PRIJE stotinjak godina diljem Češke iz mlinova se čula škripa drvenih zupčanika. Taj zvuk nije remetio mir seoskog krajolika, već je doprinosio njegovoj idiličnoj ljepoti. Mlin je igrao važnu ulogu u životu seljana.

U to je vrijeme bilo uobičajeno da, nakon što mlinar samelje žito, njegova žena od tog brašna ispeče kruh. Možemo zamisliti kako žena stavlja topao kruh na veliki stol. Kako samo divno miriše! Potom dolazi mlinar. Sav je bijel od brašna i izgleda vrlo upečatljivo. Poziva i ostale ukućane da zajedno nešto pojedu.

Mlinarski zanat star je gotovo kao i poljoprivreda. U starom Izraelu mljevenje žita bio je uobičajeni kućanski posao koji su najčešće obavljale žene. Mljele su žito u ručnim mlinovima i obično su radile u paru. U Bibliji se također spominju veliki mlinski kamenovi koje su okretale životinje (Marko 9:42).

Kod nekih se mlinova kao pogonska snaga koristila energija vjetra. No u Češkoj je bilo više vodenica, mlinova koje pokreće voda. Što je razlog tome? Česi su očito smatrali da je tekuća voda najjeftiniji i najpouzdaniji izvor pogonske snage za pokretanje mlinova.

U Češkoj, kao i u drugim zemljama srednje Europe, napravljeno je mnogo umjetnih jezerca, kanala i brana pomoću kojih se regulirao dotok vode koja je pokretala vodenice. Voda se skupljala u vodeničnom jazu te je kanalima tekla do mlina. Brane su služile za reguliranje dotoka vode. Neki su kanali bili dugački svega dvadesetak metara, a neki su bili duži od kilometra. Na obalama dugačkih kanala znalo je biti i po nekoliko vodenica.

Prije stotinjak godina u Češkoj je bilo uobičajeno da mlinar sa svojom obitelji živi u mlinu. Prostor za stanovanje i prostorija u kojoj se mljelo žito nalazili su se pod istim krovom, u zdanju koje je imalo čvrste kamene zidove. Mlinara su mještani obično zvali “gazda”. Svi su ga mogli prepoznati po bijelim hlačama s podvinutim nogavicama, kapi obrubljenoj ovčjom kožom i natikačama.

 Da bi mogao dobro obavljati svoj posao, mlinar je morao biti vrlo snažan. Zamislite samo koliko je vreća brašna podignuo i nosio tijekom svog radnog vijeka! Mlinarski zanat bio je vrlo cijenjen i obično se prenosio s koljena na koljeno. Sin je obično učio zanat od oca, no znao je neko vrijeme raditi i kod drugih mlinara kako bi stekao više iskustva.

U mlinu je bilo posla za sve članove obitelji. No često ni cijela obitelj nije mogla obavljati sav posao, pa bi mlinar doveo u kuću nekoliko pomoćnika — bilo stalnih bilo sezonskih radnika, odnosno nadničara. Nadničari su bili iskusni mlinari koji bi došli pomagati u doba godine u kojem je bilo najviše posla, a zauzvrat bi dobili stan i hranu.

Glavni mlinar bio je veoma cijenjen i iskusan radnik koji je obično nadgledao posao u mlinu. On je imao pomoćnika, mladog čovjeka koji je izučio mlinarski zanat te upravljao spravama za mljevenje. Po kvaliteti brašna procjenjivalo se koliko je taj radnik bio vješt u svom poslu. U mlinu je obično bio i šegrt — bistar dječak koji je uvijek s pažnjom gledao kako rade iskusni, stariji mlinari. Trebao se u potpunosti posvetiti izučavanju zanata i zato nije radio nikakve druge poslove.

