SOL je i ljudima i životinjama neophodna za život. Ona sačinjava gotovo 1 posto našeg organizma. Koristimo je u proizvodnji hrane, lijekova i krmiva. U svijetu se godišnje potroši oko 190 milijuna tona soli. * No u nekim dijelovima svijeta ta korisna tvar koje ima u izobilju sve više uništava plodnu zemlju.

Gledano u svjetskim okvirima, otprilike 40 posto prehrambenih poljoprivrednih proizvoda uzgaja se na navodnjavanim poljima, koja čine ukupno 15 posto obradive zemlje. Čak i na zemlji koja izgleda suho i neplodno može se razviti bujna vegetacija ako se tlo dobro navodnjava. No navodnjavanje može dovesti do nakupljanja soli u tlu, tako da s vremenom zemlja postaje neplodna. Ta pojava koja se naziva salinizacija, ili zaslanjivanje tla, već je dovela do smanjenja poljoprivredne proizvodnje na 50 posto navodnjavanih obradivih površina u svijetu. Zbog salinizacije i prekomjernog navodnjavanja uništava se mnogo plodne zemlje — godišnje se izgubi površina koja za više od dvaput premašuje površinu Švicarske!

Daniel Hillel, uvaženi stručnjak s područja pedologije, ili znanosti o tlu, u svojoj knjizi Out of the Earth upozorava: “Sve katastrofe koje je prouzročio čovjek i koje su uvelike doprinijele propasti starih civilizacija imaju svoju presliku u suvremenom svijetu (...), samo što ove današnje poprimaju puno veće razmjere.” Zbog zaslanjivanja tla poljoprivreda SAD-a navodno već danas ima gubitke od pet milijardi dolara godišnje. No izgleda da taj problem koji je uzrokovao čovjek najteže pogađa Australiju.

Na ogromnim pšeničnim poljima u Zapadnoj Australiji zbog zaslanjivanja tla svakog se sata izgubi komad plodne zemlje veličine nogometnog igrališta. Dr. Tom Hatton iz australske Organizacije za znanstvena i industrijska istraživanja (CSIRO) kaže: “To je nesumnjivo najveća ekološka kriza današnjice.”

U najvažnijem poljoprivrednom području istočne Australije, porječju  Murray-Darling, naročito je izražen problem zaslanjivanja tla. To je područje veliko kao Francuska i Španjolska zajedno i na njega otpada 75 posto sve navodnjavane zemlje u Australiji. Gotovo 50 posto prihoda od australske poljoprivredne proizvodnje ostvaruje se upravo na tom području. Rijeke Murray i Darling omogućavaju navodnjavanje obradivih površina, natapaju na tisuće močvarnih polja i opskrbljuju pitkom vodom tri milijuna ljudi.

Nažalost, 2 000 kvadratnih kilometara te dragocjene zemlje već je gotovo potpuno uništeno, a stručnjaci procjenjuju da bi u toku ovog desetljeća zbog salinizacije moglo biti uništeno još 10 000 kvadratnih kilometara zemlje. Koncentracija soli u rijekama Murray i Darling te njihovim pritocima neprestano raste, tako da u nekim područjima voda više nije pitka. Plodne oranice uz obale tih rijeka polako se pretvaraju u puste blatne poljane koje su na nekim mjestima prekrivene slojem skrućene soli. Ovdašnji poljoprivrednici tu pojavu nazivaju bijela smrt.

Međutim, taj problem ne pogađa samo poljoprivredu. Znanstvenici iz CSIRO-a upozoravaju da bi zbog zaslanjivanja tla moglo izumrijeti čak tisuću australskih biljnih i životinjskih vrsta. Kako sada stvari stoje, u idućih 50 godina moglo bi izumrijeti 50 posto vrsta ptica koje žive u porječju Murray-Darling. Pogledajmo kako je ljudska nepromišljenost dovela do ekološke krize.

Znanstvenici pretpostavljaju da u Australiji većina soli potječe od magle koja nastaje isparavanjem morske vode i koju su vjetrovi tisućama godina nosili s mora na kopno. Kad bi padala kiša, u tlu se taložila sol koja se nalazila u vodenim kapljicama. Dio soli, smatraju znanstvenici, potječe od mora koje je nekada davno prekrivalo neke dijelove australskog kontinenta. Kiša je otapala sol koja je ostala na tlu, a potom je ta slana voda prodrla duboko u zemlju. Tako se sol nataložila ispod površine zemlje, a ispod tog slanog sloja formirale su se podzemne vode.

