PLANINE koje se uzdižu iznad Carrare i Pietrasante izgledaju kao da su mjestimice prekrivene snijegom. No to je samo privid. Ono što iz daljine izgleda kao snijeg zapravo su velika područja prekrivena komadima mramora iz kamenoloma. Te planine koje su dio Apuanskih Alpa u regiji Toskani (smještenoj u središnjem dijelu sjeverne Italije) imaju vrlo neobičnu geološku građu. Načinjene su od mramora. Nigdje drugdje u svijetu ne postoji tako bogato nalazište tog dragocjenog kamena.

U ovdašnjim planinama ljudi još od antičkih vremena vade kamen te od njega izrađuju stupove, ploče, podne obloge i prekrasne skulpture. Zahvaljujući bogatim nalazištima mramora, iskustvu i stručnom znanju ovdašnjih majstora te primjeni vrhunske tehnologije mramor iz Carrare postao je poznat u čitavom svijetu. Osim kamena koji se vadi u obližnjim kamenolomima, u ovdašnjim se radionicama obrađuje i kamen iz raznih dijelova svijeta koji brodovima stiže u luku Marina di Carrara. Gotovi proizvodi izvoze se u mnoge zemlje svijeta.

Stari Rimljani koristili su kamen iz Carrare kao građevni materijal te su od njega izrađivali skulpture. Bijeli mramor iz Carrare koji se koristio za izradu skulptura bio je naročito cijenjen zbog svoje ljepote. Godine 1505. Michelangelo je došao ovamo kako bi izabrao nekoliko komada glatkog mramora na kojem nije bilo nikakvih šara ni oštećenja. Od tog je mramora kasnije napravio neka od svojih najpoznatijih umjetničkih djela.

Drevne metode vađenja kamena stoljećima se gotovo uopće nisu mijenjale. U pukotine u kamenu ili udubljenja napravljena dlijetom i čekićem na određenim se mjestima zabijalo drvene klinove. Kad bi se klinove zalilo vodom, drvo bi nabubrilo, uslijed čega bi se na koncu odlomio veliki komad kamena. Eksploziv se počelo koristiti sredinom 18. stoljeća, no on je znao toliko razlomiti stijenu da se u najboljem slučaju moglo iskoristiti tek trećinu materijala. Krupni komadi neupotrijebljenog mramora — koji iz daljine izgledaju kao snijeg — još i danas podsjećaju na te nekadašnje metode vađenja kamena.

Spuštanje velikih kamenih blokova niz strme obronke bilo je vrlo opasno. Kamen se stavljalo na saonice i vezalo užetom. “Da je kojim slučajem puklo čelično uže koje je držalo saonice”, objašnjava se u jednom časopisu, “sigurno bi poginuo vođa ekipe, koji se nalazio ispred kamene gromade i određivao smjer kretanja. Vjerojatno bi nastradali i drugi radnici jer bi uže poletjelo unatrag i ošinulo ih poput biča.”

Naravno, danas se to radi puno drugačije. Proveo sam jedan dan u Carrari i njenoj okolici te sam imao priliku vidjeti kako se u današnje vrijeme obrađuje mramor. Dopustite mi da vam ispričam što sam saznao.

Moj domaćin Giovanni, koji će me odvesti u razgledavanje kamenoloma, čeka me u jednom skladištu mramora u Carrari. Ovdje ima mnogo takvih skladišta u kojima se može vidjeti na stotine mramornih blokova koji su uredno poslagani jedan na drugi, spremni za prodaju ili obradu na licu mjesta. Neki radnici pomoću električnih pila režu kamen kako bi dobili ravne ploče, dok drugi strojno bruse i poliraju kamen. Prije se oba posla moralo raditi ručno.

U Giovannijevom terenskom vozilu krećemo prema  kamenolomu i ubrzo dolazimo do strmih, oštrih zavoja ceste koja vodi do jedne uske planinske doline. U toj dolini svud uokolo leže komadi bijelog kamena. Vidimo kamione kako sporo voze nizbrdo, natovareni ogromnim kamenim blokovima. Ti kamioni mogu voziti i do 30 tona tereta.

Nakon jednog zavoja ugledamo blještavi bijeli zid na obronku planine. Neobično je velik i sastoji se od niza ogromnih stepenica, takozvanih etaža, koje su visoke šest do devet metara. Giovanni parkira na jednoj od njih.

Gledajući uokolo otkrivam da se nalazimo u jednom od mnogih kamenoloma u dolini. Na obroncima planine vidi se još nekoliko golih bijelih stijena — neke se nalaze više stotina metara iznad nas. To se s pravom može opisati kao veličanstven, ali i pomalo zastrašujuć prizor.

