ZA VRIJEME Drugog svjetskog rata živio sam na selu i to mi je kasnije pomoglo da se naviknem na život u teškim uvjetima. Kad je 1939. izbio rat, nacistička Njemačka brzo je okupirala Poljsku. Ja sam tada imao četiri godine. Živio sam s roditeljima, mlađim bratom i sestrom te dvije starije sestre. Otac je govorio da nam se crno piše ako Njemačka izgubi rat i da se pripremimo za nevolje koje će uslijediti.

Živjeli smo u Löwensteinu, malom njemačkom selu u Donjoj Šleskoj, koja je danas dio Poljske. Na našem imanju veličine 25 hektara uzgajali smo žitarice i stoku. Otac je vodio poslove i na drugim imanjima u našem kraju. Kad su nacisti zauzeli Šlesku, tražili su od mog oca da organizira poljoprivrednike kako bi podupirali njihove ratne aktivnosti.

U Prvom svjetskom ratu otac je služio u konjaništvu, a sada je službeno radio za naciste, pa je bio oslobođen vojne službe. Moji su roditelji godinama ranije prekinuli sve veze s crkvom jer su se razočarali kad su vidjeli kako su se svećenici ponašali u Prvom svjetskom ratu. Zbog toga se ja u mladosti nisam zanimao za religiju.

Godine 1941. krenuo sam u školu, no nisam je volio. Smatrao sam da u životu ima puno toga što je zanimljivije od gledanja u školsku ploču. Početkom 1945, samo par mjeseci prije svršetka rata, Rusi su započeli opsadu Breslaua (današnjeg Wrocława), glavnog grada Donje Šleske. Jedne subotnje večeri vidjeli smo da je taj grad, koji je bio udaljen od nas gotovo 50 kilometara, sav u plamenu od eksplozija granata i bombi koje su bacane iz aviona. Nedugo zatim morali smo pobjeći u brda. Kad je rat završio, vratili smo se kući u Löwenstein.

Po završetku rata nastupilo je veoma teško razdoblje. Silovanje žena i otimanje imovine postali su dio svakodnevice. Nama je ukradena većina stoke.

Moj je otac uhapšen u srpnju 1945. Nakon sedam noći brutalnog saslušavanja, bio je pušten na slobodu. Tri mjeseca kasnije ponovno je uhapšen i odveden. Nakon toga više ga nikad nismo vidjeli. Dva Poljaka otela su nam imanje, tvrdeći da je njihovo. U travnju 1946. svim Nijemcima iz našeg sela naređeno je da napuste  selo i uzmu sa sobom samo ono što mogu nositi.

Majka se već prije pripremila na to i nije bila u panici. Na kolica je stavila veliku košaru u koju je spremila posteljinu. Svatko od nas imao je na leđima ruksak s najpotrebnijim stvarima. Pripadnici poljske milicije ukrcali su nas u vagone za stoku — 30 ljudi u jedan vagon. Otprilike dva tjedna kasnije stigli smo na odredište, u jedno mjesto na sjeverozapadu Njemačke, nedaleko od granice s Nizozemskom.

Država je našoj obitelji i nekim našim rođacima — bilo nas je ukupno 19 — dodijelila dvije prostorije u kući koja se nalazila na jednom imanju udaljenom oko osam kilometara od Quakenbrücka. S vremenom su neki naši rođaci smješteni kod drugih seljana, pa više nismo živjeli u tako skučenom prostoru.

Majka se mnogo žrtvovala za nas djecu i često je gladovala da bi mi imali što jesti. Prve zime nismo imali čime ložiti vatru. Zidovi i stropovi dviju prostorija u kojima smo živjeli bili su prekriveni debelim slojem leda, tako da su sobe nalikovale ledenoj pećini. Na svu sreću, imali smo toplu posteljinu i pokrivače. To nas je spasilo da ne umremo od hladnoće.

Otprilike 1949. majka je od svoje šogorice dobila časopis Kula stražara. Jedan članak u tom izdanju podsjetio ju je da je još za vrijeme rata na radiju čula kako Hitler vrlo ružno govori o nekom ‘leglu’ ljudi koji su predviđali pad Njemačke. Pitala se tko su oni. Kad je u Kuli stražari pročitala da su to Jehovini svjedoci, to je pobudilo njeno zanimanje, pa je odlučila s njima proučavati Bibliju.

Jednog dana u travnju 1954. upoznao sam bračni par koji je s majkom proučavao Bibliju. Nakon što su završili s proučavanjem ponudili su mi pretplatu na Kulu stražaru i ja sam je prihvatio. Osim toga, dali su mi brošuricu Možeš li vječno u sreći živjeti na Zemlji? Kad sam pročitao tu brošuricu, bio sam uvjeren da sam pronašao istinu. Zato sam je odnio ženi kod koje sam radio i rekao joj da je pročita. Kad sam je upitao što misli o brošurici, rekla je: “To što u njoj piše zaista je krasno, ali je prelijepo da bi bilo istinito. Jednostavno ne mogu u to vjerovati.”

