RODIO sam se u Hlini, selu na sjeveru današnje Moldavije. Dvadesetih godina prošlog stoljeća iz Rumunjske su u naš prekrasni brdoviti kraj došli putujući propovjednici. Roditelji moje majke odmah su se odazvali na dobru vijest iz Biblije koju su ti ljudi propovijedali. Godine 1927. postali su Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. U vrijeme kad je 1939. izbio Drugi svjetski rat, u našem je malom selu već djelovala skupština Jehovinih svjedoka.

Ja sam se rodio 1936. Svi članovi moje šire i uže obitelji, osim oca, koji je i dalje bio član Pravoslavne crkve, u to su vrijeme već bili Jehovini svjedoci. No tijekom Drugog svjetskog rata otac je počeo ozbiljno razmišljati o smislu života, što je na koncu dovelo do toga da se predao našem Stvoritelju, Jehovi Bogu, i to simbolizirao krštenjem u vodi. Moj je djed uvelike doprinio duhovnom napretku obitelji. Jako je cijenio Bibliju i znao napamet stotine biblijskih redaka. On je svaki razgovor znao usmjeriti prema Bibliji.

Često sam mu znao sjediti u krilu i slušati ga dok mi je pričao biblijske priče. U mene je usadio ljubav prema Bogu, na čemu sam mu silno zahvalan. Kad mi je bilo osam godina, prvi me put poveo u službu propovijedanja. Služeći se Biblijom, stanovnicima našeg sela ukazivali smo tko je Jehova i kako mu se mogu približiti.

Pod utjecajem komunističkog režima i Pravoslavne crkve vlasti su 1947. počele progoniti Jehovine svjedoke u Moldaviji. Agenti službe državne sigurnosti, koja je kasnije dobila naziv KGB, i policija došli bi u naš dom i ispitivali nas tko organizira službu propovijedanja, odakle dobivamo literaturu i gdje se sastajemo. Tvrdili su da će zaustaviti djelovanje Jehovinih svjedoka, koji, kako su rekli, “koče napredak komunizma u zemlji”.

 Dotad je otac, koji je inače bio vrlo obrazovan čovjek, duboko zavolio biblijsku istinu. On i djed znali su kako odgovoriti onima koji su ih ispitivali, a da ne izdaju kršćansku braću i sestre. Obojica su bili vrlo hrabri i s puno su se ljubavi brinuli za dobrobit braće. Majka bi također u tim situacijama ostala mirna i sabrana.

Godine 1948. otac je uhapšen i odveden. Nikad nam nije rečeno zbog čega je optužen. Osuđen je na sedam godina zatvora u jednom vrlo strogo čuvanom zatvoru i još dodatne dvije godine izgnanstva. Na koncu je poslan u Magadan, oblast na sjeveroistoku Rusije, koja je preko 7 000 kilometara udaljena od našeg doma. Nismo se vidjeli devet godina. Bilo je teško živjeti bez oca, no puno mi je značilo to što sam imao djeda na kojeg sam se uvijek mogao osloniti.

U noći 6. lipnja 1949. u našu su kuću upala dva vojnika i jedan oficir. Rekli su nam da imamo dva sata da napustimo kuću i uđemo u njihovo vozilo. Bez ikakvog objašnjenja rekli su nam da smo prognani i da se nikada nećemo vratiti. Tako sam zajedno s majkom, djedom, bakom i ostalim suvjernicima poslan u Sibir. Tada sam imao samo 13 godina. Nekoliko tjedana kasnije zaustavili smo se u močvarnom dijelu tajge, usred guste neprohodne šume. Koliko li se taj kraj razlikovao od onog u kojem sam odrastao i koji sam tako silno volio! Istina, ponekad smo plakali, no čvrsto smo vjerovali da nas Jehova nikad neće napustiti.

Malo selo u koje smo dovedeni sastojalo se od deset drvenih baraka. Drugi Jehovini svjedoci protjerani su u druga sela u tajgi. Da bi zaplašili stanovnike tih sela i u njima potaknuli predrasude prema nama, tamošnje su im vlasti rekle da Jehovini svjedoci jedu ljude. Međutim, uskoro su ti ljudi shvatili da je to laž i da nas se ne trebaju bojati.

