ZNANOST neprestano rasvjetljava nove tajne u vezi sa svemirom i životom koji buja na našem planetu. Unatoč tome, i znanstvenike i posve obične ljude još uvijek muče neka temeljna pitanja, kao što su: Kako je nastao svemir? Što je bilo prije njega? Zbog čega sve upućuje na to da je svemir sazdan tako da je moguć život u njemu? Kako je nastao život na Zemlji?

Znanstvenici još uvijek ne znaju prave odgovore na ta pitanja. Neki čak sumnjaju da će ih ikada i znati. To je mnoge među njima navelo da još jednom preispitaju svoje stavove i uvjerenja. Razmotrimo tri nerazjašnjena pitanja koja su neke znanstvenike navela da počnu razmišljati o postojanju Stvoritelja.

Jedno značajno pitanje tiče se precizne podešenosti svemira. Zbog čega u svemiru postoje nepromjenjivi fizikalni zakoni i prirodne konstante koji su toliko precizno i savršeno podešeni da zahvaljujući tome osiguravaju opstanak našeg planeta i života na njemu?

No što mislimo pod tom preciznom podešenošću? Uzmimo za primjer četiri temeljne fizikalne sile: elektromagnetsku silu, gravitaciju, jaku nuklearnu silu i slabu nuklearnu silu. * Te sile djeluju na svaki objekt u svemiru. One su toliko precizno podešene i usklađene da bi čak i najmanje promjene mogle dovesti do toga da svemir postane beživotan.

Mnogi ljudi koji logično razmišljaju jednostavno se ne mogu složiti s time da je sve to samo stvar slijepog slučaja. John Polkinghorne, fizičar koji je nekada radio na Sveučilištu u Cambridgeu, zaključio je: “Kada shvatite da prirodni zakoni moraju biti nevjerojatno precizno podešeni da bi mogao nastati svemir kakvog mi poznajemo, u glavi vam se rodi misao da svemir nije nastao tek tako, nego sa svrhom.”

Australski fizičar Paul Davies napisao je nešto slično: ‘Nema sumnje da se mnogi znanstvenici izruguju ideji o postojanju Boga ili barem nekog apstraktnog stvaralačkog prapočela. Ja ne dijelim njihovo mišljenje. Ne mogu vjerovati da svoje postojanje u svemiru možemo zahvaliti tek hiru sudbine ili nekoj slučajnoj pogrešci u velikoj kozmičkoj drami.’

Drugi problem koji muči današnje znanstvenike jest nedokučiva složenost svijeta koji nas okružuje. Zdrav razum govori nam da što je neki događaj složeniji, to je manja vjerojatnost da se zbio slučajno. Razmotrimo jedan primjer.

 Da bi nastala molekula DNK, a to je osnovna građevna jedinica života, potreban je neizmjerno velik broj kemijskih reakcija koje se sve moraju odvijati po točno određenom redoslijedu. Prije tridesetak godina dr. Frank Salisbury s Državnog sveučilišta u Utahu (SAD) izračunao je kolika je vjerojatnost da slučajno nastane najjednostavnija molekula DNK koja je potrebna za nastanak života. Ta je vjerojatnost toliko mala da se u matematici takvo što smatra nemogućim. *

Ta složenost naročito dolazi do izražaja u slučaju kada živi organizmi posjeduju neke složene organe koji bi bili posve beskorisni da nema nekih drugih složenih organa. Pogledajmo to na primjeru razmnožavanja.

Prema teoriji o evoluciji, živi su se organizmi razmnožavali i s vremenom postajali sve složeniji. Na određenom stupnju razvoja ženke mnogih vrsta morale su razviti spolne stanice koje je mogao oploditi samo mužjak koji je posjedovao odgovarajuće spolne stanice. Da bi stanice njihovih potomaka imale odgovarajući broj kromosoma, spolne stanice oba roditelja trebale su proći zadivljujući proces mejoze, nakon kojeg bi u stanicama ostala tek polovina od uobičajenog broja kromosoma. Zahvaljujući tome njihovo potomstvo ne bi imalo previše kromosoma.

Dakako, sve te promjene morale su nastupiti i kod drugih vrsta. Kako je onda moguće da je “prva majka” kod svake vrste uspjela pronaći potpuno razvijenog “prvog oca” s kojim je mogla imati potomstvo? Kako su i jedno i drugo odjednom bili u stanju prepoloviti broj kromosoma u svojim spolnim stanicama tako da dobiju zdravo potomstvo koje bi imalo karakteristike oba roditelja. A ako se sav taj proces vezan uz razvoj spolnih organa odvijao postepeno, kako su mužjaci i ženke uspjeli opstati dok im ti važni organi još nisu bili potpuno razvijeni?

