LOSOS je poznat po tome što na svom putu do mrijestilišta pliva uzvodno i preskače vodopade. Jedna priča kaže da je neki ribič vidio “mnogo lososa koji nisu mogli preskočiti [vodopad]” pored kojeg je on pecao ribu. Neki lososi čak su pali na obalu ispod vodopada. Ribič je zapalio vatru na jednoj stijeni ispod vodopada i stavio tavu na vatru. “Budući da nisu uspjeli preskočiti vodopad”, kaže dalje priča, “neki su lososi slučajno pali u tavu.” Tako se ribič kasnije mogao hvaliti da se ‘u njegovoj zemlji čovjek uopće ne mora mučiti hvatajući losose jer ih ima toliko da sami skaču u tavu’.

Naravno, lako je moguće da je ova priča preuveličana. Međutim, lososi stvarno preskaču vodopade. Ipak, u izvještaju koji je objavila jedna irska agencija za istraživanje lososa stoji da se zadnjih godina “jako smanjio broj divljih lososa koji plivaju uzvodno na mriješćenje”. Jedno je istraživanje pokazalo da se jedne godine od gotovo 44 000 mladih obilježenih lososa samo 3 posto (otprilike 1 300) vratilo na mriješćenje.

Što je uzrok tog velikog pada broja lososa, “kralja riba”? Hoće li ih ikad biti tako mnogo kao nekad? Poznavanje zanimljivog i neobičnog životnog ciklusa ove uistinu posebne ribe pokazuje nam u čemu je problem i kako bi ga se možda moglo riješiti.

Losos polaže jajašca od studenog do veljače na šljunčanom dnu vodotoka. Mužjak se bori protiv uljeza dok ženka ne iskopa nekoliko malih rupa dubokih tridesetak centimetara. Ženka u svaku rupu položi tisuće jajašaca, koje mužjak potom oplodi. Ženka zatim zaštiti jajašca tako što ih pokrije šljunkom.

Tijekom ožujka ili travnja iz jajašca se izleže ribica neobična izgleda. Dugačka je samo tri centimetra, a na trbuhu ima veliku žumanjčanu vrećicu. Ribica se isprva krije u šljunku, a hrani se žumanjkom iz svoje vrećice. Nakon četiri do pet tjedana maleni losos pojede sadržaj vrećice i izmigolji iz stijena u glavni tok rijeke. Sada je dugačak oko pet centimetara i već izgleda kao prava riba. Trenutno ima samo dva cilja. Prvo, pronaći novi izvor hrane — male kukce i plankton — a drugo, pronaći sigurno mjesto za život. U ovom periodu života više od 90 posto mladih lososa ugine uslijed nedostatka hrane i životnog prostora ili ih pojedu grabežljivci, naprimjer pastrve, vodomari, čaplje i vidre.

Michael, koji neko vrijeme proučava losose i druge ribe, kaže: “Nakon  otprilike godinu dana losos je dug osam do deset centimetara. U toj dobi na svakoj strani tijela ima karakteristične tamne mrlje. Kad dosegnu dužinu od petnaestak centimetara, gube tamne mrlje i dobiju srebrnast sjaj. U tom se razdoblju počinju dešavati neke zanimljive i složene promjene po kojima se losos razlikuje od većine drugih riba.”

Michael dalje kaže: “U svibnju i lipnju mlade se ribe instinktivno pridruže tisućama drugih u seljenju nizvodno do ušća rijeke.” No slatkovodna riba ne može preživjeti u moru, zar ne? Michael na to pitanje odgovara: “Obično ne može, ali kod lososa se dešavaju složene promjene na škrgama koje mu omogućavaju da iz morske vode odstrani sol. Kad se škrge u potpunosti prilagode, mlada riba koja vam sada može stati u dlan kreće na svoje veliko putovanje.”

Zašto mlade ribe napuštaju rijeku koju tako dobro poznaju? Kamo idu? Mladi lososi trebaju pronaći mjesta na kojima će se hraniti dok potpuno ne odrastu. Ukoliko umaknu grabežljivcima, naprimjer kormoranima, tuljanima, dupinima, pa čak i kitovima ubojicama, stići će na odredište i hraniti se zooplanktonom te hujkama, haringama, kapelinima i drugim ribama. U samo godinu dana težina im se poveća 15 puta — od samo nekoliko stotina grama do gotovo tri kilograma. Ukoliko u oceanu ostanu pet godina, mogu težiti 18 i više kilograma. Neki primjerci težili su više od 45 kilograma!

