Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Što je postignuto u borbi protiv AIDS-a

Što je postignuto u borbi protiv AIDS-a

“Nikad prije u povijesti čovječanstva nije se u tako kratkom vremenu saznalo toliko mnogo o nekoj tako složenoj bolesti”, piše dr. Gerald J. Stine u svojoj knjizi AIDS Update 2003. On ističe kako je “na području istraživanja HIV-a, odnosno AIDS-a, u vrlo kratkom vremenu postignut fantastičan napredak”. Što se to postiglo?

ZAHVALJUJUĆI novim saznanjima do kojih se došlo na području suvremene medicine, ali i iskustvu stečenom na tom području, istraživači su uspjeli proizvesti kombinacije lijekova koje osobama zaraženim HIV-om pružaju novu nadu. Osim toga, i edukacijski programi o prevenciji AIDS-a u nekoliko su zemalja urodili dobrim rezultatima. No može li se na temelju toga zaključiti da se toj smrtonosnoj epidemiji nazire kraj? Je li ono što se trenutno postiže na području znanosti i edukacije dovoljno da se zaustavi širenje AIDS-a? Razmotrimo sljedeće.

Lijekovi

U izdanju časopisa Time od 29. rujna 1986. moglo se pročitati naslov: “Tračak nade u borbi protiv AIDS-a.” Taj “tračak nade” pojavio se nakon kliničkog ispitivanja jednog antiretrovirusnog lijeka protiv HIV-a po imenu zidovudin (poznat kao AZT). Osobe zaražene HIV-om koje su uzimale taj lijek živjele su duže. Od tog su vremena antiretrovirusni lijekovi produžili život stotinama tisuća ljudi. (Vidi okvir “Što su antiretrovirusni lijekovi?” na 7. stranici.) Koliko su se ti lijekovi pokazali uspješni u liječenju zaraze HIV-om?

Unatoč početnom oduševljenju koje je zavladalo nakon otkrića zidovudina, u časopisu Time stajalo je kako su znanstvenici koji se bave istraživanjem AIDS-a “bili sigurni da AZT nije lijek kojim će izliječiti AIDS”. Pokazalo se da su bili u pravu. Neki bolesnici nisu podnosili taj lijek, pa su s vremenom proizvedeni i drugi antiretrovirusni lijekovi. Kasnije je američka Uprava za kontrolu prehrambenih i farmaceutskih proizvoda odobrila korištenje kombinacije tih lijekova kod bolesnika u uznapredovalom stadiju HIV-bolesti. Zdravstveni radnici koji rade na suzbijanju AIDS-a bili su oduševljeni tom kombiniranom terapijom triju ili više antiretrovirusnih lijekova. Ustvari, na jednoj međunarodnoj konferenciji o AIDS-u koja je održana 1996. jedan je liječnik čak izjavio kako se može očekivati da ti lijekovi potpuno uklone HIV iz tijela zaražene osobe!

Nažalost, za samo godinu dana bilo je jasno da se čak ni strogom primjenom te takozvane trojne terapije HIV neće moći iskorijeniti. Pa ipak, kako stoji u jednom izvještaju UNAIDS-a, “kombinirana terapija antiretrovirusnim lijekovima omogućila je HIV-pozitivnim osobama da žive duže, zdravije i aktivnije”. Naprimjer, zahvaljujući primjeni tih lijekova, među oboljelima od AIDS-a u Sjedinjenim Državama i Europi smrtnost se smanjila za preko 70 posto. Povrh toga, nekoliko je studija pokazalo da ciljana terapija tim lijekovima može uvelike smanjiti opasnost od prenošenja HIV-a s trudne žene na dijete koje nosi.

Usprkos svemu tome, antiretrovirusni lijekovi još su uvijek nedostupni milijunima HIV-pozitivnih osoba. Kako je to moguće?

“Bolest siromašnih”

U razvijenim zemljama antiretrovirusni lijekovi u vrlo su širokoj upotrebi. No prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, u nekim zemljama u razvoju te lijekove dobiva svega 5 posto onih kojima su potrebni. Izaslanici Ujedinjenih naroda tu situaciju nazivaju “teškom nepravdom” te “javnom sramotom suvremenog svijeta”.

