OTAC mi je umro tri godine ranije i još uvijek nisam mogla prestati misliti na njega. I svi su ga se drugi dobro sjećali. Bio je vrlo omiljen i cijenjen kao jedan od najboljih komičara u zemlji. Glumio je u preko 120 filmova u zlatno doba meksičke kinematografije, kako se to razdoblje često naziva. Njegovo ime Germán Valdés, odnosno umjetničko ime “Tin-Tán”, često se pojavljivalo na rasvijetljenim reklamama nad ulazom u kazališta duž cijele Srednje i Južne Amerike te u dijelovima Sjedinjenih Država i Europe gdje se govori španjolski. Još i danas, preko 30 godina nakon njegove smrti, filmovi u kojima je glumio često se prikazuju na televiziji.

Još otkako sam bila mala, naš je dom bio okupljalište slavnih osoba. Majka i njene sestre činile su trio Las Hermanitas Julián (Sestre Julián). Njihov brat Julio Julián bio je istaknuti tenor u Europi, a njegova supruga, Španjolka Conchita Domínguez, sopranistica. I očeva braća, Manuel “Loco” (ludi) Valdés i Ramón Valdés, poznatiji kao Don Ramón, bili su poznati televizijski komičari.

Filmski i muzički studio te kazališta bili su za mene i mog brata Carlosa sastavni dio života jer nas je otac često vodio sa sobom na posao i na turneje kako se obitelj ne bi razdvajala. Naš dom, u kojem su uvijek vladali sklad i ljubav, bio je sušta suprotnost tom površnom svijetu koji nas je okruživao! Oca pamtim kao vrlo dragog čovjeka, punog života i ljubavi prema životu. Bio je jako darežljiv, ponekad čak i preko mjere. Naučio me da sreća ne proizlazi iz onoga što imamo, već iz davanja.

Pretkraj 1971. majka je bratu i meni saopćila strašnu vijest da otac boluje od neizlječive bolesti. Davali su mu jake lijekove. Godinu i po gledala sam ga kako se muči.

Još se sjećam dana kad su ga kolima hitne pomoći odvezli u bolnicu. Znala sam da se više neće vratiti. Nedostaju mi riječi kojima bih opisala bol koja me obuzela. Znala sam da pati, pa sam i ja htjela patiti. Ugasila sam cigaretu o dlan i neutješno plakala. Otac je preminuo 29. lipnja 1973. Počela sam se pitati: ‘Zašto nas je morao napustiti netko tako dobar, tko je u naše živote unosio toliko mnogo radosti? Gdje je on sada? Može li me čuti? Kakav smisao ima moj život sada kad ga više nema?’

Kad sam se oporavila od emocionalnog šoka, upisala sam se u školu za unutarnje uređenje prostora. No kako sam bila pomalo buntovna, napustila sam školu. Majka i ja odlučile smo više izlaziti u društvo. Posjećivale smo otmjene zabave koje su priređivane za ljude iz svijeta zabave. Domaćin bi često znao zaključiti riječima: “Rosalía, otpjevaj nam neku svoju pjesmu.” Sviđao im se moj glas i to što sam pjevala s puno osjećaja, pa su mi govorili da sam naslijedila talente svojih roditelja.

Na jednoj zabavi čuo me Arturo Castro, kompozitor i voditelj muzičkog sastava Arturo i Castrovi 76, te me pozvao da im se pridružim. Ispočetka mi se nije svidjela ta ideja. Premda sam voljela glazbu te sam od 14. godine svirala gitaru i komponirala, nisam se htjela profesionalno baviti glazbom. No majci se to dopalo, a kako sam morala financijski pomagati obitelji, na kraju sam prihvatila tu ponudu. Nakon toga uslijedio je moj prvi nastup koji sam ranije opisala.

Odmah smo krenuli punom parom. Otišli smo na turneju po Meksiku i svake smo večeri imali dva nastupa. Nastupali smo u Gvatemali, Venezueli, New Yorku i Las Vegasu. To je trajalo dvije godine. A zatim mi je ponuđena uloga u filmu. Dobila sam dvije sporedne i jednu glavnu ulogu, za koju sam dobila dvije važne nagrade.