Prva dva mjeseca živjeli smo u jednoj staroj kolibi. No morali smo sagraditi neko prikladnije mjesto za stanovanje jer se približavala oštra sibirska zima. Djed i baka pomogli su majci i meni da podignemo jednostavnu nastambu, koja je do pola bila ukopana u zemlju. U toj smo nastambi živjeli preko tri godine. Selo nismo smjeli napustiti bez odobrenja, a njega nikad nismo dobili.

S vremenom mi je bilo dopušteno da pohađam školu. Budući da su se moji vjerski nazori razlikovali od nazora drugih učenika, učitelji i učenici često su mi postavljali pitanja u vezi s mojim vjerovanjima. Još se uvijek sjećam kako su se djedu oči sjajile kad bih mu nakon dolaska iz škole ispričao kako sam drugima govorio o našim vjerovanjima.

Nakon smrti diktatora Staljina 1953, životne su nam se prilike malo poboljšale. Sada smo smjeli izlaziti iz sela. Zahvaljujući tome mogli smo se povezati sa suvjernicima i odlaziti na sastanke u sela gdje su živjeli drugi protjerani Jehovini svjedoci. Da ne bismo privlačili preveliku pažnju, sastajali smo se u manjim grupama. Do tih smo sela pješačili čak 30 kilometara, ponekad kroz snijeg koji nam je sezao do koljena i na temperaturi od 40 Celzijevih stupnjeva ispod nule. Sljedećeg bismo dana prevalili taj isti put natrag. Na putu bismo pojeli jedan kiseli krastavac i nekoliko kockica šećera. No bili smo sretni poput Davida iz starog doba (Psalam 122:1).

Godine 1955. svoje sam predanje Jehovi simbolizirao krštenjem. Kratko prije toga na skupštinskom sastanku u susjednom selu upoznao sam Lidiju, skromnu, tamnokosu djevojku. Ona i njena obitelj također su kao Jehovini svjedoci bili prognani iz Moldavije. Prekrasno je pjevala i znala napamet gotovo svih 337 pjesama iz pjesmarice koju smo tada  koristili. To me se silno dojmilo jer sam i sam jako volio našu glazbu i pjesme. Godine 1956. odlučili smo se vjenčati.

Pisao sam ocu, koji je, kako smo u međuvremenu saznali, bio izgnan u Magadan, te smo pričekali s vjenčanjem dok nismo dobili njegov pristanak. Nedugo nakon toga otac je pušten te nam se pridružio u izgnanstvu. Ispričao nam je kako su uz Božju pomoć on i ostali kršćani uspjeli preživjeti u radnim logorima usprkos užasnim životnim uvjetima. Ta su nam iskustva ojačala vjeru.

Nedugo nakon što se otac vratio desila se užasna nesreća. Dok je majka pripremala ulje koje smo koristili u izradi boja i lakova, veliki lonac pun vrelog ulja nekako se prevrnuo i ulje se izlilo po njoj. Umrla je u bolnici. Svi smo bili shrvani od tuge. Kasnije, kad se otac oporavio od tog gubitka, oženio je Tatjanu, sukršćanku iz obližnjeg sela.

Godine 1958. Lidija i ja preselili smo se iz Kizaka, sela u kojem smo živjeli, otprilike 100 kilometara dalje, u puno veće selo Lebjaje. Budući da smo čitali o tome kako kršćani u drugim zemljama propovijedaju od kuće do kuće, u svom smo novom prebivalištu odlučili i sami to činiti. Naravno, Kula stražara i Probudite se! bili su zabranjeni, no mi smo ih kradomice dobivali. Sada smo bili obaviješteni da ubuduće te časopise više nećemo dobivati na moldavskom, nego samo na ruskom. Stoga smo intenzivno proučavali kako bismo što bolje svladali taj jezik. Još se i danas sjećam ne samo naslova članaka koje smo tada proučavali nego i misli iznesenih u njima.

Lidija i ja zarađivali smo za život tako što je ona radila u silosu za žito, a ja sam istovarivao trupce iz vagona. Bio je to vrlo naporan posao, a plaće su bile mizerne. Premda se Jehovine svjedoke cijenilo kao vrlo savjesne radnike, nismo imali pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje niti ikakav dodatak na plaću. Predstavnici vlasti otvoreno su nam govorili: “U komunističkom društvu nema mjesta za Jehovine svjedoke.” No mi smo bili sretni što su se i na nama ispunile Isusove riječi koje se odnose na njegove sljedbenike: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16).