Čak i da se radilo o samo jednoj živoj vrsti, vjerojatnost da mužjaci i ženke sasvim slučajno razviju sposobnost reprodukcije koja iziskuje postojanje i mužjaka i ženki toliko je mala da ju je nemoguće izračunati. A budući da se radi o više vrsta, onda za takav slijed događaja uistinu nije moguće pronaći nikakvo razumno objašnjenje. Može li teorija o evoluciji objasniti takvu složenost? Kako su neki sasvim slučajni događaji u kojima nije bilo nikakve svrhe ni cilja mogli rezultirati pojavom tako složenih i međusobno ovisnih organizama? Svojstva i sposobnosti kojima su obdarena živa bića jasno svjedoče o promišljenosti i brižnom planiranju, drugim riječima, o postojanju inteligentnog Tvorca.

Do tog su zaključka došli mnogi znanstvenici. Naprimjer, matematičar William A. Dembski napisao je da se “promišljenost i plan”, koji se jasno opažaju “u svemu onome što vidimo u svijetu oko nas (...) jedino mogu objasniti tako da ih se pripiše inteligentnom uzročniku”. Molekularni biokemičar Michael Behe sažima te dokaze sljedećim riječima: “Svatko može biti dobar katolik i vjerovati u darvinizam. No uz današnju biokemiju sve je teže biti razuman znanstvenik i vjerovati u takvo što.”

Treća enigma koja muči neke znanstvenike tiče se fosilnih nalaza. Ukoliko je proces evolucije trajao beskonačno dugo, onda bi bilo logično očekivati da će biti pronađeno mnoštvo fosilnih ostataka prijelaznih organizama, odnosno karika između glavnih vrsta životnih oblika. Međutim, ta se očekivanja nisu ispunila, premda je od vremena Darwina pronađen uistinu velik broj fosila. Karike koje nedostaju i dalje nedostaju.

Zbog toga je veći broj znanstvenika zaključio kako su dokazi koji govore u prilog evoluciji odviše slabi i kontradiktorni da bi se na temelju njih moglo zaključiti da se život razvio. Luther D. Sutherland, inženjer koji konstruira svemirske letjelice, napisao je u svojoj knjizi Darwin’s Enigma: “Znanstveni dokazi potvrđuju da je svaka temeljno različita životna vrsta koja se pojavila na Zemlji, počevši od jednostanične protozoe pa sve do čovjeka, odmah bila posve razvijena te da je odmah imala sve organe koji su normalno funkcionirali. Ta činjenica neminovno upućuje na zaključak da je još prije pojave  života na Zemlji postojala neka vrsta pradavne inteligencije.”

S druge pak strane, fosilni nalazi potpuno se podudaraju s općenitim redoslijedom pojavljivanja životnih oblika koji se navodi u biblijskoj knjizi Prva Mojsijeva. Fizikalni kemičar Donald E. Chittick, koji je doktorirao na Državnom sveučilištu u Oregonu, kaže: “Temeljito istraživanje fosilnih nalaza dovelo bi nas do zaključka da su se životinje razmnožavale po svojim vrstama, baš kao što stoji u Prvoj Mojsijevoj. One nisu prelazile iz jedne vrste u drugu. Današnji dokazi, kao i dokazi koji su postojali u Darwinovo vrijeme, podupiru izvještaj iz Prve Mojsijeve, koji govori o direktnom stvaranju. Biljke i životinje i dalje se razmnožavaju unutar svoje vrste. Ustvari, sukob između paleontologije (nauke o fosilima) i darvinizma toliko je snažan da neki znanstvenici sada počinju vjerovati da prijelazni oblici nikada neće biti pronađeni.”

Sve ovo što smo dosad naveli samo je mali dio pitanja na koja još nije pronađen odgovor, a koja muče one koji odbacuju dokaze o postojanju Stvoritelja. Neki znanstvenici sada uviđaju da se odbacivanje Boga ne zasniva na čvrstim znanstvenim dokazima i logici, već na nadobudnim pretpostavkama i nagađanjima.

Zbog toga je na kraju svog bogatog životnog vijeka koji je posvetio znanstvenom i istraživačkom radu astronom Allan Sandage rekao: “Upravo me znanost kojom sam se bavio navela da zaključim kako je svijet odviše složen da bi ga znanost mogla objasniti. Tajnu postanka života mogu dokučiti jedino tako da odgovor potražim u nadnaravnom.”