GODINA je 1951. Četrdeset i četiri pripadnika vjerske zajednice kvekera napušta svoje domove u Alabami (SAD) u potrazi za mjestom na kojem bi mogli zajedno živjeti u miru. Tako stižu u maglovito planinsko područje na sjeverozapadu Kostarike, u Srednjoj Americi. U tom izoliranom području zemlja je plodna i relativno jeftina.

No tamo nije lako živjeti od poljoprivrede. Marvin Rockwell, jedan od prvih doseljenika, prisjeća se: “U planine se moglo doći samo putem kojim su prolazile volovske zaprege, a mi smo ga poravnali krampovima i lopatama kako bismo mogli prolaziti džipovima.” Uz pomoć okolnog stanovništva doseljenici su se s vremenom priviknuli na život u tom šumskom području obavijenom maglom. Dali su mu i odgovarajući naziv — Monteverde, što znači “zelena planina”.

Doseljenici su donijeli dvije odluke koje su imale dalekosežne posljedice. Budući da su se bavili poljoprivredom, znali su da će se morati sami brinuti kako bi  imali sve što im je potrebno za život. No što bi mogli proizvoditi? Koji bi proizvod izdržao dugačko putovanje od planinskog područja do tržnice? Odlučili su se za sir. U maloj sirani u kojoj su počeli praviti sir danas se svakodnevno proizvodi preko 4 000 kilograma sira. Osim sira, proizvode se i drugi mliječni proizvodi, kao što su kiselo vrhnje, meki punomasni sir i sladoled.

Doseljenici su ujedno odlučili sačuvati 540 hektara šume na obroncima iznad svog naselja. Budući da se s tog područja slijevala voda koja je bila potrebna za rad njihove male hidrocentrale, smatrali su da bi ga trebalo nekako zaštititi. No uskoro je bogatstvo tamošnjeg biljnog i životinjskog svijeta privuklo pažnju znanstvenika, pogotovo nakon što je na tom području otkrivena zlatna krastača. (Vidi okvir koji govori o zlatnoj krastači.) U 1960-ima grupa znanstvenika i stanovnika tog područja osnovala je Rezervat maglovite šume Monteverde, u koji je uskoro bilo uključeno i tih 540 hektara šume. U međuvremenu je rezervat ponovno proširen, tako da danas obuhvaća područje veličine 10 500 hektara.

Rezervat maglovite šume Monteverde jedna je od najvećih turističkih atrakcija u Kostariki. Godišnje i do 50 000 turista prođe strmim, zavojitim neasfaltiranim putem koji vodi u Monteverde. Mnogi ljubitelji ptica i prirodoslovci dolaze ovamo kako bi vidjeli tisuće vrsta ptica, životinja i biljaka koje se nalaze u rezervatu i njegovoj okolici.

U rezervatu raste petstotinjak vrsta drveća koje čini temelj ovdašnjih ekosistema. Neka stabla rastu na golim grebenima, odolijevajući vjetrovima zbog kojih su zakržljala te su puna kvrga. Debla stabala koja rastu na zaklonjenim mjestima gusto su prekrivena puzavicama, žbunjem i raznim biljkama. Kako te biljke, koje se nazivaju epifiti, mogu opstati bez korijenja u tlu? U jednoj brošurici stoji: “Budući da u ovom području ima puno vlage, epifiti dobivaju dovoljno vode premda nemaju razgranato korijenje. Kad pada kiša, s drveća pada  suho lišće koje se zadržava na tom gustom raslinju i opskrbljuje ga hranjivim tvarima.”

Tristo vrsta orhideja svojim bojama daje posebnu živost šumskom zelenilu. U preostalim dijelovima šume uglavnom rastu paprati — ima ih 200 vrsta, a neke su visoke gotovo 12 metara i stare 150 godina.

Zašto na tako malom prostoru postoji tako velika biološka raznolikost? Jedan razlog je to što se granice rezervata šire prema nižim područjima koja se nalaze blizu Tihog oceana i Karipskog mora. Velike razlike u vlažnosti i temperaturi zraka na različitim nadmorskim visinama dovele su do stvaranja šest različitih ekoloških zona koje se odlikuju zapanjujućom biološkom raznolikošću.

Monteverde je raj za ljubitelje ptica. Godine 1996. izbrojene su vrste ptica koje žive na području površine od oko 500 kvadratnih kilometara koje uključuje i dijelove Monteverdea. Za samo 24 sata viđeno je 369 vrsta ptica! Među njima su i sićušni kolibrić te dugorepi kvecal. Mnogi posjetitelji dolaze ovamo upravo da bi vidjeli kvecala. Malo koja ptica iz tropskih krajeva ima tako lijepo perje. U Monteverdeu se gnijezdi stotinjak parova kvecala, no ponekad ih je teško uočiti jer se njihovo zeleno perje odlično stapa sa šumskim zelenilom. S druge strane, nije teško vidjeti kolibriće koji redovito dolaze po hranu koju im ljudi ostavljaju u blizini trgovina i restorana. Ukrašeni prekrasnim perjem intenzivne ljubičaste, smaragdne i tirkizne boje, kolibrići brzo lete između cvijeća i posuda za hranu te tako brzo mašu krilima da im se ona uopće i ne vide.

U Monteverdeu živi i stotinu vrsta sisavaca. “To je jedno od malobrojnih preostalih staništa jaguara, ozelota, pume, margaja i jaguarunda, pet vrsta iz porodice mačaka”, kaže se u knjizi Costa Rica Handbook. Međutim, velike mačke ne vole društvo i drže se podalje od ljudi. “Pumu se vidi otprilike jednom u šest mjeseci”, rekao je za Probudite se! direktor rezervata Rafael Bolaños. “Jaguara se u prosjeku vidi samo jednom u tri godine.” No puno je veća vjerojatnost da posjetitelji vide jednu od 120 vrsta vodozemaca i gmazova.

Kakva je budućnost Monteverdea? Sada se nastoji proširiti granice zaštićenog područja. U novije vrijeme osnovani su Šumski rezervat Santa Elena te rezervat Dječja vječna kišna šuma, tako da sada ukupna površina zaštićenog područja za više od dva puta premašuje prijašnju. (Vidi donji okvir.) Očekuje se da će poduzimanje tih mjera omogućiti da maglovita šuma uvijek vrvi životom.