NEUSPJESI I GREŠKE. Možda ne voliš ni čuti te riječi. Pa ipak, svi se mi s vremena na vrijeme suočavamo s njima. Svejedno o čemu se radilo, jesmo li loše napisali školski test, osramotili se u društvu, razočarali nekoga do koga nam je stalo ili možda počinili nemoral, osjećaj bezvrijednosti može nas potpuno shrvati.

Dakako, svi ljudi griješe. “Svi su sagriješili i ne dostižu Božju slavu”, stoji u Bibliji (Rimljanima 3:23). No nekima to pada teže nego drugima. Mladić po imenu Jason kaže: “Ja sam samom sebi najveći kritičar. Kad pogriješim, drugi se obično nasmiju i zaborave. No ja ne zaboravljam i stalno razmišljam o tome.”

Razmišljati o vlastitim pogreškama nije uvijek loše — naročito ako nas to potakne da se promijenimo nabolje. No neprestana samokritika može nam samo naškoditi jer ne vodi ničemu dobrom. U Pričama Salamunovim 12:25 stoji: “Briga u srcu čovječjem obara.”

Razmotrimo primjer Epafrodita, čovjeka koji se spominje u Bibliji. On je dobio zadatak da ode u Rim kako bi pomagao Pavlu. Međutim, Epafrodit se razbolio, zbog čega nije mogao ispuniti svoj zadatak. Na kraju se čak Pavao morao brinuti za njega. Pavao se pobrinuo da se Epafrodit vrati kući te je obavijestio skupštinu da je taj vjerni čovjek potišten. Zašto se Epafrodit tako osjećao? ‘Čuli ste da se razbolio’, objasnio je Pavao (Filipljanima 2:25, 26). Kad je Epafrodit shvatio da drugi znaju da je bolestan i da nije ispunio povjereni mu zadatak, vjerojatno se osjećao krivim. Sasvim je razumljivo da je bio potišten!

Možemo li kako spriječiti da se i kod nas razviju takvi bolni osjećaji?

Kod osoba koje si postavljaju razumne, uravnotežene ciljeve postoji manja mogućnost da dožive neuspjeh. “U smjernih [“skromnih”, NS] je mudrost”, stoji u Bibliji (Priče Salamunove 11:2; 16:18). Skromna je osoba svjesna svojih ograničenja. Istina, ponekad je dobro postaviti si nešto zahtjevniji cilj jer na taj način možemo poboljšati svoje vještine i sposobnosti. No budi realan. Možda jednostavno nisi lumen za matematiku ili pak ne posjeduješ urođenu skladnost i  koordinaciju pokreta kao neki vrhunski sportaš. Mladić po imenu Michael otvoreno kaže: “Znam da nisam neki sportaš. Stoga kad igram, ne očekujem previše od sebe.” On kaže: “Moraš si postaviti ciljeve koje možeš ostvariti.”

Zapazi i stav 14-godišnje Yvonne, koja boluje od spine bifide, odnosno rascjepa kralježnice, i cerebralne paralize. Ona kaže: “Ja ne mogu hodati, plesati ili trčati kao drugi. Frustrira me to što ne mogu raditi ono što drugi mogu. Ljudi uglavnom ne shvaćaju zašto se tako osjećam. No naučila sam se nositi s tim osjećajima.” Kako glasi njen savjet? “Nemojte odustati. Uvijek iznova pokušavajte. Čak i ako pogriješite ili vam nešto ne polazi za rukom, nemojte odustati. Važno je da uvijek činite sve što možete.”

Isto tako, nemoj se bespotrebno mučiti uspoređujući se s drugima. Petnaestogodišnji Andrew kaže: “Nastojim ne uspoređivati se s drugima jer svi imamo različite sposobnosti i mogućnosti.” Njegove nas riječi podsjećaju na riječi zapisane u Bibliji, u Galaćanima 6:4: “Neka svatko dokaže kakvo je njegovo vlastito djelo, i onda će u samom sebi imati razlog za veliku radost, a ne u usporedbi s nekim drugim.”

No ponekad se zna dogoditi da drugi — možda roditelji, učitelji ili netko drugi — očekuju puno od tebe. Čak ti se čini da nikada nisu zadovoljni tobom, koliko god da se trudio. Da stvar bude još gora, svoje razočaranje mogli bi izražavati na takav način da te to iritira ili čak čini malodušnim (Job 19:2). Vjerojatno si svjestan da ni roditelji, a ni drugi, to ne čine da bi te povrijedili. Jessica kaže: “Oni često i ne shvaćaju kako to djeluje na tebe. Ponekad je u pitanju čisti nesporazum.”

No možda oni u tebi vide nešto što ti sam ne vidiš. Naprimjer, možda ti doista podcjenjuješ sebe i svoje sposobnosti. Stoga nemoj ignorirati njihove poticaje, već postupi mudro i ‘poslušaj pouku’ (Priče Salamunove 8:33, St). Michael objašnjava: “To je za tvoje dobro. Oni znaju da ti možeš bolje. Gledaj na to kao na poticaj.”