Jednog dana nazvali su me iz vodeće televizijske kuće u zemlji. Ponudili su mi ekskluzivni ugovor i glavnu ulogu u sapunici koja je trebala biti nazvana po meni. Dospjela bih u sam vrh svijeta zabave. Imala bih izvrsna primanja, čak i kad ne bih stalno radila. No kako sam smatrala da to nisam ničim zaslužila, a i bojala sam se da ne izgubim svoju slobodu, odbila sam taj ugovor. Ulogu u sapunici sam prihvatila, no samo uz uvjet da mogu nastaviti studij glume na akademiji koji sam u međuvremenu upisala. No nisam bila sretna. Gledala sam glumce kako se godinama muče da bi dobili neku veću ulogu, dok sam ja bez problema dobila glavnu ulogu uglavnom zato što sam Tin-Tánova kći, i to me mučilo.

A zatim sam počela snimati ploče. Na prvoj se ploči našla i glazbena tema sapunice za koju sam sama napisala stihove i glazbu. Kasnije sam počela snimati u jednom poznatom studiju u Londonu. Nastavila sam snimati ploče, filmove i sapunice. Članci o meni počeli su izlaziti na prvim stranicama novinskih rubrika koje prate zbivanja u svijetu zabave, tako da bi se moglo reći da sam dostigla sam vrhunac slave. Unatoč tome, osjećala sam da mi nešto nedostaje. Vidjela sam kako su glumci, pjevači i drugi izvođači tašti te da među njima vlada snažan natjecateljski duh, nemoral i neiskrenost. Izgubila sam povjerenje u ljude.

U jesen 1980, na jednom obiteljskom druženju, srela sam svog ujaka Julia, koji je u međuvremenu napustio operu. Pažljivo sam ga slušala dok nam je govorio o raju koji je obećao Bog. Rekao je da će nepravda i tuga nestati sa Zemlje i da će na njoj vladati ljubav. Također je rekao da se pravi Bog zove Jehova. Najviše od svega dopalo mi se to što je rekao da će u Raju naši voljeni koji su umrli biti vraćeni u život. Oduševilo me to što postoji mogućnost da ponovno vidim svog oca. Nikad ga nisam prežalila te sam stalno čeznula za njegovom podrškom i ljubavlju.  Kako bi bilo divno ponovno ga vidjeti! No duboko u sebi osjećala sam da to nije moguće. Ujak Julio dao mi je Bibliju te majku i mene pozvao na kongres Jehovinih svjedoka koji se trebao održati za nekoliko tjedana. Rekle smo mu da ćemo možda doći.

Jedne večeri, dok sam ležala u krevetu, čitala sam Bibliju koju mi je dao ujak i pušila. Ono što sam pročitala u knjizi Priče Salamunove navelo me na zaključak da svjetlo, mudrost i život dolaze od Boga, dok tama, pomutnja i smrt potječu iz suprotnog izvora. Te iste večeri ugasila sam svoju posljednju cigaretu i sačekala majku da dođe. Kad je došla, u suzama sam je zamolila da me podrži u nekim velikim odlukama koje sam donijela. Zatim sam otišla u kazalište, gdje sam uvježbavala ulogu Cordelije u Shakespeareovom Kralju Learu. Odustala sam od te uloge i raskinula sa svojim dečkom, koji je također bio jedan od glavnih glumaca u toj predstavi.

Međutim, kako još uvijek nisam znala kako se služi Bogu, nisam znala što da radim. Zapala sam u duboku depresiju. Molila sam se Bogu da mi pomogne. Željela sam osjetiti da me drugi prihvaćaju ne zbog mog imena ili naslijeđenog talenta, već zbog mene same. Napustila sam staro društvo i prekinula sa svime čime sam se dotad bavila.

Usred sveg tog košmara sjetila sam se da me ujak pozvao na kongres. Nazvala sam ga i on me odveo na stadion. Ono što sam tamo vidjela duboko me se dojmilo. Vidjela sam pristojne ljude koji nisu psovali ni pušili niti su pokušavali impresionirati druge. Ono što sam čula iz Biblije podsjetilo me na ono što sam pročitala u jednoj maloj knjizi pod naslovom Da li je Biblija zaista Riječ Božja? *, koju sam pronašla u našoj kući nedugo nakon očeve smrti.

Otprilike u to vrijeme ponuđena mi je glavna uloga u još jednoj sapunici. Ta mi se uloga dopala jer mi se činilo da ističe vrijednosti koje Bog odobrava i o kojima sam slušala na kongresu. Zbog toga sam je prihvatila. No u ušima su mi stalno odzvanjale riječi iz Biblije: “Ne ujarmljujte se nejednako s nevjernicima. Jer (...) kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom?” (2. Korinćanima 6:14).

