojim roditeljima. Kako nije znala na koji način da privuče njihovu pažnju, zaključavala se u svoju sobu i ostajala u njoj satima. Ona priča: “Nisam mogla normalno jesti. Pala sam u depresiju. Sama sam sebi govorila: ‘Zašto bih se ja brinula zbog problema svojih roditelja kada oni ne mare za moje probleme?’ Zatim sam počela razmišljati da bi mi možda brak mogao pomoći da popunim prazninu koju sam osjećala zbog usamljenosti. U braku sam vidjela izlaz iz svih svojih problema. No ubrzo sam se urazumila i sama sebi rekla: ‘Zašto da upropastim nečiji život? Najprije se sama moram srediti!’ Zatražila sam od Jehove pomoć u molitvi i iskreno mu rekla sve što me tišti.

 U Bibliji sam pronašla vrlo utješne riječi, kao što su one koje su zapisane u Izaiji 41:10: ‘Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne plaši se, jer sam ja Bog tvoj; ukrijepiću te i pomoći ću ti, i poduprijeću te desnicom pravde svoje.’ Te su mi riječi mnogo značile jer sam se osjećala kao da nemam oca. Sada redovito čitam Bibliju i molim se svom nebeskom Ocu. Naučila sam nadvladati usamljenost.”

Smrt drage osobe izaziva tugu koja može dovesti do usamljenosti. Šesnaestogodišnja Luisa govori o svojoj borbi s osjećajem tjeskobe: “Moj je otac ubijen kad sam imala pet godina. U potrazi za utjehom okrenula sam se baki, no njenu ljubav nisam nikada osjetila. Tijekom mog djetinjstva, kad mi je ljubav bila najpotrebnija, nitko mi nije obraćao previše pažnje. Zbog toga sam između osme i devete godine tri puta pokušala izvršiti samoubojstvo. Mislila sam da ću tako najbolje pomoći svojoj obitelji, budući da je majka morala naporno raditi kako bi prehranila mene i moje tri sestre. A zatim smo došle u kontakt s Jehovinim svjedocima. Jedan mladi bračni par iskreno se zanimao za mene. Često su mi znali reći: ‘Drago nam je što si s nama i trebamo te.’ Te riječi ‘trebamo te’ dale su mi mnogo snage. Ponekad mi je vrlo teško drugima pričati o svojim osjećajima, no dok čitam časopise Kula stražara i Probudite se!, zahvaljujem Jehovi jer sam putem članaka koji izlaze u njima osjetila njegovu ljubav. Mnogo sam se promijenila. Danas se mogu smijati i slobodno razgovarati s majkom kada sam tužna ili sretna. Ponekad mi navru ružna sjećanja, no to više nije isto kao nekada kada sam si zbog toga pokušala oduzeti život ili kada bih zbog toga prestala razgovarati s dragim mi osobama. Uvijek imam na umu riječi psalmista Davida, koji je rekao: ‘Radi braće svoje i prijatelja svojih govorit ću: “Mir neka je u tebi!”’” (Psalam 122:8, NS).

Martha je razvedena već 22 godine i sama je odgajala dijete. “Osjećaji bezvrijednosti i usamljenosti obično mi se jave kada razmišljam o nečemu u čemu sam možda zakazala”, kaže ona. Kako se nosi s tim osjećajima? Ona kaže: “Naučila sam da je najbolje kada o tome odmah  razgovaram s Jehovom Bogom. Kada se molim, znam da nisam sama. Jehova me razumije bolje nego što ja samu sebe razumijem. Ujedno se trudim pokazati drugima da mi je stalo do njih. Služba propovijedanja u kojoj sudjelujem kao punovremeni propovjednik puno mi pomaže da nadvladam negativne osjećaje. Kada razgovaram s drugima o blagoslovima Božjeg Kraljevstva te vidim da ti ljudi nemaju nikakvu nadu i da ne vide nikakav izlaz iz svojih problema, postanem svjesna da imam snažne razloge da živim i da se borim protiv tih osjećaja.”

Elba ima 93 godine, a jedina kćerka koju ima služi kao misionar u stranoj zemlji. O tome kako nadvladava usamljenost, Elba kaže: “Kada su moja kćerka i njen muž pozvani u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, vidjela sam kako im lica blistaju od sreće, pa sam se i ja radovala s njima. No kasnije, kada su kao misionari poslani u stranu zemlju, postala sam malo sebična. Znala sam da više neće biti pored mene i ta me pomisao ražalostila. To me podsjetilo na događaj s Jeftom i njegovom jedinicom, koji je opisan u 11. poglavlju knjige o Sucima. U suzama sam se molila Jehovi da mi oprosti. Moja mi se djeca redovito javljaju. Znam da su vrlo zaposlena, no gdje god da služe, uvijek nađu vremena da mi se jave i prenesu iskustva iz službe propovijedanja. Uvijek iznova čitam njihova pisma. Tako imam osjećaj da svaki tjedan razgovaram s njima, zbog čega sam im jako zahvalna. I kršćanski starješine u skupštini dobro se brinu o nama starijima i nemoćnima te vode računa o tome da uvijek imamo prijevoz na skupštinske sastanke i o svemu drugom što nam je potrebno. Za mene su moja duhovna braća i sestre pravi blagoslov od Jehove.”

Bez obzira na to jeste li mladi ili stari, sami ili u braku, jeste li dijete koje ima roditelje ili ste siroče, jeste li izgubili voljenu osobu ili ste usamljeni iz nekog drugog razloga, znajte da te svoje osjećaje možete nadvladati. Osamnaestogodišnja Jocabed, čiji je otac napustio šesteročlanu obitelj i otišao živjeti u drugu zemlju, kaže: “Recite što mislite! Važno je da drugima kažemo ono što osjećamo. Ukoliko to ne učinimo, nitko nas neće razumjeti.” Ona savjetuje: “Prestanite misliti samo na sebe. Potražite pomoć od zrelih osoba, a ne od svojih vršnjaka kojima je možda još teže nego vama.” Prije spomenuta Luisa kaže: “Iskrena molitva Jehovi pomaže nam da izađemo iz neke naizgled bezizlazne situacije.” Jorge, koji se nakon smrti svoje supruge također bori s usamljenošću, kaže: “Potrebno je biti ustrajan. Mnogo se bolje osjećam kada se i sam zanimam za druge. Ako u razgovoru s drugima ‘pokazujemo suosjećanje’, naši će razgovori biti smisleni te će nam pomoći da uvidimo lijepe osobine tih osoba” (1. Petrova 3:8).

Mnogo je toga što se može učiniti kako bi se nadvladalo usamljenost. No hoće li ikada doći dan kada nitko neće biti usamljen? Ako hoće, kako će doći do toga? Na ta će pitanja biti odgovoreno u narednom članku.