“NAJVELIČANSTVENIJI glazbeni instrument” — tako neki nazivaju klavir. Zbog prilagodljivosti i izražajnosti tonova klavir je podjednako zastupljen u klasici, jazzu i popularnoj glazbi. On može dominirati koncertnom pozornicom kao veličanstveni solo instrument, no jednako tako na njemu se može diskretno pratiti nekog pjevača tihog glasa. Klavir je instrument na kojem se istovremeno može svirati pratnju i solo dionice, pa se stječe dojam kao da svira cijeli orkestar. No klavir jednako dobro zvuči i u kombinaciji s gotovo svim drugim instrumentima. Taj instrument koji se po bogatstvu tonova može usporediti sa slikarskom paletom poslužio je kao nadahnuće za pisanje nekih od najljepših kompozicija u povijesti glazbe. Tko je izumio klavir i zašto je on još uvijek tako popularan? *

Harfa i lira spadaju u najstarije žičane instrumente kod kojih se žice trzaju prstima (1. Mojsijeva 4:21, St). Kasnije se pojavio cimbal, kod kojeg je svirač udarao žice batićima. U srednjovjekovnoj Europi nastali su instrumenti s tipkama kod kojih se zvuk proizvodio trzanjem ili udaranjem žica. Najpopularniji među njima bili su klavikord i čembalo. Klavikord je nalikovao pravokutnoj kutiji s poklopcem, a njegove žice udaralo se odozdo pomoću malih metalnih poluga koje se nazivaju tangente. Zvuk klavikorda bio je vrlo izražajan, ali tih, tako da su ga često nadjačavali drugi instrumenti i glasovi pjevača. Čembalo je bilo veće od klavikorda i pomalo je nalikovalo današnjem koncertnom klaviru. Imalo je dugačke žice koje se trzalo pomoću pera. Čembalo je proizvodilo prodorne, rezonantne tonove, no glasnoća zvuka bila je uvijek jednaka.

U 18. stoljeću skladana su nova glazbena djela koja su se odlikovala dramatičnošću i izražajnošću, pa su glazbenici sve više čeznuli za instrumentom s tipkama koji bi imao profinjeni zvuk klavikorda, a glasnoću čembala.

Talijan Bartolomeo Cristofori, koji se bavio izradom glazbenih instrumenata, izumio je instrument koji je u osnovi izgledao kao čembalo, ali je po načinu na koji je proizvodio zvuk više sličio klavikordu, jer se žice udaralo drvenim batićima koji su na vrhu bili obloženi kožom. Cristofori je svoj izum nazvao gravicembalo col piano e forte (čembalo s tihim i glasnim tonovima), skraćeno pianoforte ili piano (u hrvatskom jeziku uvriježio se naziv klavir). Tako je nastao instrument s tipkama koji je imao punije, bogatije tonove, a moglo ga se svirati tiho i glasno.

Nažalost, taj Cristoforijev instrument nije postao prihvaćen za njegovog života. Budući da je vrlo malo ljudi pokazalo zanimanje za taj instrument, Cristofori se vratio izradi čembala. Gotovo 30 godina nakon što je Cristofori izradio prvi klavir, Nijemac po imenu Gottfried Silbermann, koji se bavio izrađivanjem orgulja, ponovno je proučio njegov izum te je i sam počeo izrađivati klavire. Njemački i austrijski majstori nastavili su usavršavati taj instrument, koncentrirajući se na izradu manjeg i lakšeg modela koji je nazvan četverouglasti klavir.

 U Engleskoj je također bilo nekoliko majstora koji su se bavili izradom klavira. Oni su potkraj 50-ih godina 18. stoljeća emigrirali iz Njemačke. Jedan od njih, Johannes Zumpe, napravio je model četverouglastog klavira koji se odlično prodavao. Francuz Sébastien Érard i neki drugi majstori iz Europe i Amerike doprinijeli su usavršavanju tog instrumenta. Dosjetljivi škotski stolar John Broadwood shvatio je da bi sviranje klavira bilo idealna razonoda za mlade dame iz obitelji novopečenih bogataša koji su pripadali građanskoj klasi. Tako je Broadwoodova tvrtka počela proizvoditi velik broj četverouglastih i koncertnih klavira.

Sljedeći izazov bio je napraviti klavir koji ne bi zauzimao mnogo prostora, a imao bi kvalitetan zvuk koncertnog klavira. Stoga se počelo izrađivati klavire kod kojih su žice bile postavljene uspravno, a ne vodoravno. S vremenom su se izrađivali sve viši modeli tih uspravnih klavira, ili pijanina. Kod jednog Broadwoodovog modela žice su se uzdizale gotovo tri metra iznad klavijature, no budući da se instrument lako mogao prevrnuti, bilo je suviše opasno svirati na njemu! Jedna druga vrsta pijanina, takozvani model žirafa, zapravo je bio veliki koncertni klavir kod kojeg su žice bile postavljene uspravno, a gornji, uži dio rezonantne kutije uzdizao se visoko iznad klavijature. Godine 1800. Englez John Isaac Hawkins izradio je prvi pijanino kod kojeg se donji dio metalnog okvira sa žicama nalazio blizu poda. Taj je model bio tako dobro prihvaćen da je četverouglasti klavir s vremenom pao u zaborav.