 Do 1950-ih ljudi nisu točno znali gdje se lososi hrane, a onda su ribari u blizini Grenlanda počeli loviti velik broj lososa radi trgovine. Kasnije je otkriveno da se mnogo lososa hrani u blizini otočja Faerøerne, sjeverno od Škotske. Otada su otkrivena i druga mjesta na kojima se lososi hrane. Neki izvori navode da lososi hranu pronalaze i pod arktičkim ledom! Kad su ta mjesta otkrivena, lososa su doista snašle nevolje. Na Grenlandu i otočju Faerøerne izgrađena su velika postrojenja za preradu ribe. Lovilo se tisuće tona ribe, uslijed čega se naglo smanjio broj lososa koji se uspio vratiti u rijeke i mrijestiti se. Budući da su države shvatile kako je to velik problem, postavile su ribarima razne zabrane i ograničile količinu ulova. Time se lososa štiti dok je u moru.

Odrasli lososi na koncu se vraćaju u rijeku u kojoj su se izlegli, pronalaze partnera i ciklus počinje ispočetka. Michael objašnjava: “Uistinu je zadivljujuće što ova nevjerojatna riba bez greške proputuje oceanom tisuće kilometara, a u njemu nikad prije nije bila! To znanstvenike još uvijek ostavlja u čudu. Neki kažu da losos za navigaciju koristi Zemljino magnetsko polje, oceanske struje, pa čak i zvijezde. Smatra se da losos, kad uđe u ušće rijeke, svoju rijeku prepozna po ‘mirisu’, odnosno po kemijskom sastavu vode.”

Michael nastavlja: “Prije nego lososi uđu u rijeku ponovno se prilagođavaju životu u slatkoj vodi. Instinkt koji ih tjera da se vrate kući toliko je jak da će sada puno veći i snažniji losos uporno pokušavati svladati svaku prepreku, čak i vodopade i brzace, koja mu se nađe na putu.”

Još više problema losos ima kad se nađe pred gotovo nepremostivim preprekama — branama, sustavima hidroelektrana ili drugim preprekama koje su načinili ljudi. Što se tada dešava? “Mnogi ljudi koji se brinu o očuvanju ove vrste omogućuju lososima da idu drugim putem”, kaže Deirdre, koja proučava losose. “Pored velikih prepreka grade se blaži usponi koje mogu lakše preskočiti. To su svojevrsni prolazi za ribe. Oni omogućuju lososima da lakše dođu do vodotoka u kojima će se mrijestiti, a koji se nalaze na većoj nadmorskoj visini.”

Deirdre dalje kaže: “Ipak, to ne funkcionira uvijek. Vidjela sam da neki lososi ne koriste te prolaze. Oni kao da poznaju samo onaj put kojim  su dospjeli u more i neumorno pokušavaju preskočiti prepreku koju je čovjek u međuvremenu izgradio. Mnogi uginu zbog iscrpljenosti ili ozljeda koje nanesu sami sebi pokušavajući preskočiti prepreku.”

Meso lososa vrlo je hranjivo. Budući da je divljih lososa sve manje, počelo ih se uzgajati. Mladi se lososi drže u velikim spremnicima sa slatkom vodom otprilike dvije godine. Zatim ih se premjesti u ocean, gdje ih se hrani u kavezima dok ne narastu dovoljno da ih se proda restoranima i trgovinama.

No i ovako uzgojeni lososi imaju problema. Često ih se hrani umjetno proizvedenom hranom. Zbog takve hrane te života u kavezima lososi su podložni bolestima i parazitima, kao što su morske uši. Neki zaštitni sprejevi imaju vrlo snažan učinak. “Znao sam roniti ispod tih uzgajališta”, kaže ronilac po imenu Ernest, “i lako se moglo vidjeti da na dnu mora oko uzgajališta nema mnogo života.”

Mnoge divlje losose ulovi se mrežama prije nego se stignu vratiti u svoju rijeku. Meso divljeg lososa jako se cijeni i zbog toga ga neki ribari protuzakonito love. Oni lososi koji se uspiju vratiti u rijeku moraju pobjeći i udicama ribiča koji imaju dozvolu za ribolov. Da bi se zaštitila ta vrsta, poduzeto je mnogo toga, naprimjer uvedene su zabrane kojima se ribolov ograničava na određene dijelove rijeke, skupe dozvole i ograničena je sezona ribolova. No, bez obzira na to, procjenjuje se da će na svom putu do mrijestilišta svaki peti losos biti ulovljen.

Osim toga, divlji losos može se zaraziti raznim bolestima, zbog čega se njegov broj uvelike smanjuje. Jedna od tih bolesti, ulcerozna kožna nekroza, uzrokuje stvaranje čireva na koži, a riba na kraju ugine. Industrijski zagađivači i pesticidi ulaze u rijeku i predstavljaju daljnju smrtonosnu opasnost protiv koje se losos, kao i druge vodene životinje, mora boriti.

Nije ni čudo da je “kralj riba” u nevolji kad se uzme u obzir sve opasnosti koje smo opisali. Unatoč naporima koje mnogi ulažu, losos je i dalje u nevolji. Tek kad Svemogući Bog, Stvoritelj Zemlje, spriječi čovjeka da uništava Zemlju, ravnoteža u prirodi bit će ponovno uspostavljena (Izaija 11:9; 65:25).