S vremenom su po čitavom kontinentu počela rasti stabla eukaliptusa i drugo raslinje čije je korijenje sezalo do dubine od trideset i više metara. Vegetacija je sprečavala da voda prodre duboko u zemlju jer je korijenje biljaka upijalo velik dio kiše koja je natapala tlo. Potom se voda vraćala na površinu te se isparavala s lišća drveća. Zahvaljujući tome podzemne vode uvijek su ležale duboko pod zemljom. No, primjena europskih metoda obrađivanja tla, koje su Australiji donijele materijalno blagostanje i napredak, dovela je do krčenja mnogih šuma i šikara.  Zbog uklanjanja mnoštva stabala koja su imala duboko korijenje, kao i zbog toga što su mnogi poljoprivrednici počeli navodnjavati svoja polja, porasla je razina podzemnih voda. Stoga se otopila sol koja je dugo vremena bila zarobljena u tlu. Te slane podzemne vode sve su bliže površinskom sloju plodne zemlje.

U porječju Murray-Darling polja se navodnjavaju metodom kontroliranog plavljenja kako bi se dobilo što bolji urod. No primjena te metode navodnjavanja dovodi do naglog porasta razine podzemnih voda. Slana podzemna voda postupno dospijeva u rijeke i zagađuje pitku vodu. Problem postaje još veći kad se slana riječna voda koristi za navodnjavanje poljoprivrednih površina. Time se stvara začarani krug iz kojeg nema izlaza.

No postoji i jedna druga vrsta salinizacije, koja nije uzrokovana navodnjavanjem tla, već lošim odabirom biljaka koje se uzgaja na poljoprivrednim površinama. U porječju Murray-Darling nekad je raslo drveće s dubokim korijenjem, a sada raste trava ili se uzgajaju jednogodišnje biljke čije korijenje seže do dubine od svega jednog metra. Kišnica koju je prije upijalo korijenje drveća sada otječe u dublje slojeve tla jer je te nove biljke ne mogu iskoristiti.

Stoga znanstvenici procjenjuju da danas u podzemne bazene otječe 10 do 100 puta više vode nego što je otjecalo kad je na tom području raslo drveće. U posljednjih sto godina u zemlju je prodrlo toliko vode da je razina podzemnih voda u porječju Murray-Darling na nekim mjestima porasla za 60 i više metara. Kad te slane podzemne vode dođu na svega nekoliko metara od površine zemlje, počinju nevolje poljoprivrednika.

Na nekim dijelovima plodnih polja biljke slabo rastu. Puno prije nego što se na tlu pojavi skorena sol, slana podzemna voda koja se nalazi blizu površine počne isparavati i prodirati u površinski sloj tla. U početku biljke nekako odolijevaju tim nepovoljnim uvjetima, no kako se sol sve više nakuplja u površinskom sloju tla, ono postaje neplodno.

Ova vrsta salinizacije ne pogađa samo poljoprivrednike. Slana podzemna voda već je počela uništavati neke državne ceste, tako da im je vijek trajanja četiri puta kraći. Osim toga, oštećuju se temelji kuća te vodovodne i kanalizacijske cijevi u naseljenim mjestima porječja Murray-Darling.

Izgleda da će u idućih 50 do 100 godina razina većine slanih podzemnih voda i dalje rasti. U jednom izvještaju kaže se da će za 30 godina biti uništeno područje veličine države Victorije (čija površina otprilike odgovara površini Velike Britanije). Što treba poduzeti da bi se stalo na kraj toj pošasti?

“Moramo iz temelja promijeniti način iskorištavanja prirodnih bogatstava u porječju [Murray-Darling] kako bismo sačuvali prirodnu ravnotežu njegovih ekosistema i spriječili uništavanje plodnog tla”, kaže se u jednom službenom izvještaju. “To će nas puno koštati (...). No ti troškovi nisu ništa u usporedbi sa štetom koju bismo nanijeli privredi, okolišu i čitavom društvu kad ne bismo promijenili sadašnju situaciju.”

Kad bi se započelo s intenzivnim pošumljavanjem ugroženog područja, stvari bi polako krenule nabolje, no stručnjaci zasad smatraju da se to ne isplati. U jednom stručnom izvještaju rečeno je: “Ne možemo vratiti uvjete koji su vladali u netaknutoj prirodi. U mnogim slučajevima trebali bismo još dugo čekati da vidimo prve rezultate [akcije pošumljavanja], ako bi uopće i bilo kakvih rezultata.”

U međuvremenu poljoprivrednike se potiče da uzgajaju biljke koje imaju dublje korijenje ili one koje su otporne na sol. Neki poljoprivrednici kojima su slane podzemne vode uništile plodna polja počeli su se baviti proizvodnjom soli, pa sada tako zarađuju za život. Drugi namjeravaju napraviti ribnjake sa slanom vodom u kojima će uzgajati morsku ribu, rakove, pa čak i morske alge.

Problem salinizacije javlja se i u drugim dijelovima svijeta. Ako uskoro ne dođe do značajnih promjena, mogle bi se ponovno obistiniti riječi grčkog filozofa Platona kojima je opisao zemlju u antičkoj Grčkoj: “Ono što je ostalo od plodne zemlje podsjeća na kostur bolesnog čovjeka. Uništena je sva dobra i meka zemlja, a ostao je samo kostur.”