U razmišljanju me prekida zvuk buldožera. Radnik koji njime upravlja nastoji pomoću šiljaste poluge prevrnuti jedan dio stepenice na kojoj se nalazimo. Kamen pravilnog pravokutnog oblika koji je po mojoj procjeni dugačak 11 metara, širok 2 metra, a visok 6 metara pada na tlo koje je posuto sitnim komadićima stijena kako se kamen ne bi oštetio. No kako se iz stijene vade tako veliki kameni blokovi?

Na to pitanje odgovara Giovannijev otac Franco, koji čitav život radi u kamenolomima. On mi pokazuje remenicu koja pokreće dugačko čelično uže. Pomoću tog užeta pravi se okomit rez koji seže do stražnje strane etaže na kojoj stojimo. Franco objašnjava kako se najprije u kamenu izbuši vodoravna rupa promjera osam centimetara, a potom se izbuši još jedna okomita rupa u gornjoj etaži. Te se dvije rupe moraju spojiti. Kroz njih se provuče čelično uže optočeno dijamantima, a potom se spoje dva kraja užeta, tako da se dobije velika ogrlica. Kad je uže napeto i kad ga elektromotor okreće velikom brzinom, ono reže stijenu na točno određenom mjestu. Nakon što se oslobode sve vodoravne i okomite strane, kameni blok se prevrne i izvadi. Zatim se pomoću istog užeta razreže na manje komade koji se lakše transportiraju. Slične metode koriste se i u obližnjim podzemnim kamenolomima, u kojima se mramor vadi iz samog srca planine.

U obližnjim tvornicama od tog se kamena izrađuju razni proizvodi, kao što su podne i zidne ploče te nosivi elementi. Građevinska industrija uvijek je bila i ostala glavni potrošač mramora iz Carrare.

Neke tvornice bave se proizvodnjom podnih ploča te ploča za oblaganje unutarnjih i vanjskih  zidova koje se izrađuju po narudžbi. Druge tvornice specijalizirale su se za izradu prekrasnih kamina, opreme za kupaonice, stolova i sličnih proizvoda. Predmeti načinjeni od mramora iz Carrare, koji se odlikuje ljepotom boja i uzoraka, ukrašavat će mnoge trgove te javne i privatne zgrade — kao što su vjerski objekti, muzeji, trgovački centri, aerodromi i neboderi — u raznim dijelovima svijeta.

Zanimljivo je znati kako se mramor koristi u građevinarstvu, no mene također zanima kako se od njega prave ukrasni predmeti i umjetnička djela. Da bih saznao nešto više o tome, proveo sam poslijepodne u Pietrasanti.

U jednoj turističkoj brošurici o gradu Pietrasanti piše: “Navratite u kiparske radionice i majstori će vam rado pokazati svoje umijeće!” Pietrasanta je krasan mali grad. Šećući gradom posjećujem nekoliko radionica koje se nalaze u srednjovjekovnoj jezgri ili u njenoj neposrednoj blizini. Divim se umijeću majstora koji u njima rade.

U radionicama nailazim na kipare iz raznih zemalja koji su zaokupljeni stvaranjem vrlo zanimljivih i originalnih umjetničkih djela, dok domaći majstori, kojima su ruke i lice prekriveni bijelom prašinom, pažljivo izrađuju skulpture prema gipsanim uzorcima. Izložbeni saloni izgledaju poput muzeja koji su prepuni vrijednih skulptura izrađenih u klasičnom i suvremenom stilu.

Stvaranje skulpture dugo traje. Naprimjer, kameni blok koji je težak oko dvije tone kipar može najprije grubo oblikovati pomoću motorne pile, a potom tri do pet mjeseci pažljivo klesati dok ne dovrši skulpturu. Pritom može skinuti čak tonu mramora. Nekad su osnovni alat bili čekić, dlijeto i pila. U današnje vrijeme koriste se električne brusilice i pneumatska dlijeta — manje verzije pneumatskih čekića koji se koriste za rezanje asfalta. Ti alati ubrzavaju posao, no sitne detalje ipak se mora ručno isklesati. Konačni rezultat može biti izuzetno lijep.

Drevno umijeće klesanja mramora u mnogim je krajevima izumrlo. No u području Carrare i Pietrasante to se nije dogodilo. Zahvaljujući bogatim nalazištima mramora, vještini ovdašnjih majstora koja se temelji na stoljećima iskustva, kao i umjetnicima koji dolaze ovamo kako bi učili od ovdašnjih kipara i klesara, to se područje s pravom može nazvati velikom akademijom na kojoj se uči obrađivati mramor.