OČI su mi se zasuzile dok sam promatrao krznato bijelo stvorenje koje se nalazilo preda mnom. Najzad se ostvarilo ono o čemu sam sanjao punih 20 godina i još uvijek nisam mogao vjerovati da zaista ležim na ledu, svega nekoliko centimetara od njuškice mladunca grenlandskog tuljana! Dok sam gledao u njegove oči koje su crne poput ugljena, prošli su me trnci, ali ne od hladnoće, nego od silnog uzbuđenja. Netremice sam gledao tog malog krznatog ljepotana, prateći kako trepće očima, diše i trza brkovima.

Grupa nas turista nalazila se stotinjak kilometara od obale, na ogromnoj santi leda usred zaljeva St. Lawrencea, između otoka Newfoundlanda i kanadskog kopna. Supruga i ja avionom smo doputovali na Magdalenske otoke i iskrcali se nedaleko od mjesta na kojem ženke iz najveće kolonije grenlandskih tuljana donose na svijet svoje mlade. Vodiči su nas uvjeravali da se mladi neće uplašiti kad vide naša fluorescentno narančasta odijela.

Grenlandski tuljani su perajari, životinje koje umjesto udova imaju peraje. Odrasli grenlandski tuljani imaju na leđima  mrlju nalik sedlu, po kojoj su dobili i naziv sedlasti tuljani.

Grenlandski tuljani su sisavci, pa prema tome dišu na pluća, donose na svijet žive mlade i hrane ih svojim mlijekom. Većinu svog životnog vijeka provedu u ledenim vodama sjevernog Atlantika. No te se izdržljive životinje odlično snalaze u predjelima u kojima ima puno snijega i leda. Odrasli tuljan težak je preko 130 kilograma, a dugačak 1,6 metara.

Na prsnim perajama grenlandski tuljani imaju oštre kandže koje im olakšavaju kretanje po ledu, pravljenje rupa u ledu i pridržavanje za rub tih rupa kad izrone kako bi udahnuli. Njihove repne peraje veće su od prsnih i uglavnom služe za plivanje. Ti izvanredni plivači žive na otvorenom moru i godišnje mogu prevaliti čak 8 000 kilometara.

Grenlandski tuljani nemaju ušne školjke, ali imaju dva mala ušna otvora koji se zatvore kad zarone. Imaju izvrstan sluh koji im omogućava da u vodi lociraju izvor zvuka, što ljudsko uho ne može.

 Krupne oči omogućavaju im da dobro vide u vodi u koju dopire vrlo malo svjetlosti. Na blistavobijelom ledu zjenice im se toliko suze da izgledaju poput tanke uspravne crte, što im omogućava da dobro vide i na ledu.

Kolonija koju smo promatrali spustila se s Grenlanda, prošla pokraj obale sjeverne Kanade i došla ovamo kako bi se ženke okotile. Mladi dolaze na svijet na santi leda koja pluta morem, pa su stoga zaštićeni od prirodnih neprijatelja. Okote se vrlo brzo, često za samo jednu minutu! Ponekad ne stignete ni izvaditi fotoaparat, a mladunče već podiže glavicu i gleda ravno u vas! Odmah nakon što okoti mlado, majka se okrene prema njemu i svojom njuškom dodiruje njegovu. Svaka ženka upamti specifičan miris i glasanje svog mladunčeta. Zatim će to svoje mladunče — a ne nijedno drugo — otprilike dva tjedna hraniti svojim mlijekom.

Mladi brzo počnu sisati. Kad su gladni, glasaju se kao da plačući govore “ma-ma”. Nakon što se nahrane, uguraju se u neku usjeklinu u snijegu i ledu kako bi malo odspavali. Budući da uvijek spavaju na istom mjestu, toplinom svog tijela prave udubinu u ledu koja nalikuje kolijevci.

 Tek okoćeno mladunče grenlandskog tuljana obično je teško desetak kilograma, a dugačko 90 centimetara. Isprva mladunče nema sala koje bi ga grijalo, no ubrzo ga dobije. U prvih dvanaestak dana težina mu se povećava jedan do dva kilograma na dan. Mladunče brzo raste zato što siše hranjivo mlijeko koje ima gotovo 50 posto mliječne masti. * Za manje od dva tjedna mladunče će imati čak 35 kilograma!

