KADA čitamo o znanosti, često možemo naići na pojmove koji imaju veze s religijom. Tako se, naprimjer, za znanstvenike kaže da su “vrhovni svećenici nove tehnološke kulture”, a njihove se laboratorije naziva “hramovima” i “svetištima”. Dakako, u tom se kontekstu ti izrazi koriste samo u prenesenom smislu. Pa ipak, to bi neke moglo navesti da si postave sljedeće važno pitanje: Postoji li uistinu nepremostiv jaz između znanosti i religije?

Nekima bi se moglo činiti da nove znanstvene spoznaje još više udaljavaju znanstvenike od vjere u Boga. Točno je da mnogi znanstvenici ismijavaju vjerovanje u Boga. No isto tako, znatan broj njih duboko je impresioniran dokazima koji ukazuju na plansko nastajanje svijeta u kojem živimo. Neki među njima ne zadovoljavaju se time da se samo dive onome što vide već se i pitaju tko stoji iza svega toga.

Teorija o evoluciji Charlesa Darwina već 150 godina slovi kao općeprihvaćena teorija. Neki su obrazovani ljudi vjerojatno očekivali da će u vrijeme u kojem mi danas živimo još samo neuke i naivne osobe vjerovati u Boga. No njihova se očekivanja nisu ispunila. Mnogi znanstvenici otvoreno kažu da vjeruju u Stvoritelja. Istina, oni možda ne vjeruju u Boga kao osobu ili u Bibliju. No uvjereni su da plan i red koji se jasno zapažaju u prirodi upućuju na postojanje nekog inteligentnog Tvorca.

Može li se za te znanstvenike reći da su naivni? U vezi sa znanstvenicima koji vjeruju u postojanje inteligentnog tvorca svemira i života, u recenziji jedne knjige koja je objavljena u listu The New York Times stoji: “To su doktori znanosti koji predaju na nekim od najuglednijih sveučilišta. Argumenti koje iznose protiv darvinizma ne zasnivaju se na Bibliji kao autoritetu, već na znanstvenim dokazima.”

U istom se članku navodi kako zagovornici teorije o postojanju inteligentnog tvorca “ne iznose nikakve besmislene tvrdnje. (...) Oni samo tvrde da općeprihvaćena Darwinova teorija, odnosno bilo koja druga ‘naturalistička’ teorija koja prihvaća samo dugotrajno i postepeno djelovanje slijepih,  mehaničkih sila, ne pruža zadovoljavajuće objašnjenje za nastanak života. Živi svijet, kažu oni, prepun je dokaza o njegovom planskom nastanku, dokaza koji gotovo sa stopostotnom sigurnošću ukazuju na intervenciju inteligentnog Tvorca.” *

Među znanstvenicima su takvi zaključci iznenađujuće česti. Naprimjer, jedna studija koja je objavljena 1997. pokazala je da 40 posto američkih znanstvenika vjeruje u Boga. Taj se postotak praktički nije promijenio od 1914, kada je provedeno slično istraživanje.

Razumljivo je da je u zemljama u kojima je sekularizam nešto izraženiji, kao što su primjerice zemlje Europe, taj postotak nešto manji. Unatoč tome, britanski list The Guardian izvijestio je kako su u Velikoj Britaniji “najreligiozniji znanstvenici koji se bave prirodnim znanostima, kao što su fizika i geologija, dok su oni koji se bave društvenim znanostima, primjerice antropologijom, manje religiozni”. Potom je pisalo: “U Velikoj Britaniji postoje organizacije kao što su Kršćani i znanost.” U listu je također stajalo kako je u toj zemlji “postotak studenata koji posjećuju crkvu daleko veći među onima koji studiraju neku prirodnu znanost nego među onima koji studiraju neku humanističku znanost”.

Unatoč tome, čini se da su znanstvenici koji odbacuju ideju o postojanju Stvoritelja ipak u većini. Oni svojim stavom snažno utječu na druge. Astronom Allan Sandage kaže kako se znanstvenici “nerado izjašnjavaju kao vjernici”. Zbog čega? Zbog toga što nailaze na “snažnu kritiku i osudu” svojih kolega, kaže on.

Zbog toga se glasovi znanstvenika koji se usuđuju reći da se znanost nužno ne sukobljava s vjerovanjem u Stvoritelja često izgube među glasovima onih koji zastupaju skeptičnije stavove. Naredni članci usredotočit će se upravo na te glasove koje se često ignorira i na razloge zbog kojih neki znanstvenici ipak vjeruju u Stvoritelja. No kako se ta tema tiče nas osobno? Može li nam znanost pomoći da upoznamo Boga? Pozivamo vas da nastavite s čitanjem.