NA TEMELJU čega se određuje što je prava ljepota? “Ljepota je u oku promatrača”, glasi jedna poznata izreka. I doista, poimanje ljepote oduvijek se smatralo subjektivnim. Osim toga, uvriježena gledišta o ljepoti uvelike se razlikuju u mnogim kulturama i stalno se mijenjaju kroz stoljeća.

Jeffery Sobal, izvanredni profesor nutricionizma na Sveučilištu Cornell (SAD), ističe: “U gotovo svim društvima u devetnaestom stoljeću debljinu se povezivalo s visokim društvenim položajem. Široki struk bio je simbol blagostanja i zdravlja, dok je mršavost ukazivala na to da je osoba toliko siromašna da si ne može priuštiti dovoljno hrane.” Umjetnička djela mnogih tadašnjih umjetnika odražavaju takvo poimanje ljepote budući da su njihovi modeli — mahom žene — bili jake tjelesne građe s punašnim rukama, nogama i bokovima. Mnoga od tih djela portreti su stvarnih osoba koje se smatralo idealom ljepote.

Mada u današnje vrijeme ljepota nije vezana isključivo za debljinu odnosno mršavost, takvo poimanje ljepote još uvijek je ponegdje prisutno. Naprimjer, na nekim otocima južnog dijela Tihog oceana debljina se još uvijek jako cijeni. U određenim dijelovima Afrike djevojke koje su spremne za udaju šalje se na posebna mjesta gdje dobivaju vrlo kaloričnu hranu kako bi postale što privlačnije. Vlasnik  jednog noćnog kluba u Nigeriji kaže: “Prosječna Afrikanka je krupna. (...) U našoj kulturi to znači da je lijepa.” Debljina je poželjna i u tradicionalnoj hispanskoj kulturi, gdje ju se smatra pokazateljem bogatstva i uspjeha.

Međutim, u mnogim drugim dijelovima svijeta situacija je posve suprotna. Zašto? Neki kažu kako se širenjem trgovine i industrijalizacije povećala proizvodnja i distribucija hrane, uslijed čega su i pripadnici “nižih klasa” počeli jesti hranu koja je prije toga bila rezervirana isključivo za pripadnike bogatih slojeva. Tako je divljenje koje su ljudi nekada osjećali prema punašnijim osobama pomalo iščeznulo. Isto tako, neka religiozna učenja debljinu povezuju s proždrljivošću, što je također doprinijelo stvaranju negativne slike o debljini, a tome su doprinijela i znanstvena otkrića o zdravstvenim rizicima povezanim s gojaznošću. Sve to, u kombinaciji s još nekim činiocima, odrazilo se i na stav ljudi prema ljepoti, tako da se već više desetaka godina u većem dijelu svijeta mršavost smatra idealom ljepote.

Mediji su uvelike doprinijeli širenju takvog stava. Ljudi koji nam se smiješe s reklamnih panoa ili na televizijskim reklamama obično su mršavi i atletski građeni. Svojim držanjem oni ostavljaju dojam bezbrižnih i uspješnih ljudi. Isto je i s filmskim i televizijskim zvijezdama.

Kako to utječe na obične ljude, pa tako i na mlade? U jednom nedavno objavljenom članku koji je govorio o tome kako ljudi gledaju na svoje tijelo stajalo je kako “do završetka srednje škole prosječna mlada Amerikanka provede više od 22 000 sati pred televizorom”. Većinu tog vremena gleda prekrasne žene, koje sve imaju “savršenu” figuru. U članku je dalje stajalo: “Budući da su stalno izložene takvim prizorima, žene taj ideal ljepote povezuju s visokim položajem u društvu, srećom, ljubavlju i uspjehom.” Stoga nimalo ne iznenađuje što je u jednom istraživanju 47 posto djevojaka koje su prethodno listale časopis s fotografijama fotomodela smatralo da mora smršaviti, premda je samo 29 posto njih imalo prekomjernu težinu.

Svijet mode također snažno utječe na ljude i njihove kriterije o ljepoti. Jennifer, manekenka iz Venezuele koja radi u Ciudad de Mexicu, kaže: “Moj je posao da izgledam lijepo, a to danas znači biti mršav.” Jedna francuska manekenka po imenu Vanessa kaže: “Nije toliko stvar u tome da drugi od tebe traže da budeš mršav, koliko u tome da sam to želiš. To je svjetski trend.” U jednom ispitivanju 69 posto djevojaka priznalo je da svoje poimanje lijepog tijela formira na temelju fotografija manekenki koje vide u časopisima.

