PRIČE s putovanja po dalekom Kitaju, današnjoj Kini, koje su pričala ta tri čovjeka njihovim su suvremenicima zvučale nevjerojatno. Marcovi memoari, koji su objavljeni pod originalnim nazivom Livre des merveilles du monde (Knjiga svjetskih čudesa), a kasnije postali poznati pod nazivom Milijun, govorili su o nepoznatim civilizacijama, njihovom ogromnom bogatstvu i obilju trgovačke robe za kojom su žudjeli trgovci sa Zapada. Njegova je knjiga imala snažan utjecaj na čitalačku publiku tog vremena. Dvadeset i pet godina nakon Marcovog povratka rukom prepisivani primjerci njegovih memoara već su bili dostupni na franko-venecijanskom, francuskom, latinskom, toskanskom, venecijanskom i vjerojatno njemačkom jeziku — s čime se ne može mjeriti nijedna knjiga u srednjem vijeku. Dvije stotine godina ta je knjiga prepisivana rukom, a od 1477. stalno se tiska na brojne jezike. Marco Polo vjerojatno je najpoznatiji Europljanin koji je ikada putovao Putem svile u Kinu. No zbog čega je krenuo na to putovanje i može li se vjerovati svemu onome što je tvrdio da je vidio i učinio?

U 13. stoljeću mnogi su se venecijanski trgovci nastanili u Carigradu, današnjem Istanbulu, gdje su stekli veliko bogatstvo. Među njima su bili i Niccolo te Matteo Polo, Marcov otac i stric. Oko 1260. njih dvojica prodali su sve što su imali u Carigradu i, nakon što su za taj novac kupili dragulje, otputovali u Saraj Batu na Volgi, glavni grad zapadnog kanata Mongolskog Carstva. Poslovi su im dobro išli, pa su udvostručili svoje bogatstvo. Htjeli su se vratiti u Carigrad, no kako ih je u tome spriječio rat, odlučili su krenuti na istok, vjerojatno na konjima, u grad Buharu, veliko trgovačko središte na području današnjeg Uzbekistana.

Nemiri koji su vladali na tom području zadržali su Polove tri godine u tom gradu sve dok kroz njega nije prošlo  poslanstvo upućeno Kublaju — velikom kanu svih Mongola, čija se vlast prostirala od Koreje pa sve do Poljske. Poslanici su Niccola i Mattea pozvali da im se pridruže na njihovom putu, budući da veliki kan, priča Marco, nikada nije vidio nijednog “Latina” — vjerojatno misleći na stanovnike južne Europe — i bilo bi mu drago da može razgovarati s njima. Taj put do dvora Kublaj-kana, unuka Džingis-kana, osnivača Mongolskog Carstva, trajao je godinu dana.

Veliki kan srdačno je primio braću Polo i postavio im mnogo pitanja o zapadnom svijetu. Dao im je zlatnu ploču kojom im je jamčio siguran povratak u Europu i pismo za papu u kojem ga moli da mu pošalje “stotinu učenih ljudi poučenih Kristovom zakonu i svoj zapadnjačkoj mudrosti kojoj bi poučili [Kublajev] narod”.

U međuvremenu se rodio Marco. * Svog je oca prvi put vidio 1269, kad je imao 15 godina. Kada su Niccolo i Matteo ponovno stupili na tlo “kršćanskih” zemalja, saznali su da je umro papa Klement IV. Odlučili su sačekati da bude izabran njegov nasljednik, no kako se na izbor novog pape taj put čekalo tri godine, što je bilo duže nego ikada u povijesti, Polovi su se nakon dvije godine, to jest 1271, odlučili vratiti velikom kanu, a sa sobom su poveli i 17-godišnjeg Marca.

U gradu Akku, u Palestini, istaknuti papinski poslanik Teobaldo Visconti dao je Polovima pisma za velikog kana, u kojima mu je objasnio zbog čega braća nisu mogla ispuniti njegovu molbu da mu dovedu stotinu učenih ljudi. Polovi su tada krenuli dalje, no kada su stigli do Male Azije, čuli su da je sam Visconti izabran za papu, pa su se vratili u Akko. No umjesto stotinu učenih ljudi, Visconti im je, kao novi papa Grgur X, dao samo dva dominikanca koja je ovlastio da zaređuju svećenike i biskupe te im dao odgovarajuće pismene preporuke i poklone za kana. Nakon toga su ponovno krenuli na put, no strah od ratova koji su harali krajevima kojima su prolazili nagnao je dominikance da se vrate natrag. No Polovi su nastavili dalje.