No što ako smatraš da ono što roditelji i drugi očekuju od tebe naprosto nije realno i da sigurno nećeš zadovoljiti njihova očekivanja? U tom bi slučaju bilo mudro da otvoreno, ali i s puno poštovanja, porazgovaraš s njima i objasniš im kako se osjećaš. Možda tada zajedno uspijete postaviti neke realnije ciljeve.

Mladi Jehovini svjedoci trebaju udovoljiti zadatku koji imaju kao Božji sluge (2. Timoteju 4:5). Ako si i ti mladi kršćanin, možda ti se ponekad čini da nisi dorastao tom zadatku. Možda smatraš da na sastancima ne komentiraš dovoljno dobro ili da ne znaš dovoljno jasno drugima prenijeti biblijsku poruku. Naprimjer, Jessica je proučavala Bibliju s jednom tinejdžerkom. Ispočetka je ta djevojka dobro napredovala. No odjednom je odlučila da ne želi služiti Bogu. Jessica kaže: “To sam doživjela kao vlastiti promašaj.”

Kako je Jessica nadvladala te osjećaje? Kao prvo, morala je shvatiti da ta djevojka nije  odbacila nju, već Boga. Također joj je pomoglo to što je razmišljala o biblijskom primjeru Petra, bogobojaznog čovjeka koji je imao mnogo mana. Ona kaže: “Biblija pokazuje da je Petar nadvladao svoje slabosti i da ga je Jehova koristio na mnogo načina kako bi proširio djelo Kraljevstva na Zemlji” (Luka 22:31-34, 60-62). Ako se, primjerice, trebaš poboljšati u poučavanju drugih, zašto se ne bi potrudio to učiniti? (1. Timoteju 4:13). Zamoli za pomoć zrelije kršćane u skupštini od kojih možeš mnogo naučiti.

Naprimjer, što ako ti služba od vrata do vrata predstavlja velik izazov? Jason priznaje: “Svaki put kad mi stanar zatvori vrata, to doživim kao vlastiti mali neuspjeh.” Kako se on bori s tim problemom? “Stalno si moram ponavljati da to nije moj propust.” Dapače, on zapravo vrlo uspješno izvršava ono što mu je Bog zapovjedio da radi — a to je da propovijeda! I premda nam svima teško padne kad nas netko odbije, moramo imati na umu da neće svi odbiti biblijsku poruku. “Kad pronađem nekoga tko me želi saslušati”, kaže Jason, “znam da se trud isplatio.”

No što ako učiniš neki veći prijestup — ili čak težak grijeh? Ani, koja ima 19 godina, to se dogodilo. * Ona priznaje: “Iznevjerila sam skupštinu, obitelj, a najviše Jehovu Boga.” Da bi ti bilo oprošteno, trebaš se pokajati i zatražiti pomoć duhovno zrelih starješina u skupštini (Jakov 5:14-16). Ana se prisjeća ohrabrujućih riječi jednog starješine: “Rekao je da je kralj David počinio mnoge grijehe, ali se duhovno oporavio jer mu je Jehova uvijek spremno opraštao. Te su mi riječi puno pomogle” (2. Samuelova 12:9, 13; Psalam 32:5). Isto tako, daj sve od sebe kako bi se duhovno izgradio. “Uvijek iznova čitam knjigu Psalama”, kaže Ana, “i u jednu posebnu bilježnicu zapisujem ohrabrujuće retke.” S vremenom se čak i oni koji su teško sagriješili mogu duhovno oporaviti. U Pričama Salamunovim 24:16 stoji: “Ako i sedam puta padne pravednik, opet ustane.”

No, naravno, čak i relativno male pogreške mogu biti bolne. Što ti može pomoći da prebrodiš te osjećaje? Prije svega, budi realan kad razmišljaš o svojim pogreškama. Michael savjetuje: “Nemoj dramatizirati misleći da nisi ni za što, već razmisli u čemu si zapravo pogriješio i što je dovelo do toga. Tako sljedeći put nećeš napraviti istu grešku.”

Isto tako, nemoj sve previše uzimati k srcu. Postoji “vrijeme smijehu”, a to može značiti i vrijeme kad se smijemo sami sebi! (Propovjednik 3:4). Ako si obeshrabren, razmišljaj o nečem u čemu si dobar, primjerice o nekom hobiju ili sportu kojim se baviš. Osim toga, ako si ‘bogat dobrim djelima’, među koja spada i govorenje drugima o svojoj vjeri, bit ćeš zadovoljniji sam sobom (1. Timoteju 6:18).

I na koncu, zadrži na umu da je ‘Jehova milostiv i dobar. Ne gnjevi se dovijeka’ (Psalam 103:8, 9). Jessica kaže: “Što sam bliža Jehovi Bogu, to sam sigurnija da će me on podržati i pomoći mi što god da se dogodi.” Prava je utjeha znati da smo svom nebeskom Ocu dragocjeni bez obzira na to kakve propuste ili pogreške učinili.