U biblijskoj knjizi o Jobu spominje se “donji žrvanj”, ili mlinski kamen (Job 41:24). Taj drevni zapis otkriva kako su izgledali nekadašnji mlinovi. Očito su imali dva mlinska kamena — gornji i donji (nazivaju se gornjak i donjak).  Donji mlinski kamen bio je nepomičan, a gornji se okretao i tako mljeo žito koje se nalazilo između ta dva kamena.

U početku su se mlinski kamenovi izrađivali od tvrdih stijena. Kasnije su se počeli proizvoditi od sitnijeg kamenja vezanog magnezij-kloridom. Iskusni majstor izrađivao je zupčanike od naročito tvrdog drva. Izrada tih zupčanika zahtijevala je veliko umijeće ne samo zbog složenih oblika nego i zbog toga što su se zupci morali točno poklapati. Mehanizam zupčanika povećao je brzinu okretanja mlinskog kamena. Škripa tih zupčanika bila je prepoznatljiv zvuk u mlinu.

Neki su mlinari bili dobri i pošteni, no bilo je i pohlepnih, bahatih mlinara koji su varali mušterije. Stoga se u nekim narodnim pjesmama zbijaju šale na račun mlinara i njihovih obitelji. No ima i pjesama u kojima se mlinare hvali, a njihove pomagače opisuje kao muškarce koje bi djevojke voljele imati za muža. U nekim se pjesmama spominju i poplave. Poplave i požari bili su najčešća opasnost za mlinare i njihove mlinove.

U narodnim pričama postoje određene razlike, ovisno o tome u kojem su kraju i vremenu nastale. No glavna tema tih priča slična je u cijeloj Češkoj. Mlinari koji su kao nadničari putovali od mjesta do mjesta pripovijedali su te priče i uvijek ih uljepšavali pojedinostima koje su sami izmislili. Stoga u Češkoj još i danas postoji izreka: “Priče se pričaju, a voda teče”, koja ukazuje na to da su neke priče možda preuveličane.

S vremenom je tradicionalni mlinarski zanat pao u zaborav. Mlinovi su se modernizirali, a umjesto pogonske snage vode počelo se koristiti pogonsku snagu električnih motora. Nekolicina mlinara nastojala je pod svaku cijenu sačuvati tradicionalni način života, tako da su neke vodenice u Češkoj nastavile raditi sve do završetka Drugog svjetskog rata. No 1948. čak su i najuporniji mlinari morali odustati od daljnje borbe. Te su godine mlinovi postali državno vlasništvo, nakon čega je većina njih prestala s radom te je polako počela propadati.

Današnji industrijski mlinovi nisu tako zanimljivi i živopisni kao nekadašnje vodenice. Žito melju suvremeni strojevi, kojima često upravljaju kompjuteri. Mlinske kamenove većinom su zamijenili čelični cilindri. Međutim, rustičan ugođaj koji vlada u starim mlinovima koji su očuvani do današnjih dana još uvijek privlači posjetitelje koji vole idiličan seoski krajolik, kao i turiste koji žele bolje upoznati kulturu i povijest ovih krajeva.

U današnje vrijeme neki su mlinovi zbog svoje ljepote postali velika turistička atrakcija. Mnogi turisti koji posjete Prag žele vidjeti vodenično kolo na Čertovki, ili “Đavoljem brzacu”, rukavcu rijeke Vltave. Tamošnja vodenica prestala je s radom 1938, nakon što je izgorjela u požaru. No vodenično kolo, koje u promjeru ima gotovo sedam metara, a izrađeno je prije više od 600 godina, obnovljeno je 1995. kao spomenik kulture, tako da se još uvijek okreće.

Kad posjetimo neki od tih obnovljenih mlinova, lako možemo zamisliti kako su mlinari prije stotinjak godina mljeli žito. Možemo čuti klokot vode koja se prelijeva po vodeničnom kolu. Dok napuštamo mlin, u daljini čujemo prigušenu škripu drvenih zupčanika — umirujući zvuk koji ćemo još dugo pamtiti.