U meni je želja da ugodim Bogu bila sve jača. Htjela sam s ujakom i ujnom otići na sastanak u Dvoranu Kraljevstva. Dvorana u koju su išli bila je sat vremena udaljena od moje kuće, no svejedno sam tamo išla sljedeće tri nedjelje. Zatim me ujak odlučio povesti u skupštinu koja se sastajala u blizini mog doma. Stigli smo pred sam kraj sastanka. Tamo sam upoznala Isabel, mladu ženu mojih godina. Bila je jednostavna i draga. Kad me ujak predstavio kao Rosalíju Valdés, tome nije obratila nikakvu posebnu pažnju. To mi se jako dopalo. Ponudila mi je da sa mnom proučava Bibliju u mom domu.

Počele smo proučavati knjigu Istina koja vodi do vječnog života. * Isabel se spremno prilagodila mom vremenskom rasporedu. Ponekad je morala čekati do kasno uvečer dok ne završi snimanje serije. Bila sam presretna što je nekome bilo stalo do mene samo zato što želim saznati istinu iz Biblije! Isabel je bila neusiljena, iskrena i profinjena, premda sam ja mislila da takav može biti samo netko tko studira filozofiju ili likovne umjetnosti. Dogovorile smo se da proučavamo više sati, ponekad i po nekoliko puta tjedno.

Ispočetka mi je bilo teško osloboditi se nekih pogrešnih  razmišljanja, no malo-pomalo biblijska istina sve ih je nadomjestila. Sjećam se kako me razveselilo Božje obećanje: “Još malo, pa neće biti bezbožnika; pogledaćeš na mjesto njegovo, a njega nema. A smjerni će naslijediti zemlju, i naslađivaće se množinom mira” (Psalam 37:10, 11). Nada da ću ponovno vidjeti oca u Raju također mi je bila sve stvarnija. Često sam razmišljala o Isusovim riječima: “Ne čudite se tome, jer dolazi čas u koji će svi koji su u spomen-grobovima čuti njegov glas i izaći, oni koji su činili dobro na uskrsnuće života” (Ivan 5:28, 29).

Čim sam završila snimanje serije u kojoj sam tada glumila, počele su mi pristizati nove ponude. Mada bi me te nove serije vjerojatno učinile još slavnijom, sudjelovanjem u njima na neki bih način pokazala da podupirem nemoral, idolopoklonstvo i druge krive ideje. Naučila sam da Sotona doista postoji i da ne želi da služimo Jehovi. Stoga sam odbila te ponude i počela pohađati sve sastanke. Naravno, majka i brat nisu razumjeli zbog čega propuštam sve te prilike i novac koji mi se nudi. No istovremeno su na meni zapažali promjene. Više nisam bila nesretna i utučena, već puna života i radosna. Moj je život konačno dobio smisao!

U meni se javila želja da ono što učim prenesem drugima, te sam uskoro počela objavljivati predivnu poruku o Božjem Kraljevstvu. Ponekad bi mi u službi propovijedanja bilo teško zadržati pažnju stanara jer bi me mnogi prepoznali. Više puta mojoj suradnici i meni znalo se dogoditi da ljudima dođemo na vrata u vrijeme kad se na televiziji prikazivala serija u kojoj sam glumila. Stanari naprosto ne bi mogli vjerovati da stojim pred njihovim vratima!

Jedanaestog rujna 1982. krstila sam se u znak predanja Jehovi. Moj je život sada imao pravu svrhu i preda mnom je bio drugačiji životni put. Isabelina revnost u službi propovijedanja snažno je utjecala na mene. Bila je opći pionir, kako se među Jehovinim svjedocima nazivaju oni koji puno vremena provode u propovijedanju. Ubrzo sam počela zajedno s njom posjećivati osobe s kojima je proučavala Bibliju. Postala mi je najbolja prijateljica.

Praktički sam napustila glumu, pa smo se majka i ja morale zadovoljiti nižim životnim standardom. U međuvremenu sam skladala glazbu za svoj četvrti album, u koji sam uvrstila i neke pjesme koje su govorile o mom novom pogledu na život i mojim novim uvjerenjima. Napisala sam pjesmu o svojoj čvrstoj nadi u to da ću ponovno vidjeti oca. Nazvala sam je “Zapisano je — vidjet ću ga”. Majka je bila dirnuta kad sam joj je prvi put otpjevala. Osjetila je iskrenost mojih uvjerenja. Bila sam presretna kad mi je rekla da želi proučavati Bibliju. Dvije godine kasnije krstila se kao Jehovin sluga i još je uvijek aktivna u njegovoj službi.

Kako je vrijeme prolazilo, sve sam lakše odbijala poslovne ponude. Kad god bih se našla u nekoj kušnji ili problemu, zamislila bih oca i nas u prekrasnom raju, i to bi mi ojačalo samopouzdanje te odlučnost da i dalje služim Jehovi.

