JEDANAESTOG ožujka 2004. grad Madrid potresle su eksplozije deset bombi na tri željezničke stanice. U bombaškom napadu koji je istovremeno izveden u četiri putnička vlaka poginulo je otprilike 190, a ozlijeđeno 1 800 osoba.

 Budući da su bombe eksplodirale ujutro kad većina ljudi ide na posao, tragedija je bila strašna jer su vlakovi bili dupkom puni. “Vidjela sam kako je uslijed siline eksplozije cijeli vagon odskočio metar u zrak”, rekla je Aroa, koja se našla na mjestu nesreće. “Kad sam izašla iz vlaka, imala sam osjećaj da sam na nekom ratom zahvaćenom području. Stravično je vidjeti takvo krvoproliće uživo.” Isto se dogodilo u četiri vlaka, u deset vagona. Teroristi su u njima ostavili ruksake pune eksploziva, koji su potom aktivirali pomoću mobitela.

Neki putnici imali su sreće jer se ne sjećaju ničeg od tih strašnih događaja koje su doživjeli. No stotine drugih moraju se poput Aroe boriti s bolnim fizičkim i emocionalnim posljedicama tih napada. “U eksploziji mi je teško oštećen sluh”, rekla je Aroa, “no još me više muče grozni prizori koji me stalno progone.

Sretna sam što sam od svojih suvjernika, Jehovinih svjedoka, dobila veliku emocionalnu podršku”, dodala je. “Telefonski pozivi i poruke koje sam dobivala iz svih dijelova svijeta uvjerili su me da pripadam pravom međunarodnom bratstvu. Povrh toga, Biblija nam pomaže da razumijemo zašto se takve strahote događaju. Nekim sam kolegama na poslu objasnila da je Biblija prorekla kako će u “posljednjim danima” ljudi biti brutalni i bez prirodne naklonosti. Služba propovijedanja u kojoj sudjelujem kao punovremeni propovjednik također mi je od neprocjenjive pomoći jer se zahvaljujući njoj lakše nosim s traumom” (2. Timoteju 3:1-3).

Pedro je jedan od brojnih putnika koji su zadobili teške povrede. Bomba u vagonu u kojem se vozio eksplodirala je otprilike četiri metra od njega. Eksplozija ga je bacila na pod, zadobio je povrede glave te su mu teško oštećeni dišni organi. Nakon pet dana na odjelu intenzivne njege zdravstveno mu se stanje počelo popravljati. Bolničko je osoblje bilo iznenađeno kad su vidjeli koliko je Jehovinih svjedoka došlo posjetiti i ohrabriti Pedra. “Radim već 26 godina, no još nikad nisam vidjela da je netko imao toliko posjeta i dobio toliko poklona!” rekla je jedna medicinska sestra. Pedro je pak bio oduševljen bolničkim osobljem. “Bili su divni”, rekao je. “Puno su mi pomogli da se oporavim.”

Među stradalima bilo je i mnogo stranaca koji su se tek nedavno doselili u Španjolsku. Jedan od njih je Manuel s Kube, koji se u trenutku napada nalazio na željezničkoj stanici Atocha. Ranjen je u eksploziji prve bombe, a nakon druge se onesvijestio. “Dok sam onesviješten ležao na peronu, preko mene su gazili uspaničeni ljudi”, rekao je. “Dva su mi rebra slomljena i noga mi je ozlijeđena, a na jedno sam uho potpuno oglušio.

Spasilačke ekipe — policija, ekipe hitne pomoći i vatrogasci — za tili su čas bili na mjestu nesreće te su nam pružili najbolju moguću pomoć”, dodao je. “Svi su savršeno znali svoj posao. Pokazali su se kao pravi profesionalci, što je uvelike doprinijelo tome da se ublaži panika. Osim što su se pobrinuli da dobijem potrebnu medicinsku pomoć, prema meni su bili vrlo prijazni i suosjećajni.”

Ovi su događaji na Manuela, jednako kao i na Arou, ostavili teške emocionalne posljedice. “Nedavno sam doživio napad panike kad sam ušao u vlak”, rekao je. “Morao sam smjesta sići s vlaka. Još sam uvijek sumnjičav kad u javnom prijevozu vidim nekoga s ruksakom ili nečim sličnim. No moram reći da sam primio veliku pomoć, mnogo veću od drugih, i to unatoč tome što moja obitelj ne živi u Španjolskoj. Telefonirale su mi doslovce stotine Jehovinih svjedoka, a jedna me obitelj pozvala k sebi na nekoliko dana kako se ne bih osjećao usamljeno. Ta neprocjenjiva podrška našeg međunarodnog bratstva mnogo mi je pomogla da se oporavim.”

Sergio je jedan od putnika koji je prošao neozlijeđen, no još ga uvijek svakodnevno proganjaju prizori koje je vidio oko sebe. Jedna je bomba eksplodirala u vagonu ispred, a druga iza onog u kojem se nalazio. I on je  poput Manuela zahvalan za podršku koju su mu s puno ljubavi pružili obitelj i drugi Jehovini svjedoci. “Ljubav koju su mi pokazivali podsjetila me na to da pripadam ujedinjenom bratstvu kojem je stalo do svakog njegovog člana”, rekao je. “Svakodnevno sam osjećao tu podršku, a zahvaljujući brojnim telefonskim pozivima mogao sam otvoreno govoriti o svojim osjećajima, premda mi to često nije lako.”

Neki putnici bore se s nešto drugačijim osjećajima. Diego je sjedio pored jedne od četiri bombe koje pukim slučajem nisu eksplodirale te je uspio neozlijeđen napustiti vlak. “No sada me progoni osjećaj krivice jer nisam pomogao nastradalima”, priznaje on. “Uhvatila me panika, pa sam se poveo za masom koja je glavom bez obzira bježala sa stanice.”

Mladi Brazilac po imenu Ramón bio je toliko šokiran nakon eksplozije u vlaku kojim je putovao da se jedva mogao pomaknuti. Usprkos tome, dva dana kasnije odlučio je otići u službu propovijedanja kako bi drugima govorio o Kraljevstvu. Tom je prilikom naišao na jednog čovjeka iz Portugala koji mu je rekao da traži pravu religiju. Ramón je s njim započeo biblijski studij, a čovjek je odmah počeo dolaziti na kršćanske sastanke. “Kad pomažeš drugima u duhovnom pogledu, i sam se bolje osjećaš”, rekao je.

Nema sumnje da će svim žrtvama ovog napada trebati vremena da se oporave od fizičkih i emocionalnih trauma. Nažalost, živimo u vremenu kad besmisleno nasilje može izbiti bilo gdje. Istina je da duhovne vrijednosti mogu pomoći žrtvama da se lakše nose s traumom, no samo će Božje Kraljevstvo potpuno ukloniti tragedije (Otkrivenje 21:3, 4).