PRIJE više od sto godina Stanley se obratio čuvenom istraživaču riječima: “Vi ste doktor Livingstone, zar ne?” Danas vjerojatno malo tko, izuzev stanovnika Tanzanije, zna koliko je taj susret bio značajan.

Stoga vas pozivamo da nam se pridružite u posjetu Livingstoneovom memorijalnom muzeju u Tanzaniji i saznate nešto više o tome. U muzeju nas srdačno dočekuje naš vodič, gosp. Mbingo. “Na mjestu na kojem se nalazi spomenik”, objašnjava on, “nekad je raslo veliko stablo manga pod kojim je Stanley upoznao Livingstonea.” Sada na tom mjestu rastu dva velika stabla manga. Vodič nam objašnjava: “U 1920-ima ljudi su vidjeli da se drvo koje je prvobitno raslo na tom mjestu počelo sušiti. Pokušavali su ga spasiti, no sve je bilo uzalud. Zato su u blizini spomenika posadili dvije mladice tog drveta.”

Dok sjedimo pod krošnjom manga, gosp. Mbingo kaže nam da je David Livingstone rođen 1813. u škotskom gradiću Blantyreu. “Premda je odrastao u siromaštvu te se morao rano zaposliti kako bi se uzdržavao za vrijeme školovanja, na koncu je postao liječnik i misionar.” Saznajemo da je Londonsko misionarsko društvo poslalo Livingstonea u Afriku, gdje je proveo 30 godina života i stekao slavu kao istraživač i misionar.

“Doktor Livingstone tri je puta posjetio Afriku”, kaže nam vodič. “Prvi put doputovao je 1841. na područje današnje Južnoafričke Republike. Godine 1845. vjenčao se s Mary Moffat, kćeri Roberta Moffata, koji je također bio misionar.” Mary je rodila četvero djece. Pratila je Livingstonea na mnogim putovanjima, no on se s toliko ljubavi posvetio istraživanju novih krajeva da nije imao puno vremena za obitelj. Mary Livingstone oboljela je od malarije i umrla 1862, prateći svog muža na jednom od njegovih istraživačkih putovanja.

The New Encyclopædia Britannica piše: “Livingstone se zalagao za to da se kršćanstvo, trgovina i civilizacija — tri faktora koja je smatrao presudnim za povezivanje Afrike s ostatkom svijeta — nastave širiti izvan zemalja južne Afrike, dopirući sve do središnjeg dijela kontinenta. U jednoj izjavi iz 1853. jasno je obznanio svoj cilj: ‘Utrt ću put prema unutrašnjosti pa makar me to koštalo života.’” Sve u svemu, cilj Livingstoneovih putovanja nije bio samo propovijedanje evanđelja. On se gorljivo zalagao za ukidanje ropstva. Osim toga, zavolio je istraživanje nepoznatih krajeva i postavio si cilj pronaći izvore Nila.

No Livingstone je shvatio da neće moći sam ostvariti svoje ciljeve. Godine 1857. obratio se skupini mladića na Sveučilištu Cambridge riječima: “Znam da ću za koju godinu umrijeti u toj zemlji, koja je sada povezana s ostatkom svijeta. Nemojte dopustiti da se te veze opet prekinu! Vraćam se u Afriku kako bih radio na širenju trgovine i kršćanstva. [Hoćete li] nastaviti s onim što sam ja započeo? Vama prepuštam taj zadatak.”

Livingstone je proputovao središnju Afriku uzduž i poprijeko. Između ostalog, otkrio je velike slapove na rijeci Zambezi, koje je u čast engleskoj kraljici Viktoriji nazvao Viktorijini slapovi. Kasnije je rekao da su ti slapovi ‘najljepši prizor koji je ikad vidio u Africi’.

“Livingstoneovo posljednje putovanje”, kaže nam vodič, “započelo je 1866. Međutim, imao je problema s ljudima koji su ga pratili na putovanju. Neki su ga napustili i vratili se u Zanzibar, gdje su proširili glas o tome da je mrtav. No Livingstone je nastavio putovanje. U gradu Ujijiju, na istočnoj obali jezera Tanganjike, imao je bazu iz koje je polazio na istraživačka putovanja.

Međutim, u Europi otprilike tri godine nije bilo nikakvih vijesti o Livingstoneu. Svi su mislili da je mrtav. Stoga je izdavač lista New York Herald poslao novinara po imenu Henry Morton Stanley da pronađe Livingstonea bilo živog bilo mrtvog. Naravno, Livingstone nije bio mrtav niti se izgubio negdje na putu. Međutim, ostao je bez gotovo ikakvih sredstava za život i teško se razbolio. U studenom 1871. jedan od Livingstoneovih slugu došao je u njegov dom i uzbuđeno rekao: ‘Mzungu anakuja! Mzungu anakuja!’ ” (što na svahiliju znači “dolazi bijelac”).