Godine 1959. rodila nam se kćerka Valentina. Nedugo nakon toga započeo je novi val progonstava. U djelu The Encyclopædia Britannica stoji: “Predsjednik vlade Nikita Hruščov pokrenuo je od 1959. do 1964. novu antireligioznu kampanju.” Pripadnici Službe državne sigurnosti rekli su nam da sovjetska vlast želi iskorijeniti sve religije, a naročito Jehovine svjedoke.

Valentina još nije bila napunila ni godinu dana kad sam pozvan u vojsku. Budući da zbog neutralnosti nisam otišao u vojsku, osuđen sam na pet godina zatvora. Jednom prilikom kad me Lidija posjetila u zatvoru, neki pukovnik KGB-a rekao joj je: “Iz Kremlja je stigla poruka da za dvije godine u Sovjetskom Savezu neće biti ni jednog Jehovinog svjedoka.” Zatim joj je zaprijetio: “Morat ćeš se odreći svoje vjere ukoliko ne želiš završiti u zatvoru.” Taj je pukovnik mislio da će takvim prijetnjama ušutkati naše žene, za koje je rekao da su “šaka jada”.

Za vrlo kratko vrijeme većina muškaraca među Jehovinim svjedocima bila je u zatvoru ili u radnim logorima. No hrabre su kršćanke nastavile propovijedati. Izlažući se velikoj opasnosti, krišom su dostavljale literaturu braći u zatvorima i u radnim logorima. To su bili ispiti vjere s kojima se i Lidija suočila, a osim toga, često su je salijetali muškarci koji  su znali da me nema i to htjeli iskoristiti. Nadalje, rečeno joj je da nikada neću izaći iz zatvora. No ja sam ipak izašao!

Godine 1963. moj je slučaj vraćen na razmatranje, tako da sam nakon tri godine provedene u zatvoru pušten na slobodu. No nisam se mogao zaposliti jer nigdje nismo mogli dobiti stalni boravak. U zakonu je stajalo: “Osobe bez stalnog boravka nemaju pravo raditi.” Gorljivo smo se molili Jehovi za pomoć. Zatim smo odlučili preseliti se u Petropavlovsk, grad na sjeveru Kazahstana. No kako su tamošnje vlasti već bile obaviještene o našem djelovanju, nije nam bilo dopušteno da se tamo nastanimo ili radimo. Pedesetak Jehovinih svjedoka u tom gradu proživljavalo je slično progonstvo.

Jedan bračni par Jehovinih svjedoka i mi odlučili smo otići na jug, u gradić Šuhinsk. Budući da tamo nije bilo Jehovinih svjedoka, tamošnje vlasti nisu znale ništa o našoj propovjedničkoj aktivnosti. Tjedan dana Ivan i ja tražili smo posao dok su naše žene boravile na željezničkoj stanici, gdje smo noću spavali. Na koncu smo ipak uspjeli pronaći posao u tvornici stakla. Za naše smo dvije obitelji unajmili malu sobu, u kojoj je jedva bilo mjesta za dva kreveta, ali smo bili zadovoljni.

Ivan i ja predano smo radili na poslu, tako da su poslodavci bili zadovoljni nama. Kad sam ponovno pozvan u vojsku, upravitelj tvornice već je znao da mi moja biblijski oblikovana savjest ne dopušta da pohađam vojnu obuku. Stoga se, na naše iznenađenje, obratio šefu vojnog odsjeka i rekao mu da smo Ivan i ja vrlo sposobni radnici i da tvornica ne bi mogla dalje raditi bez nas. Tako nam je dozvoljeno da ostanemo.

Naša druga kćerka Lilja rodila se 1966. Godinu dana kasnije preselili smo se u grad Belije Vodi na jugu Kazahstana, u blizini granice s Uzbekistanom, gdje je djelovala mala grupa Jehovinih svjedoka. Uskoro je tamo osnovana skupština, a ja sam imenovan za predsjedavajućeg nadglednika. Godine 1969. dobili smo sina Olega, a dvije godine kasnije i naše najmlađe dijete, Natašu. Lidija i ja nikada nismo zaboravili da su djeca nasljedstvo od Jehove (Psalam 127:3). Uvijek smo razgovarali o tome kako da u njih usadimo ljubav prema Jehovi.