Tri putnika prošla su zemlje koje danas poznajemo pod imenom Turska i Iran te su se spustili do Perzijskog zaljeva, odakle su htjeli produžiti morskim putem. No procijenivši da tamošnji brodovi nisu sigurni za plovidbu jer su “loši i (...) sašiveni koncem”, odlučili su se za kopneni put. Putujući u pravcu sjevera i istoka, prešli su ogromna nenaseljena prostranstva, goleme planinske lance, zelene visoravni i bogate pašnjake  Afganistana i Pamira, da bi konačno stigli u grad Kashgar, koji se nalazi na području današnje kineske Autonomne pokrajine Xinjiang Uygur. Potom su, slijedeći stare karavanske rute koje vode južno od Tarimske zavale i pustinje Gobi, stigli u Khanbalik, današnji Peking. Čitavo to putovanje, na kojem su se morali boriti protiv surovih vremenskih prilika i neke nepoznate Marcove bolesti, trajalo je tri i po godine.

Marco bilježi razne zanimljivosti na koje nailazi na tom putu — spominje planinu u Armeniji na kojoj se navodno zaustavila Noina arka, grobnicu u Perziji u kojoj su navodno sahranjeni mudraci koji su se došli  pokloniti Isusu te zemlje na dalekom sjeveru u kojima vlada strahovita hladnoća, a noć nikad ne prestaje. Marco je prvi pisac koji u nekom književnom djelu zapadnog svijeta spominje naftu. On otkriva da tvar otporna na vatru nipošto nije vuna neke životinje koja može podnijeti vatru, kako se vjerovalo u to vrijeme, već mineral — azbest — kojeg ima u pokrajini Xinjiang Uygur. Crnog kamenja koje gori — ugljena — u Kini ima toliko da se svaki dan može pripravljati tople kupke. Kud god da ide Marco izvještava o odjeći, hrani i piću — posebice o mongolskom napitku od fermentiranog kobiljeg mlijeka — te o vjerskim i magijskim obredima ljudi na koje nailazi, poslovima kojima se bave i robi koju prodaju. Nešto posve novo za njega bio je papirnati novac, koji je bio u upotrebi u čitavom carstvu velikog kana.

Marco nikada ne iznosi svoja razmišljanja, već bilježi samo ono što vidi ili čuje. Stoga možemo samo nagađati kako se osjećao kad su ih napali razbojnici, koji su neke od njegovih suputnika zarobili, a druge pobili.

Marco tvrdi da su on, njegov otac i stric proveli 17 godina u službi velikog Kublaj-kana. Za to ga je vrijeme veliki kan često slao u udaljene dijelove carstva, gdje je za njega prikupljao važne informacije, te je čak bio namjesnik u Kiangsuu (današnji grad Yangchou) u pokrajini Jiangsu.

Teško je reći je li sve što je Marco napisao istina. Mongoli nisu vjerovali Kinezima, koje su pokorili, pa su na vladajuće položaje u njihovom carstvu postavljali strance. Pa ipak, teško je povjerovati da bi na položaj namjesnika postavili nekog neobrazovanog čovjeka kao što je bio Marco. Moguće je da je Marco preuveličao svoj položaj koji je imao kod velikog kana. Pa ipak, učenjaci ne odbacuju mogućnost da je Marco bio “koristan [kanov] pouzdanik, koji je kod njega zauzimao neki viši položaj”.

Bilo kako bilo, Marco je uspio dočarati svu raskoš neizmjerno bogatih prijestolnica te poganske i čudne običaje tog svijeta koji je zapadnom svijetu bio potpuno nepoznat ili o kojem su njegovi stanovnici čuli samo putem glasina i naklapanja. Jesu li takve mnogoljudne civilizacije, koje su svojim bogatstvom nadmašivale bogatstvo Europe, uistinu mogle postojati u to vrijeme? To se tada činilo nemoguće.

Palača velikog kana bila je “najveća palača koja je ikada postojala”, rekao je Marco. “Ta je građevina toliko velika, bogata i lijepa da nijedan čovjek na svijetu ne bi mogao napraviti ništa veličanstvenije.” Zidovi palače bili su prekriveni zlatom i srebrom te pozlaćenim kipovima zmajeva, životinja, ptica, vitezova i idola. Njen visoki krov — crvene, žute, zelene i plave boje — blistao je poput kristala. Njeni veličanstveni parkovi bili su prepuni životinja svih vrsta.