Stanley je gotovo osam mjeseci tragao za Livingstoneom. Najprije je preko Indije doplovio u Afriku i iskrcao se na otoku Zanzibaru 6. siječnja 1871. Zatim je 21. ožujka 1871. iz grada Bagamoya, koji se nalazi na istočnoj obali Afrike, krenuo prema unutrašnjosti. Unajmio je 200 ljudi koji su ga trebali pratiti te se opskrbio sa šest tona živežnih namirnica i ostalih potrepština. Pred njima je bilo putovanje dugo 1 500 kilometara na kojem su trebali proći kroz nepoznate krajeve i suočiti se s mnogim opasnostima. Uslijed obilnih kiša rijeke su se izlile iz svojih korita. Stanley i njegovi ljudi bolovali su od malarije i nekih drugih bolesti te su bili krajnje iscrpljeni. Sve su rijeke bile pune krokodila. Stanley se prenerazio kad je vidio kako jedan od njih odvlači u rijeku i ubija jednog od njegovih posljednjih magaraca. Jednom drugom prilikom zamalo nije i sam završio u čeljustima krokodila! Unatoč svemu tome, nije htio odustati. Ohrabrio se kad je čuo da u okolici Ujijija živi neki vrlo stari bijelac.

Kad je Stanley došao nadomak Ujijija, pripremio se za susret s Livingstoneom. Richard Hall u svojoj knjizi Stanley piše: “Stanley je bio krajnje iscrpljen, no smatrao je da će ispasti veći junak [nego prethodni istraživači] ako umaršira u grad u svečanoj povorci. Uostalom, to je trebao biti važan događaj, a Stanley je trebao ne samo sudjelovati u njemu nego i napisati izvještaj o svemu tome. Članovi ekspedicije odjenuli su najbolju odjeću od onog što im je bilo ostalo. Stanley je svezao novu traku na svoj tropski šešir, obukao čiste bijele hlače i dao ulaštiti čizme.”

Stanley priča što se zatim dogodilo: “Članovi ekspedicije najzad se zaustavljaju. (...) Pred nama je grupa vrlo uglednih Arapa. Dok im prilazim, među njima ugledam bijelo lice jednog starijeg čovjeka. (...) Obojica podižemo šešir u znak pozdrava. Ja mu kažem: ‘Vi ste doktor Livingstone, zar ne?’, a on odgovara: ‘Jesam.’”

Stanley je planirao ostati tek onoliko koliko mu je trebalo da intervjuira Livingstonea i napiše članak o njemu. No njih su se dvojica ubrzo sprijateljila. Naš vodič priča: “Stanley je ostao kod Livingstonea nekoliko tjedana te su zajedno krenuli u istraživanje jezera Tanganjike. Stanley je pokušavao nagovoriti Livingstonea da se vrati u Europu, no on je čvrsto odlučio ostati i pronaći izvore Nila. Tako su se 14. ožujka 1872. teška srca rastali. Stanley se vratio na obalu, gdje je kupio živežne namirnice i ostale potrepštine koje je poslao Livingstoneu. Nakon toga otputovao je u Europu.”

A što je bilo s Livingstoneom? Vodič priča: “U kolovozu 1872. Livingstone je nastavio potragu za izvorima Nila. Krenuo je na jug, prema Zambiji. No zbog iscrpljenosti i bolesti nije uspio ostvariti svoj cilj. Prvog svibnja 1873. nađen je mrtav. Sluge su (...) balzamirali njegovo tijelo. Srce i utrobu pokopali su ovdje u Africi. Potom je Livingstoneovo tijelo poslano misionarima u Bagamoyo, koji je udaljen 2 000 kilometara. Odatle je poslano brodom u Zanzibar, a zatim u Englesku. Tijelo je stiglo u London 15. travnja 1874, a tri dana kasnije sahranjeno je u Vestminsterskoj opatiji. Prošlo je gotovo godinu dana dok su Livingstoneovi posmrtni ostaci stigli do mjesta na kojem su na kraju sahranjeni.”

Stanley se vratio u Afriku kako bi nastavio s istraživanjima tamo gdje je Livingstone stao. Predvodio je istraživačke ekspedicije u područjima oko Viktorijinog jezera, jezera Tanganjike te uz obale velike rijeke Kongo.

Mnogi se dive hrabrosti i nepokolebljivosti ljudi kao što su bili Livingstone i Stanley. Encyclopaedia Britannica kaže za Livingstonea: “Njegova otkrića — zemljopisna, tehnička, medicinska i kulturološka — bogat su izvor znanja koje se još uvijek pomno istražuje.” Premda se u današnje vrijeme Livingstonea i Stanleya pamti kao istraživače, a ne kao propovjednika i novinara, njihovo djelo ipak je doprinijelo tome da su desetljećima kasnije mnogi ljudi dobili priliku upoznati Bibliju.

Misionari Jehovinih svjedoka pomogli su stotinama tisuća Afrikanaca da upoznaju i prihvate biblijsku istinu. Ustvari, u gradu Ujijiju, u kojem je Stanley upoznao Livingstonea, Jehovini svjedoci toliko su poznati po propovijedanju biblijskih istina da ljudi koji ih vide pred svojim vratima nerijetko postave pitanje: “Vi ste Jehovini svjedoci, zar ne?”