“Ja sam čvrsto uvjeren da je to istina”, rekao sam joj, “i postupat ću u skladu s onim što tu piše.” Ona je na to odmahnula glavom i rekla: “To je poruka za ljude blage naravi. Ti si vrlo nagao i ne bi mogao biti Jehovin svjedok.” No ja sam počeo mijenjati svoj život.

U području u kojem sam živio nije bilo Jehovinih svjedoka, no ja sam sâm proučavao Bibliju i svaki sam tjedan biciklom prevalio deset kilometara kako bih prisustvovao sastancima. Kasnije sam prisustvovao i pokrajinskom sastanku, na kojem su se okupili članovi nekoliko skupština Jehovinih svjedoka kako bi slušali biblijsku pouku i slavili Boga. Tom sam prilikom prvi put s Jehovinim svjedocima javno propovijedao drugim ljudima. Ubrzo sam počeo redovito ići u službu propovijedanja. Majka i ja krstili smo se 14. srpnja 1954. Kasnije je i moja baka (s majčine strane) postala Jehovin svjedok u dobi od 80 godina.

Radio sam na jednom seoskom imanju, no taj mi je posao oduzimao previše vremena, pa sam dao otkaz i zaposlio se kao šumar. Kasnije se naša obitelj preselila u gradić Reutlingen, koji se nalazi nedaleko od Stuttgarta. Tamo je moja mlađa sestra Ingrid također postala Jehovin svjedok. Nitko drugi od moje braće i sestara nije se krstio kao Jehovin svjedok.

Godine 1957. mog su oca napokon službeno proglasili mrtvim. Zahvaljujući tome majka je počela primati mirovinu, tako da je mogla živjeti bez moje financijske pomoći. Kako se više nisam morao materijalno brinuti za svoju obitelj, pronašao sam posao sa skraćenim radnim vremenom te sam u travnju 1957. počeo služiti kao pionir, odnosno mnogo vremena posvećivati propovijedanju. Nakon nekog vremena bio sam pozvan da služim kao specijalni pionir. Kad je to čuo jedan Jehovin svjedok koji me poznavao, pozvao me u svoj ured i rekao mi: “Siguran sam da će ti ovo dobro doći.” Zatim mi je dao 500 njemačkih maraka. S tim sam novcem kupio svu odjeću koja mi je bila potrebna i još mi je ostalo 200 maraka.

 Godine 1960. dobrovoljno sam se javio da služim u Austriji. Uživao sam propovijedajući u malom mjestu Scheibbsu, a kratko sam vrijeme proveo i u Linzu. No te sam godine imao tešku prometnu nesreću — pao sam s motocikla i slomio desnu nogu. Imao sam nekoliko operacija, ali sam nakon nekog vremena mogao nastaviti sa službom. Međutim, 1962. morao sam se vratiti u Reutlingen jer sam kao imigrant trebao riješiti pitanje svog statusa. Za vrijeme boravka u Njemačkoj bio sam na još jednoj operaciji u kojoj mi je iz noge izvađena metalna šipka. Na šest mjeseci prekinuo sam pionirsku službu kako bih se zaposlio i zaradio novac za troškove liječenja.

Kad je putujući nadglednik posjetio skupštinu u kojoj sam služio, savjetovao mi je da predam molbu za služenje u njemačkoj podružnici Jehovinih svjedoka, koja se tada nalazila u Wiesbadenu. Predao sam molbu i dva tjedna kasnije dobio telegram u kojem je pisalo da dođem što prije mogu. Tjedan dana kasnije, u svibnju 1963, već sam bio u podružnici (koju se naziva Betel) i radio na rotacionom tiskarskom stroju na kojem se tiskalo časopise.

Dotad mi nigdje nije bilo tako lijepo kao u Betelu i brzo sam se navikao na naporan rad. Godine 1965. posjetio sam Španjolsku i potajno unio u zemlju biblijsku literaturu, jer je u to vrijeme naše djelovanje tamo bilo zabranjeno. Nakon posjeta Španjolskoj dobio sam želju naučiti neki strani jezik i izabrao sam engleski. Koristio sam svaku priliku da ga što bolje naučim. Otprilike u to vrijeme u Njemačkoj je osnovana prva grupa koja je održavala sastanke na engleskom jeziku i ja sam joj se pridružio. Kad sam prvi put proučavao studijski članak iz Kule stražare na engleskom, to je trajalo punih sedam sati. Kad sam drugi put proučio članak za samo pet sati, znao sam da ipak napredujem.