No čak i unutar iste zemlje lijekovi nisu uvijek jednako dostupni svima. List The Globe and Mail izvještava kako 30 posto Kanađana koji su umrli od AIDS-a nikad nije liječeno antiretrovirusnim lijekovima. Mada su u Kanadi ti lijekovi besplatni, neke se skupine naprosto previđa. “A to su upravo oni”, navodi Globe, “koji su u najtežem položaju: pripadnici urođeničkih plemena, žene i siromašni.” The Guardian je citirao jednu HIV-pozitivnu majku u Africi koja je rekla: “Ne razumijem zašto ti bijelci koji spavaju s muškarcima žive, a ja moram umrijeti?” Odgovor na to pitanje jednim se dijelom krije u proizvodnji i raspodjeli lijekova.

Prošle je godine samo 2 posto zaraženih u Africi dobilo potrebne lijekove, dok je u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi taj postotak iznosio 84 posto

Prosječna cijena trojne terapije antiretrovirusnim lijekovima u Sjedinjenim Državama i Europi kreće se od 8 000 do 12 000 eura na godinu. I premda se u nekim zemljama u razvoju kopije tih istih lijekova sada mogu nabaviti po cijeni nižoj od 250 eura godišnje, to je još uvijek preskupo za mnoge zaražene koji žive u područjima gdje su lijekovi najpotrebniji. Tu situaciju dr. Stine rezimira sljedećim riječima: “AIDS je bolest siromašnih.”

Trgovina lijekovima

Proizvesti kopije patentiranih lijekova i prodavati ih po nižim cijenama nije nimalo jednostavno. Strogi zakoni o zaštiti patentnih prava u mnogim zemljama zabranjuju neovlaštenu proizvodnju kopija lijekova poznatih proizvođača. “To je ekonomski rat”, kaže direktor jedne velike farmaceutske tvrtke. Proizvoditi kopije lijekova i prodavati ih zemljama u razvoju radi ostvarenja profita “nije pošteno prema onima koji su otkrili te lijekove”, kaže on. Velike farmaceutske tvrtke također ističu kako bi smanjenje profita moglo utjecati na smanjenje fondova namijenjenih daljnjim medicinskim razvojno-istraživačkim projektima. Druge pak brine to što bi jeftini antiretrovirusni lijekovi namijenjeni zemljama u razvoju mogli završiti na crnom tržištu u razvijenim zemljama.

Oni koji se zalažu za proizvodnju jeftinih antiretrovirusnih lijekova tvrde da bi se novi lijekovi mogli proizvoditi po cijeni koja je 10 do 20 puta niža od one koju predlažu farmaceutske tvrtke. Također ističu da se privatne farmaceutske tvrtke ne žele uključiti u istraživanje lijekova za bolesti koje pogađaju siromašnije zemlje i njihovu proizvodnju. Zbog toga Daniel Berman, koordinator kampanje pod nazivom Access to Essential Medicines, kaže: “Što se tiče novih lijekova, trebalo bi donijeti međunarodne zakone kojima bi se njihovu cijenu reguliralo kako bi bili dostupni stanovnicima zemalja u razvoju.”

Zbog ogromne potrebe za antiretrovirusnim lijekovima, Svjetska zdravstvena organizacija pokreće program čiji je cilj do 2005. godine osigurati lijekove za tri milijuna osoba zaraženih HIV-om odnosno oboljelih od AIDS-a. “To ne smije postati još jedan neostvareni UN-ov cilj”, upozorio je Nathan Ford iz organizacije Liječnici bez granica. “To je tek polovina onih kojima su ti lijekovi danas potrebni, a njihov će broj [2005] biti još daleko veći.”