Jednog dana dobila sam ponudu da nastupim u španjolskoj verziji dječje serije Ulica Sezam. Smatrala sam da ne mogu prihvatiti tu ponudu jer mi moja načela, koja se temelje na Bibliji, ne dozvoljavaju da potičem druge na slavljenje blagdana i rođendana, što sam i objasnila producentu. No on mi je rekao da će poštovati moja uvjerenja i da možemo sastaviti ugovor u kojem ću navesti sve svoje uvjete. Zbog toga sam prihvatila tu ponudu i snimila 200 epizoda te serije. S time je završila moja glumačka karijera.

Nakon toga ostao mi je još samo ugovor s jednom diskografskom kućom koji sam morala ispuniti, pa sam za nju snimila deset svojih pjesama, među kojima je bila i ona koja govori o mom ocu i uskrsnuću. Tu sam pjesmu imala prilike pjevati na televiziji i drugim nastupima, na kojima bih uvijek spomenula i svoja uvjerenja. Međutim, diskografska  kuća za koju sam radila počela je inzistirati na tome da promijenim imidž kako bih bila što privlačnija, pa sam raskinula ugovor s njima.

U prosincu 1983. Isabel i ja posjetile smo centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Tamo sam upoznala svog budućeg muža, Russella Phillipsa. Dopisivali smo se gotovo dvije godine. Dobro se sjećam dana kad sam započela s općom pionirskom službom — Russell mi je iz New Yorka poslao buket ruža!

Godinu dana Isabel i ja bile smo suradnice u pionirskoj službi, a onda je ona pozvana u podružnicu Jehovinih svjedoka u Meksiku. Ono što je govorila o betelskoj službi u meni je pobudilo želju da i sama više služim Jehovi te da mu i ja, ukoliko je to njegova volja, služim u Betelu.

Russell je još jedan blagoslov u mom životu. Budući da jako voli Jehovu i njegovu organizaciju, uz njega sam naučila cijeniti punovremenu službu. Jako je volio Betel i u bruklinskom Betelu služio je tri godine. Nakon što smo se vjenčali, nastavili smo zajedno služiti kao opći pioniri u Coloradu. Kasnije smo pozvani da kao članovi međunarodnog graditeljskog tima sudjelujemo u izgradnji novih podružnica u inozemstvu. Našem iznenađenju nije bilo kraja kad smo saznali da smo dodijeljeni u Meksiko! U travnju 1990. svim smo srcem prihvatili poziv da postanemo članovi betelske obitelji u Meksiku. Russell me uvijek hrabrio svojim primjerom. Divila sam se njegovom samopožrtvovnom duhu i spremnosti da napusti svoju zemlju i obitelj kako bi podupirao djelo Kraljevstva ovdje u Meksiku.

Russell i ja uživali smo služeći u meksičkoj podružnici. No sve se iznenada promijenilo kad sam ostala trudna. Ta nas je vijest sve iznenadila. No kako smo se uvijek divili roditeljima koji svoju djecu odgajaju na putu istine, radosno smo prihvatili tu novu situaciju. U listopadu 1993. rodio se Evan, a dvije i po godine kasnije Gianna. Premda odgajanje djece iziskuje neprestan trud, osjećamo veliku radost svaki put kad naš 11-godišnji sin i 8-godišnja curica drugima govore o svojoj vjeri u službi propovijedanja.

Russell sada služi u Regionalnom odboru za gradnju Dvorana Kraljevstva, a ja sam nedavno ponovno počela služiti kao opći pionir. Tijekom proteklih 20 godina pomogla sam da 12 članova moje obitelji i još 8 drugih osoba upozna istinu iz Biblije i počne služiti Jehovi.

Kada me djeca pitaju: “Mama, je li ti bilo teško napustiti posao?” citiram im riječi apostola Pavla, koji je rekao: “Stoga zapravo (...) smatram sve gubitkom zbog nenadmašne vrijednosti spoznaje o Kristu Isusu, mom Gospodinu. Zbog njega sam prihvatio gubitak svega i smatram to gomilom otpadaka, da dobijem Krista” (Filipljanima 3:8). Svim sam srcem zahvalna Jehovi što više ne vodim isprazan život te što mi je dozvolio da postanem dio njegovog divnog naroda! Nikad mu se neću prestati zahvaljivati za bezbrojne blagoslove koje nam je podario putem svog Sina, Isusa Krista. Često s puno radosti pjevam pjesmu koju sam napisala o svom ocu i sigurna sam da ću ga ponovno vidjeti.