Godine 1966. bio sam pozvan da pohađam 43. razred Škole Gilead, koja se održava u Sjedinjenim Državama s ciljem da se propovjednike Jehovinih svjedoka pripremi za misionarsku službu. Zatim smo nakon promocije Günther Reschke i ja u travnju 1967. poslani u Gabon, u zapadnu Afriku. Po dolasku u Libreville, glavni grad Gabona, živjeli smo u sobici koja je opisana u uvodu, a odjeću smo objesili u blagovaonici. Nakon šest mjeseci preselili smo se u drugi misionarski dom.

U Gabonu mi je najviše muke zadavalo učenje francuskog. Puno sam se trudio i s vremenom sam ga ipak donekle svladao. A onda je 1970. u Gabonu iznenada zabranjeno naše propovjedničko djelovanje, a nama misionarima rečeno je da u roku od dva tjedna napustimo zemlju.

Zajedno s drugim misionarima poslan sam u Srednjoafričku Republiku. Tamo je službeni jezik bio francuski, no mnogi su ljudi govorili sango, pa smo morali naučiti taj jezik kako bismo mogli propovijedati. Zajednica nas je poslala da otvorimo misionarski dom u  gradiću Bambariju, koji se nalazi oko 300 kilometara od glavnog grada Banguija. U Bambariju nije bilo struje ni vodovoda, no postojale su dvije skupštine koje su trebale našu pomoć. Iskustvo koje sam stekao u Europi za vrijeme rata uvelike mi je pomoglo da se priviknem na život u Bambariju i drugim mjestima u kojima sam kasnije živio.

Nakon što sam dvije godine služio u Bambariju, dobio sam zadatak da posjećujem skupštine kao putujući nadglednik. U zemlji je bilo četrdesetak skupština i ja sam u svakoj od skupština koje su mi bile dodijeljene ostajao tjedan dana. Imao sam mali automobil, no kad su zemljane ceste bile u jako lošem stanju, putovao sam javnim prijevozom.

U čitavoj zemlji Bangui je bio jedini grad u kojem se moglo popraviti automobil. Kako sam zbog službe trebao puno putovati, kupio sam nekoliko priručnika za automehaničare, nabavio potreban alat te sam najčešće sam popravljao svoj automobil. Jednom mi je prilikom pukao nosač na kardanskoj osovini, pa automobil nije mogao krenuti. Nalazio sam se šezdesetak kilometara od najbližeg naselja. U šumi sam odrezao komad tvrdog drveta i od njega napravio novi nosač. Napunio sam ga mašću za podmazivanje i pričvrstio žicom, tako da sam mogao nastaviti putovanje.

Služenje u rijetko naseljenim i seoskim područjima bilo mi je poseban izazov jer je tamo malo tko znao čitati i pisati. U jednoj skupštini koju sam posjetio samo je jedan brat znao čitati, a on je imao govornu manu. Gradivo iz Kule stražare koju smo proučavali bilo je veoma teško. No kad sam vidio da se članovi skupštine svesrdno trude shvatiti gradivo, to mi je ojačalo vjeru.

Kasnije sam upitao prisutne kako im koristi gradivo koje proučavaju kad ga ne mogu u potpunosti razumjeti. Dobio sam dirljiv odgovor: “Koristi nam to što se sastajemo jer time hrabrimo jedni druge” (Hebrejima 10:23-25).

Premda su mnoga moja kršćanska braća bila nepismena, od njih sam mnogo naučio o životu. Uz njih sam naučio cijeniti vrijednost biblijskog savjeta da ‘smatramo druge većima od sebe’ (Filipljanima 2:3). Od afričke braće mnogo sam naučio o ljubavi, dobroti i gostoljubivosti te o tome kako preživjeti u divljini. Primio sam k srcu riječi koje nam je na rastanku uputio brat Nathan Knorr, tadašnji upravitelj Škole Gilead. Savjetovao nam je: “Budite ponizni i nemojte misliti da sve znate. Nikad ne možemo reći da sve znamo. Još mnogo toga trebamo naučiti.”

Dok sam posjećivao skupštine, bio sam smješten u domovima braće. Obično je tjedan mog posjeta bio prava svečanost za braću, a naročito za djecu. To je bilo zato što su braća znala otići u lov ili ribolov i pobrinuti se da za svakoga bude dovoljno hrane.