U međuvremenu skladatelji su pokazivali sve veće zanimanje za klavir. Kad je 1777. mladi Wolfgang Amadeus Mozart došao u radionicu Johanna Steina u Bavarskoj kako bi isprobao taj novi instrument, odmah se oduševio njime. Ubrzo je počeo skladati glazbu za klavir. Za samo četiri godine skladao je 15 koncerata za klavir! No tek je nekoliko godina kasnije Ludwig van Beethoven otkrio prave mogućnosti tog novog instrumenta. U njegovim nadahnutim izvedbama klavir je zvučao kao da pjeva. Glazbenici su konačno dobili instrument o kojem su dugo sanjali! Ubrzo zatim skladatelji su počeli pisati romantična glazbena djela prožeta snažnim emocijama. Virtuoz Frédéric François Chopin otkrio je instrument kojim je mogao savršeno izraziti svoje misli i osjećaje. Franz Liszt skladao je dinamične, osebujne kompozicije u kojima je klavir zvučao poput orkestra. Jednako tako oduševljavao je publiku svojim virtuoznim izvedbama.

No, budući da je klavir imao drveni okvir i vrlo tanke žice, njegov je zvuk bio pretih za glasno, veoma izražajno koncertno muziciranje. Stoga je drveni okvir najprije dobio metalna pojačanja, a s vremenom je zamijenjen okvirom od lijevanog željeza. Nakon toga moglo se koristiti deblje žice i teže batiće kako bi se dobio glasniji zvuk. Taj glasniji zvuk bio je prilično grub, no problem je riješen time što su batići presvučeni pustom. Duže žice bile su nategnute dijagonalno preko onih kraćih, čime se dodatno poboljšalo kvalitetu zvuka i uštedjelo na prostoru. Tako je nastao model klavira koji se  zadržao sve do današnjeg vremena. Zatim se pojavilo mnogo velikih pijanista koji su u prepunim koncertnim dvoranama oduševljavali publiku koja je pokazivala veliko zanimanje za sve bogatiji repertoar klavirske glazbe. U međuvremenu su izrađivači klavira u Europi i Americi naglo povećali proizvodnju kako bi udovoljili izuzetno velikoj potražnji.

Početkom 20. stoljeća u Europi i Americi svaka je ugledna obitelj morala imati taj novi statusni simbol, bez obzira na to je li itko od ukućana znao svirati klavir. Pijanisti su bili veoma traženi glazbenici koji su svojim izvedbama uveseljavali klijente i putnike, stvarali glazbenu kulisu za nijeme filmove te davali poduku sve većem broju nadobudnih amatera. Sviranje klavira bilo je glavna zabava na obiteljskim okupljanjima. Amateri su izvodili i vlastite kompozicije. Skladatelji su stalno pisali novu klavirsku glazbu. Razvili su se i različiti stilovi sviranja — popularni sinkopirani ragtime, polagani blues ili pak uporni boogie-woogie ritam.

Nakon Prvog svjetskog rata klavir je počeo gubiti popularnost. Godine 1910. u svijetu je proizvedeno rekordnih 600 000 klavira, no nakon toga prodaja klavira polako se počela smanjivati. S vremenom su se pojavili uređaji kao što su fonograf, radioaparat, gramofon i televizor, koji su zamijenili klavir i omogućili druge vrste kućne zabave. No zanimanje za klavir nije u potpunosti nestalo. Zahvaljujući napretku tehnike nakon Drugog svjetskog rata ponovno je poraslo zanimanje za klavir. Godine 1980. broj prodanih klavira popeo se na preko 800 000. Današnji klaviri, koji su laganiji od onih nekadašnjih, izrađuju se od plastike i smjesa raznih drugih materijala. Njihove bijele tipke više se ne izrađuju od bjelokosti, nego od umjetnih materijala. Japan je postao jedan od najvećih svjetskih proizvođača klavira, a Kina je oduševljeno prihvatila taj instrument koji se tamo naziva “kraljem svih instrumenata”.

Kod nekih instrumenata morate mnogo vježbati da biste znali odsvirati samo jedan ton, no kod klavira nije tako. Dovoljno je da pravilnim redoslijedom pritisnete nekoliko tipki i dobit ćete melodiju! Neki nadareni pojedinci naučili su svirati po sluhu. No mnogi su otkrili da se uz pomoć jednostavnog udžbenika brzo može naučiti desnom rukom svirati melodiju, a lijevom pratnju. Zamislite kako je lijepo kad možete uz pomoć nota odsvirati svoju omiljenu pjesmu! Hoćete li izabrati neku živahnu koračnicu, lagani valcer ili svoju omiljenu baladu? Možda više volite latinoameričke ritmove ili jazz. Mogli biste uživati svirajući u duetu s nekim prijateljem. No zamislite kako je tek lijepo kad možete pratiti nekoliko svojih prijatelja koji pjevaju ili sviraju druge instrumente. Je li vas nešto od toga potaklo da učite svirati klavir?