Druge prepreke

No čak i kad bi se zemljama u razvoju osigurale dovoljne količine antiretrovirusnih lijekova, postoje još neke prepreke koje treba nadvladati. Naprimjer, neke od tih lijekova ne može se uzimati bez hrane i čiste vode, a u nekim zemljama stotine tisuća ljudi mogu jesti tek svaki drugi dan. Osim toga, lijekove (obično 20 ili više tableta na dan) treba uzimati u točno određeno vrijeme, a mnogi bolesnici nemaju sat. Nadalje, svaku terapiju treba prilagoditi potrebama pacijenta, no mnoge zemlje nemaju ni približno potreban broj liječnika. Sve to pokazuje da osigurati potrebne lijekove zemljama u razvoju neće biti nimalo lak zadatak.

No ni oboljeli u razvijenim zemljama nisu pošteđeni problema povezanih s kombiniranom terapijom antiretrovirusnim lijekovima. Istraživanja pokazuju da strahovito mnogo oboljelih ne uzima redovito sve prepisane lijekove. Na taj se način mogu razviti otporni sojevi HIV-a, kojima mogu zaraziti druge.

Dr. Stine ukazuje na još jedan problem s kojim se suočavaju osobe zaražene HIV-om. “Paradoksalno je to”, kaže on, “što lijekovi ponekad uzrokuju teže zdravstvene probleme od same bolesti, naročito ako se s terapijom započne prije pojave simptoma.” Kod osoba zaraženih HIV-om antiretrovirusni lijekovi obično izazivaju dijabetes, poremećaj metabolizma masti, povišeni kolesterol te smanjuju gustoću koštanog tkiva. Neke od tih popratnih pojava mogu biti opasne po život.

Prevencija

Koliko se preventivnim mjerama uspijeva usporiti širenje AIDS-a i odvratiti ljude od rizičnog ponašanja? Opsežnim obrazovnim kampanjama koje su 1990-ih provedene u Ugandi broj osoba zaraženih HIV-om u toj zemlji, koji je prema nekim procjenama iznosio 14 posto, uspjelo se 2000. smanjiti na otprilike 8 posto. I u Senegalu se sličnim nastojanjima da se građane upozna s rizicima zaraze HIV-om uspjelo raširenost HIV-a među odraslom populacijom zadržati na razini nižoj od 1 posto. Takvi su rezultati vrlo ohrabrujući.

No u nekim drugim zemljama obrazovni programi o prevenciji AIDS-a nisu urodili tako dobrim rezultatima. Naprimjer, ispitivanje koje je 2002. provedeno među 11 000 mladih u Kanadi pokazalo je da 50 posto učenika prvog razreda srednje škole vjeruje da se AIDS može izliječiti. A jedno istraživanje koje je te iste godine provedeno u Velikoj Britaniji pokazalo je da 42 posto dječaka u dobi od 10 odnosno 11 godina nikad nije čulo za HIV ili AIDS. No čak i mladi koji znaju što je HIV odnosno AIDS te da se radi o neizlječivoj bolesti sve se manje brinu zbog toga. “Mnogim je mladima”, kaže jedan liječnik, “HIV tek jedan od mnogih problema u životu o kojem ne razmišljaju ništa više nego o tome hoće li se dobro najesti, s kim će živjeti ili hoće li ići u školu.”

Stoga nimalo ne iznenađuje što Svjetska zdravstvena organizacija kaže kako se “najviše uspjeha u borbi protiv te epidemije može postići tako da se pažnju usmjeri prvenstveno na mladu populaciju, naročito u zemljama gdje je AIDS već jako raširen”. No što mladima može pomoći da poslušaju upozorenja u vezi s AIDS-om? Je li realno očekivati da će se pronaći lijek protiv te bolesti?

^ odl. 28 Antiretrovirusni lijekovi ne prepisuju se svima koji su zaraženi HIV-om. Zaražene osobe ili one koje sumnjaju da bi to mogle biti trebaju se obratiti liječniku prije nego što se odluče za bilo koju terapiju. Probudite se! ne zagovara neki konkretan način liječenja.

[Slika na stranici 6]

ZAMBIJA Dvije HIV-pozitivne djevojčice čekaju lijekove

[Zahvala]

© Pep Bonet/Panos Pictures