Dok sam živio s braćom u njihovim kolibama, jeo sam razne vrste hrane, od termita do slonovog mesa. Na jelovniku je često bilo i meso majmuna. Naročito mi je bilo ukusno meso divlje svinje i dikobraza. Naravno, nije svaki dan bila gozba. Trebalo mi je vremena da se priviknem na takvu hranu, no kad sam se priviknuo, želudac mi je mogao probaviti gotovo svako jelo koje bi domaćini poslužili. Naučio sam da su papaja i razne vrste sjemenki dobre za probavu.

U divljini možete doživjeti kojekakve neobične zgode. Jednom prilikom ljudi su mislili da  sam ja vodeni mammy, bijeli duh mrtvaca koji živi u vodi. Prema njihovom vjerovanju taj duh može povući čovjeka u vodu i utopiti ga. Kad sam se nakon kupanja u rijeci popeo na obalu, ugledala me jedna djevojka koja je došla po vodu i pobjegla vrišteći iz sveg glasa. Kad je jedan Jehovin svjedok pokušao objasniti ljudima da nisam duh, nego propovjednik koji im je došao u posjet, oni mu nisu vjerovali. Govorili su: “Bijelac nikad ne bi došao ovamo u divljinu.”

Često sam spavao pod vedrim nebom jer volim svjež zrak. Uvijek sam nosio sa sobom mrežu protiv komaraca, koja me štitila ne samo od komaraca nego i od zmija, škorpiona, štakora i drugih životinja. Nekoliko puta napalo me mnoštvo ratničkih mrava, no zaštitila me mreža protiv komaraca. Jedne noći uperio sam svjetiljku u mrežu i vidio na njoj bezbroj mrava. Pobjegao sam glavom bez obzira jer sam znao da ti mravi, premda su mali, mogu ubiti čak i lava.

Dok sam bio u južnom dijelu Srednjoafričke Republike, nedaleko od rijeke Kongo, propovijedao sam Pigmejima, koji žive isključivo od lova i bilja koje nalaze u prirodi. Oni su izvrsni lovci i dobro znaju što se može jesti, a što ne. Neki od Pigmeja koje sam posjetio govorili su sango i vrlo su rado slušali biblijsku poruku. Obično bi pristali na to da ih ponovno posjetimo, no kad bismo došli, otkrili bismo da su se nekamo preselili. U to vrijeme nitko od njih nije postao Jehovin svjedok, no kasnije sam saznao da su se neki Pigmeji u Republici Kongo krstili kao Jehovini svjedoci.

Pet godina služio sam kao pokrajinski nadglednik u Srednjoafričkoj Republici. Proputovao sam tu zemlju uzduž i poprijeko, uglavnom posjećujući skupštine u rijetko naseljenim područjima.

U svibnju 1977. dobio sam poziv da služim u podružnici Jehovinih svjedoka u Lagosu (Nigerija). U toj zemlji koja po broju stanovnika nadmašuje sve druge afričke zemlje tada je bilo gotovo 100 000 Jehovinih svjedoka, a u podružnici je služilo njih osamdesetak. Bio sam raspoređen u garažu, gdje sam radio na popravljanju i održavanju vozila.

Godine 1979. vratio sam se poljoprivredi, kojom sam se bavio u mladosti dok sam živio u Europi. Imanje na kojem smo proizvodili hranu za osoblje podružnice nalazilo se u mjestu Ilaru, otprilike 80 kilometara od Lagosa. Tamo sam naučio da se zemljoradnja u pojasu tropskih kišnih šuma znatno razlikuje od zemljoradnje u Europi. Nakon što sam tri i po godine radio na tom imanju, vratio sam se u Lagos i nastavio raditi kao automehaničar.

Godine 1986. premješten sam u Igiedumu, oko 360 kilometara od Lagosa. Tamo se gradila velika nova podružnica. Taj kompleks koji je svečano otvoren u siječnju 1990. obuhvaća tiskaru, malu farmu i nekoliko stambenih zgrada u kojima je smješteno preko 500 osoba. Sve se to nalazi na zemljištu veličine 60 hektara koje je okruženo zidom visokim gotovo dva metra. Trenutno sam zadužen za nadgledavanje radova na farmi i poslova vezanih za održavanje vanjskih površina, koje obavlja oko 35 osoba.

U Nigeriji živim već 27 godina i zaista sam s užitkom obavljao razne poslove u podružnici. Drago mi je da je moja majka ostala vjerna Jehovi i da moja mlađa sestra Ingrid, koja je 14 godina služila kao specijalni pionir, još uvijek služi Jehovi sa svojim suprugom.

Unatoč problemima s kojima sam se suočio, istinski me raduje to što služim Jehovi i svojoj duhovnoj braći u zapadnoj Africi. Sretan sam što me zdravlje još uvijek dobro služi i molim našeg divnog Boga Jehovu da ostanem zdrav kako bih mu i dalje mogao revno služiti.