Kako je sedamdesetih godina većina muškaraca među Jehovinim svjedocima još uvijek bila u radnim logorima, mnogim je skupštinama manjkalo zrelo nadgledanje i vodstvo. Tako sam počeo služiti kao putujući nadglednik, dok je Lidija preuzela na sebe veći dio odgovornosti u odgoju djece, ispunjavajući ponekad ulogu i majke i oca. Ja sam posjećivao skupštine u Kazahstanu i u susjednim sovjetskim republikama Tadžikistanu, Turkmenistanu i Uzbekistanu. U isto sam vrijeme i radio kako bih mogao izdržavati obitelj, a Lidija i djeca svesrdno su me podupirali.

Premda sam ponekad bio odsutan tjednima, nastojao sam pokazivati djeci da ih istinski volim i pomoći im da duhovno napreduju. Lidija i ja usrdno smo se molili Jehovi da pomogne našoj djeci, a i sami smo puno razgovarali s njima o tome kako da nadvladaju strah od čovjeka i razviju blizak odnos s Bogom. Da nije bilo nesebične podrške moje drage žene, sigurno ne bih mogao ispunjavati sve obaveze koje sam imao kao putujući nadglednik. Lidija i druge sestre zacijelo nisu bile “šaka jada”, kako je to tvrdio onaj pukovnik. One su bile snažne — pravi duhovni divovi! (Filipljanima 4:13).

Godine 1988, kad su nam sva djeca odrasla, imenovan sam za stalnog putujućeg nadglednika. Moja je pokrajina obuhvaćala velik dio zemalja središnje Azije. Nakon što je 1991. u bivšem Sovjetskom Savezu propovjedničko djelovanje Jehovinih svjedoka zakonski registrirano, i neki drugi sposobni, duhovno zreli muževi počeli su služiti u tim azijskim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza. Danas u tim zemljama, u kojima je Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti prošle  godine prisustvovalo preko 50 000 osoba, služi 14 putujućih nadglednika!

Početkom 1998. dobio sam neočekivani telefonski poziv iz podružnice Jehovinih svjedoka u Rusiji. “Anatolij, jeste li ti i Lidija razmišljali o punovremenoj službi?” pitala su me braća. Dakako da smo razmišljali o toj mogućnosti, no prvenstveno za našu djecu. Ustvari, naš je sin Oleg tada već otprilike pet godina služio u ruskoj podružnici.

Kad sam Lidiji rekao za taj poziv, ona je rekla: “Ali što će biti s našom kućom, vrtom i svim ostalim što imamo?” Nakon što smo se pomolili i porazgovarali, odlučili smo staviti se na raspolaganje. Nakon nekog vremena pozvani smo da služimo u glavnom uredu Jehovinih svjedoka u Issiku, gradu u Kazahstanu koji se nalazi u blizini velikog grada Alma Ate. Tamo se naša biblijska literatura prevodi na jezike koji se govore u tom području.

Od sveg smo srca zahvalni Bogu što nam je pomogao da djecu poučimo biblijskim istinama! Naša se najstarija kćerka Valentina udala 1993. i s mužem se preselila u Ingelheim (Njemačka). Sve troje njihove djece kršteni su Jehovini svjedoci.

Naša druga kćerka Lilja također ima obitelj. Ona i njen muž, koji je starješina u skupštini Belije Vodi, odgajaju svoje dvoje djece tako da ljube Boga. Oleg se oženio Natašom, kršćankom iz Moskve, i sada zajedno služe u ruskoj podružnici, koja se nalazi nedaleko od Sankt Peterburga. Godine 1995. udala se i naša najmlađa kćerka Nataša i sada zajedno s mužem služi u jednoj ruskoj skupštini u Njemačkoj.

S vremena na vrijeme cijela se obitelj nađe na okupu. Naša djeca sada pričaju svojoj djeci kako su njihovi roditelji slušali Jehovu i pomogli im da zavole pravog Boga, Jehovu, i služe mu. Takvi razgovori pomažu našoj unučadi da duhovno napreduje. Naš najmlađi unuk podsjeća me na mene kad sam bio njegovih godina. Ponekad mi sjedne u krilo i zamoli me da mu ispričam neku biblijsku priču. Tada mi se oči napune suzama jer se sjetim kako sam i sam često sjedio u krilu svog djeda te koliko mi je pomogao da zavolim našeg Velikog Stvoritelja i služim mu.