S MALOM svjetiljkom u ruci Luka Čeč polako je koračao kroz gustu podzemnu tamu. Popevši se na vrh jedne stijene koja se nalazila duboko pod zemljom, ugledao je nevjerojatan prizor. Zabljesnula ga je blistava, iskričava svjetlost. Što je to otkrio? Novi prolaz u Postojnskoj jami.

To otkriće koje se dogodilo u proljeće 1818. dovelo je do razvoja turizma, koji je u novije vrijeme doživio pravi procvat. Osim toga, dovelo je do daljnjih otkrića na polju speleologije, znanosti koja se bavi istraživanjem spilja. Ako želite malo bolje upoznati tu zadivljujuću pećinu, pridružite nam se u posjetu Postojni, mjestu koje se nalazi u zapadnoj Sloveniji.

Postojnska jama ima preko 20 kilometara podzemnih hodnika i galerija te se ubraja u najveće spilje u Europi. Nalazi se u području Krasa, na jugozapadu Slovenije. Kras je geografski naziv za vapnenačku visoravan koja se nalazi između Julijskih Alpi i Dinarskog gorja, a pruža se pedesetak kilometara od obale Jadranskog mora. Osim Postojnske jame, na tom području postoji još nekoliko tisuća spilja.

No riječ kras, ili krš, koristi se i kao geološki termin kojim se označava slične terene diljem svijeta. Kraških područja ima u mnogim dijelovima svijeta, kao što su Sredozemlje, Karibi, Australija, Srednja Amerika, Kina, Indokina i Rusija. Kraški tereni prepoznatljivi su po suhom, kamenitom tlu u kojem je zbog erozije došlo do stvaranja spilja, ponikvi te ponornica i podzemnih jezera.

Budući da u velikom dijelu Slovenije prevladava kraški reljef, ovdje ima puno spilja i drugih podzemnih formacija. Postojnska jama nije ništa manje impresivna od poznatih kraških pećina kao što su  Mamutska spilja u Kentuckyu (SAD) i spilja Lu Ti Yen u Guilinu (Kina).

Prvi opis Postojnske jame potječe iz 17. stoljeća. Slovenski učenjak Janez Vajkard Valvasor pisao je o njoj u svojoj knjizi Slava vojvodine Kranjske. Spomenuo je da u njenim spiljama postoje “stupovi neobičnih oblika”. Dok gledate te stupove, napisao je Valvasor, imate dojam da vidite “svakojaku gamad, zmije i druge životinje (...) ili pak čudovišta, izobličena lica, sablasti i slične rugobe”. Zatim je dodao: “Zbog mnogih hodnika, jama i dubokih provalija na koje nailazite na svakom koraku još vas više hvataju strah i jeza.” Nije neobično da se nakon objavljivanja tog zastrašujućeg opisa malo tko usudio zaći duboko u sablasnu tamu tih spilja!

No s vremenom su ljudi ipak počeli pokazivati više zanimanja za Postojnsku jamu. Zanimanje je naročito poraslo nakon što je 1818. Čeč otkrio ranije spomenuti prolaz. Već iduće godine Postojnska jama bila je otvorena za javnost. Zatim je 1872. u njoj uvedena željeznica, a 1884. električna rasvjeta. Tada je veći broj ljudi mogao razgledati to čudo prirode. A što su mogli vidjeti?

Danas je Postojnska jama poznata po prekrasnim podzemnim hodnicima. Zbog živopisnih boja te neobičnih oblika stalaktita i stalagmita hodnici izgledaju poput dragulja. U nekim se hodnicima stijene svjetlucaju kao da su posute dijamantima, a u drugima su zagasito žute, smeđe i crvenkaste. Po natpisima na zidovima može se zaključiti da su i u prošlosti posjetitelji uživali u nesvakidašnjoj ljepoti spilja.

Osim novih i zanimljivih geoloških formacija, istraživači su u tim velikim spiljama otkrili i neke dotad nepoznate životne oblike. Do danas je u Postojnskoj jami otkriveno preko deset novih vrsta živih organizama.

Jednu od njih otkrio je Luka Čeč godine 1831. Speleolozi diljem svijeta oduševili su se otkrićem neobičnog spiljskog kukca koji je nazvan Leptodirus hohenwarti, što znači “uskovrati”. Kao što mu i samo ime kaže, taj kukac ima uzak vrat. Ima i malenu glavu, poveći zadak te neobično dugačka ticala i noge. Nažalost, prvi je pronađeni primjerak igrom slučaja uništen, pa nije bilo moguće detaljno istražiti tu vrstu sve dok 14 godina kasnije nije pronađen još jedan takav kukac.

Na ovom je području pronađeno još jedno neobično stvorenje — čovječja ribica. Još davne 1689. Valvasor ju je opisao kao ‘potomka zmaja’. Mnogi su se znanstvenici bavili istraživanjem tog sićušnog vodozemca.

Postojnska jama samo je jedna od mnogih ovdašnjih spilja. Među njima se posebno ističu obližnje Škocjanske jame, koje se od 1986. nalaze na UNESCO-vom Popisu svjetske baštine. Posjetitelji se dive veličini tih spilja i kanjona. Neki izvori kažu da nigdje u Europi nema tako velikih spilja i kanjona. Naprimjer, jedna spilja u Škocjanskim jamama dugačka je 300 metara, široka 100 metara, a visoka 110 metara.

Na ulazu u Predjamsku spilju nalazi se velika tvrđava u kojoj je nekad živio legendarni vitez Erazem Jamski. Priča se da napadači stoljećima nisu mogli osvojiti njegovu tvrđavu. Hranu i druge potrepštine moglo se dopremiti kroz tajne podzemne hodnike koji vode do spilje koja se nalazi ispod tvrđave. Erazem se navodno rugao napadačima te im dobacivao svježe trešnje i pečeno meso, pokazujući da mu ništa ne nedostaje unatoč tome što je dvorac pod opsadom. Premda se ne može sa sigurnošću utvrditi je li ta priča istinita, tajni prolazi uistinu postoje.

Istraživanje zadivljujućih spilja u ovom kraškom području može donijeti mnoga neočekivana uzbuđenja. Opisujući Postojnsku jamu, poznati kipar Henry Moore rekao je: “Ovo je najbolja izložba prirodnih skulptura koju sam ikad vidio.” Ako vam se pruži prilika da ih i sami razgledate, vjerojatno ćete se složiti s njegovom izjavom.