Za razliku od vijugavih uličica srednjovjekovne Europe, ulice Khanbalika bile su ravne i široke, tako da se moglo vidjeti od jednog gradskog zida do drugog. U taj se grad “donosilo obilje najskupljih i najvrednijih stvari (...) kao ni u jedan drugi grad u svijetu”, kaže Marco. “Svakoga dana u ovaj grad pristigne 1 000 kola natovarenih samo svilom.”

Rijekom Yangtze, jednom od najdužih rijeka na svijetu, plovilo je zapanjujuće mnogo brodova. Marco procjenjuje da je u luci Sinjuu moralo biti čak 15 000 brodova.

 Među mongolskim običajima koje Marco spominje je i običaj vezan za vjenčavanje mrtve djece. Ukoliko je neka obitelj izgubila sina u dobi od četiri ili više godina, a druga kćerku istih godina, njihovi su se očevi mogli dogovoriti da vjenčaju svoju mrtvu djecu. Potpisali bi bračni ugovor i napravili veliko slavlje, na koje bi donijeli hranu te spaljivali robove, novac i kućne potrepštine napravljene od papira, uvjereni da će sve to pripasti “mladencima” na takozvanom drugom svijetu.

Marco je zadivljen vojnim umijećem Mongola, načinom na koji vode svoje carstvo i vjerskom tolerancijom koja vlada među njima. Oni su već tada imali organiziranu skrb za siromašne i bolesne, protupožarne patrole i patrole za održavanje reda i mira, rezervne žitnice u kojima su čuvali žitarice za slučaj poplava i poštanski sustav koji im je omogućavao brzu komunikaciju.

Mada je Marco znao da Mongoli pokušavaju osvojiti Japan, nigdje ne tvrdi da je sam bio u Japanu. Međutim, kaže da je u Japanu bilo toliko zlata da su svi krovovi i podovi u carskoj palači bili prekriveni njime. Do 16. stoljeća Marcova je knjiga bila jedino pisano djelo u Europi u kojem se spominje Japan.

Marcova knjiga stoljećima je izazivala i divljenje i podsmijeh. No nakon što su temeljito odvagnuli sve netočnosti navedene u njoj, današnji se stručnjaci slažu da se radi o djelu koje pruža “nenadmašan opis” Kublajeve vladavine na vrhuncu njegove moći.

Polovi su napustili Kinu oko 1292. Marco kaže da je to putovanje, koje je započelo u današnjem Quanzhouu i nastavilo se preko Vijetnama, Malajskog poluotoka, Sumatre, Šri Lanke i uz obalu Indije pa sve do Perzije, trajalo 21 mjesec. Nakon toga došli su u Carigrad i konačno u Veneciju. Budući da su bili odsutni 24 godine, nije teško zamisliti da ih je rodbina jedva prepoznala. Marco je tada već imao 41 ili 42 godine.

Teško je procijeniti gdje je sve Marco bio na svojim putovanjima. Jedan pisac koji je nedavno pokušao ponoviti Marcova putovanja samo je po Iranu i Kini prešao preko 10 000 kilometara. Čak i uz sva današnja prijevozna sredstva, to nije bio nimalo jednostavan pothvat.

Marco je svoje memoare navodno diktirao izvjesnom Rustichellu dok je 1298. boravio u zatvoru u Genovi. Prema predaji, Marco je zarobljen u jednoj pomorskoj bici između Venecije i Genove, u kojoj je sudjelovao kao zapovjednik jedne mletačke galije. Rustichello, koji je s njim bio u zatvoru, već je ranije pisao pripovijetke na francuskom odnosno franko-venecijanskom jeziku, pa ga je Marcovo društvo, po svemu sudeći, potaknulo da se ponovno lati pera.

Marco je najvjerojatnije iz zatvora pušten 1299, kada su Venecija i Genova sklopile mir. Vratio se u Veneciju, gdje se oženio i dobio tri kćeri. Tamo je i umro 1324. u dobi od 69 godina.

Još uvijek se točno ne zna je li Marco uistinu učinio sve što tvrdi u svojoj knjizi ili je jednostavno prepričao ono što je čuo od drugih putnika. No bez obzira na to otkud potječu informacije koje su iznesene u djelu Milijun Marca Pola, učenjaci se slažu da je to vrlo vrijedno djelo. “Nikada prije, a ni poslije”, kaže jedan povjesničar, “nije se pojavio nijedan čovjek koji je zapadnom svijetu podario toliko mnoštvo novih geografskih spoznaja.” Knjiga Marca Pola ostaje trajan svjedok čovjekove očaranosti putovanjima, novim vidicima i dalekim zemljama.