No ne podliježu samo žene utjecaju onoga što se prikazuje kao savršen izgled.  U meksičkom listu El Universal stoji: “Nikad prije na tržištu nije bilo toliko kozmetičkih preparata za muškarce.”

U želji da izgledaju “savršeno”, ili barem što bolje, mnogi se podvrgavaju estetskim operacijama. Usluge koje nudi estetska kirurgija sve su pristupačnije i raznovrsnije. Kako se razvila estetska kirurgija?

Prema onome što navodi Encyclopædia Britannica, suvremena plastična kirurgija razvila se nakon Prvog svjetskog rata kako bi se pomoglo onima koji su u ratu zadobili teška oštećenja lica i tijela. Otad su se rekonstrukcijske tehnike plastične kirurgije počele primjenjivati u korekciji teških fizičkih oštećenja, kao što su opekline, ozljede i urođene deformacije. Međutim, kako stoji u spomenutoj enciklopediji, danas se plastična kirurgija često “primjenjuje isključivo u estetske svrhe kod osoba koje nemaju zdravstvenih problema”. Tako se, primjerice, mogu izvršiti korekcije nosa, odstraniti višak kože s područja lica i vrata, smanjiti ušne školjke, odstraniti masno tkivo s područja trbuha i bokova, povećati obujam određenih dijelova tijela, pa čak i izvršiti korekcije pupka kako bi bio “privlačniji”.

No što je s onima koji bespotrebno ugrožavaju svoje zdravlje samo zato da bi izgledali ljepše? Kojim se opasnostima oni izlažu? Angel Papadopulos, tajnik Meksičkog udruženja za plastičnu, estetsku i rekonstrukcijsku kirurgiju, objašnjava kako se događa da nestručne osobe vrše takve zahvate, što je vrlo opasno. Neke klinike čak koriste vrlo štetne materijale koje umeću u tijelo pacijenata koji žele imati ljepšu figuru. Početkom 2003. jedan je list izvijestio o skandalu koji je izbio na Kanarskim otocima nakon što se otkrilo da je u tamošnjim salonima za uljepšavanje koji nemaju uvjete za to izvršeno na stotine estetskih operacija. *

I muškarci mogu potpasti pod utjecaj tog trenda te željeti “savršeno izgledati”. Neki provode sate i sate u teretanama, koristeći gotovo svaki slobodan trenutak kako bi oblikovali tijelo i ojačali mišiće. “Zbog stalne  potrebe za vježbanjem”, stoji u časopisu Milenio, “oni s vremenom zanemare svoje društvene aktivnosti i prijatelje.” Iz snažne želje da postignu mišićavi izgled mnogi čak uzimaju tvari koje štete ljudskom organizmu, kao što su steroidi.

Kod nekih djevojaka opsjednutost vlastitim izgledom toliko je snažna da obole od bulimije, anoreksije ili nekog drugog poremećaja u prehrani. Potaknute obećanjima o izvanrednim rezultatima u vrlo kratkom vremenu, neke uzimaju sredstva za mršavljenje čije korištenje nisu odobrile renomirane zdravstvene ustanove. Takvi proizvodi mogu biti vrlo opasni po zdravlje.

No šteta koju si može nanijeti netko tko je opsjednut izgledom ne mora biti samo fizičke prirode. Dr. Katherine Phillips sa Sveučilišta Brown (SAD) kaže kako oni koji su opterećeni svojim fizičkim izgledom mogu oboljeti od sindroma dismorfije, psihičkog poremećaja kod kojeg je osoba opsjednuta umišljenim nedostacima u svom izgledu. Pretpostavlja se da u Sjedinjenim Državama od tog poremećaja boluje čak 2 posto ljudi. Takve osobe “mogu biti toliko uvjerene kako su ružne da se izoliraju od prijatelja i članova obitelji”, kaže ona. “Mogu postati depresivne i razviti samoubilačke sklonosti.” Dr. Phillips navodi primjer lijepe djevojke koja je na licu imala nekoliko jedva vidljivih akni, no bila je uvjerena da joj je lice prekriveno ožiljcima. Budući da nije htjela da je drugi vide takvu, u osmom je razredu napustila školu.

Je li fizički izgled uistinu toliko važan da se zbog “savršenog” izgleda isplati žrtvovati psihičko i fizičko zdravlje? Postoji li neka važnija vrsta ljepote za kojom bismo trebali težiti?