Dob mladunčeta lako se može odrediti po boji njegovog krzna. Na kraju prvog dana krzno mu se osuši te postane meko i pahuljasto. Žućkasta boja, koju poprimi od plodne vode, za tri do četiri dana izblijedi na suncu. Tada krzno postane sasvim bijelo. Nakon otprilike dva tjedna majka napusti mladunče i nikad mu se više ne vrati.

Mladi tuljani leže na ledu i dozivaju majke, no one se ne odazivaju. Ponekad se po nekoliko njih stisne jedno uz drugo kako bi se utješili. Uskoro se na njihovom bijelom krznu pojave sive mrlje. Između 12. i 21. dana krzno im je sivobijelo. Kad navrše mjesec dana, potpuno izgube meku bijelu dlaku te imaju glatko i vodootporno sivo krzno.

Mladunče grenlandskog tuljana održava se na životu zahvaljujući zalihama energije pohranjenim u salu sve dok ga glad ne natjera da uđe u vodu i potraži hranu. No, problem je u tome što je mladunče debeljuškasto,  pa ne može zaroniti, nego samo pluta na vodi. Instinktivno pljuska perajama po vodi i pritom jača mišiće koji će mu trebati za plivanje. Istovremeno se oslobađa viška sala, što mu omogućava da konačno zaroni. Sada se mali gladuš može nahraniti jer u vodi ima mnogo račića, kapelina i drugih vrsta sitnih riba.

U dobi od godinu dana tuljani se po drugi put linjaju. Između treće i sedme godine života postaju zreli za parenje i tada već imaju na leđima prepoznatljivu mrlju u obliku sedla. Grenlandski tuljani mogu živjeti i do 35 godina.

Nakon što smo obukli posebna vodootporna odijela i opskrbili se džepnim grijačima koji svojom toplinom po nekoliko sati griju ruke i tijelo, nas 17 ukrcava se u helikoptere i kreće na put dugačak otprilike 80 kilometara. Dolje vidimo samo blistavobijelo ledeno prostranstvo koje se u daljini spaja s plavetnilom neba. Konačno slijećemo na zaleđenu površinu mora. Obuvamo posebne čizme za hodanje po ledu. Dok tiho koračamo, čuje se samo škripanje snijega i leda pod našim nogama. Odjednom zastanemo. Što je ono tamo? Ženka, a iza nje preslatko žućkasto mladunče! Izgleda kao velika dlakava gusjenica koja teškom mukom slijedi svoju mamu. Mladunče me osvojilo na prvi pogled!

Legao sam na led jer kad bih stajao, ženka bi mogla pomisliti da sam polarni medvjed. Ženke koje imaju mlade mogu biti vrlo nasrtljive, pa stoga čekam da majka mladunčeta zaroni kroz rupu u ledu. Njeno maleno mladunče, ženka koju sam nazvao Sadie, mirno spava otprilike pet metara od mene. Puzim po ledu, prilazeći joj sve bliže i bliže. Ona polako otvara oči.

Gleda me netremice. Gotovo se uopće ne mičem. Odjednom Sadie kreće u istraživanje! Puzi po ledu puno brže nego što sam očekivao. Dok mi se približava, izgleda jako velika, no po boji njenog krzna zaključujem da je stara tek dva do tri dana. Zaustavlja se svega nekoliko centimetara od mog lica i polako se njiše amo-tamo, trzajući brkovima. Čujem kako me njuška. Prilazi mi sprijeda te mi svojom vlažnom njuškicom lagano dodiruje lice i vrat, kao da me ljubi.

A onda se ta mala ljepotica privine uz mene i zadrijema! Čak mi dopušta da joj lagano spustim ruku na leđa. Njena meka dlaka strši između mojih prstiju. Tijelo joj je iznenađujuće toplo. Gladim je i grlim sve dok ne dođe vrijeme da se ukrcamo u helikopter i krenemo natrag. Nije se ni pomakla kad sam tiho ustao.

Oči su mi se zasuzile dok sam odlazio od nje. Ispunjen divljenjem, u sebi sam zahvalio Bogu Jehovi što je stvorio tako dražesno malo stvorenje. Susret s mladunčetom grenlandskog tuljana uistinu je predivno iskustvo. Ono me podsjetilo na psalmistove riječi: “Kako je mnogo djela tvojih, Jehova! Sve si premudro stvorio. (...) Gle, more veliko i široko, tu gmižu bez broja, životinja mala i velika” (Psalam 104:24, 25). (Prilog suradnika.)