OČEVI sve češće napuštaju svoje obitelji. Pretkraj devedesetih godina prošlog stoljeća u listu USA Today stajalo je da Sjedinjene Države “prednjače u broju obitelji bez oca”. No to je problem u svim dijelovima svijeta.

Popis stanovništva koji je 2000. proveden u Brazilu pokazao je da od 44,7 milijuna obitelji u toj zemlji 11,2 milijuna njih čine obitelji sa samohranim majkama. U Nikaragvi 25 posto djece živi samo s majkom, a u Kostariki je tijekom devedesetih broj djece koju očevi nisu priznali porastao s 21,1 na 30,4 posto.

Ovo su samo tri primjera koja pokazuju kakav trend vlada u čitavom svijetu. Razmotrimo još jedno obilježje tog problema.

Pogledajte okvir “Tata, kad ćeš ponovo doći?” Nao, kojoj su sada 23 godine, kaže: “Prije nego sam krenula u osnovnu školu rijetko sam viđala oca. Jednom sam ga, dok je išao na posao, molila: ‘Vrati nam se, molim te.’”

Takvi odnosi unutar obitelji potaknuli su poljskog pisca Piotra Szczukiewicza da kaže kako su “u obitelji očevi važna karika koja nedostaje”. Istina, mnogi očevi žive sa svojom obitelji i brinu se za njene materijalne potrebe. Pa ipak, kako navodi francuski časopis Capital, “odviše se očeva zadovoljava time da se brine samo za materijalne potrebe djece, a zanemaruje njihov odgoj”.

Često se dešava da očevi žive s obitelji, ali zapravo nisu uključeni u život svoje djece. Njihova je pažnja usmjerena na neke druge stvari.“Čak i ako je fizički prisutan”, stoji u francuskom časopisu Famille chrétienne, otac “može biti odsutan duhom.” Zbog čega je toliko mnogo očeva u današnjem svijetu preokupirano drugim stvarima i emocionalno otuđeno od obitelji?

Prema onome što stoji u spomenutom časopisu, glavni je razlog to što “zapravo ne  znaju koja je uloga oca ili supruga u obitelji”. Mnogi očevi smatraju da je njihova jedina dužnost da kući donesu pristojnu plaću. S tim u vezi poljski pisac Józef Augustyn rekao je kako “mnogi očevi misle da su dobri roditelji samo zato što kući donose novac”. No to je samo jedna od odgovornosti očeva.

Djeca ne prosuđuju svoje očeve po tome koliko zarađuju ili prema vrijednosti poklona koje im daju. Ona daleko više od poklona žele njihovu ljubav, vrijeme i pažnju. To je ono do čega im je uistinu stalo.

Prema izvještaju japanskog Središnjeg vijeća za obrazovanje, “očevi bi trebali preispitati svoj način života budući da su pretjerano zaokupljeni poslom”. No postavlja se pitanje: Hoće li očevi napraviti preinake u svom životu kako bi imali više vremena za djecu? Njemački list Gießener Allgemeine objavio je rezultate ankete u kojoj je većina ispitanih očeva izjavila da ne želi djecu staviti ispred karijere.

Djeca mogu biti duboko povrijeđena kad osjete da se očevi ne zanimaju za njih. Dvadesetjednogodišnja Lidia iz Poljske još se uvijek sjeća kakav je bio njen otac dok je bila dijete. Ona kaže: “Nikada nije razgovarao s nama. Živjeli smo u različitim svjetovima. Nije znao da se provodim po diskotekama.” Nešto slično kaže i dvadesetjednogodišnja Macarena iz Španjolske. Ona kaže da je njen otac, dok je bila dijete, “znao otići na vikend sa svojim prijateljima i zabavljati se, a više se puta znalo dogoditi da nekoliko dana nismo znali gdje je”.

Većina očeva svjesna je da svojoj djeci posvećuje premalo vremena i pažnje. Jedan otac iz Japana koji ima sina tinejdžerske dobi rekao je: “Nadam se da će moje dijete razumjeti situaciju u kojoj se nalazim. Stalno mislim na njega, čak i kad sam jako zaposlen.” No hoće li to što se netko nada da će njegovo dijete razumjeti zašto ga nema riješiti problem?

Jedno je sigurno, a to je da je potrebno uložiti svesrdan trud, pa čak se i žrtvovati, da bi se zadovoljilo potrebe djeteta. Naravno, nije uvijek lako pružiti djetetu ono što mu je najpotrebnije — a to su ljubav, vrijeme i pažnja. Isus Krist je rekao: “Čovjek ne smije živjeti samo o kruhu”, odnosno fizičkoj hrani (Matej 4:4). Djeca neće moći odrasti u odgovorne odrasle osobe ako su materijalne stvari sve što im se pruža u djetinjstvu. Očevi, jeste li spremni žrtvovati ono što vam je možda najvrednije — vrijeme i možda karijeru — kako biste bili sa svojom djecom?

List Mainichi Daily News od 10. veljače 1986. pisao je o ocu koji je shvatio koliko su mu njegova djeca važna. U njemu je stajalo: “Vodeći rukovodilac Japanskih državnih željeznica odlučio je dati ostavku kako ne bi morao napustiti obitelj.” Zatim su navedene riječi tog rukovodioca koji je rekao: “Mjesto generalnog direktora može preuzeti bilo tko. No otac mojoj djeci mogu biti samo ja.”

Da bi netko bio dobar otac, najprije mora shvatiti kakvog oca djeca trebaju. Pogledajmo što sve uključuje uloga takvog oca.