POPRIŠTE borbe je razrovana, ogoljela pustoš. Polje koje je nekada prekrivala bujna vegetacija sada je prepuno dubokih rupa. Mrtva tijela nastradalih leže svuda naokolo. Na njima nisu maskirne uniforme, nemaju vojničke čizme ni bajunete, već mekane krznene kapute, a od oružja samo oštre zube. To su divlji zečevi, noćna mora australskog kontinenta.

Invazija divljih zečeva na australski kontinent započela je 1859. na njegovom krajnjem jugoistoku. Tamošnji lovci uvezli su ih radi zabave, no ubrzo se ta zabava pretvorila u očajničku borbu za suzbijanje sve većeg broja tih životinja.

Kad su zečevi dospjeli na britansko otočje, bilo je potrebno 900 godina da se prošire po cijelom tom području, no u Australiji su za samo 50 godina preplavili područje koje površinom premašuje polovinu Europe. Budući da odrasle ženke mogu imati čak 40 mladunaca godišnje, stanište zečeva svake se godine širilo za oko 100 kilometara. U jednom izvještaju organizacije Bureau of Rural Sciences (BRS) navodi se: “Bila je to najbrža najezda sisavaca na svijetu.” Posljedice su bile strašne.

Zečevi oduzimaju hranu drugim životinjama i otimaju im jazbine, zbog čega ih se  smatra odgovornima za nestanak brojnih životinjskih vrsta na pojedinim područjima. Također ih se smatra odgovornima za uništavanje šuma. Jedan istraživač kaže: “Oni jedu mladice drveća, zbog čega nema mladih stabala koja bi nadomjestila stara koja umiru.” Posljedice najezde zečeva na neki manji otok mogu biti katastrofalne. “Zbog zečeva koji su 1903. doneseni na otok Laysan, na njemu su već 1936. izumrle tri autohtone ptičje vrste, a nestale su i 22 od 26 biljnih vrsta. (...) Godine 1923. otok se pretvorio u golu pješčanu pustoš s tek pokojim zakržljalim stablom”, navodi se u izvještaju BRS-a.

U Australiji se zečeve ubijalo, hvatalo u zamke i trovalo. U nastojanju da se spriječi njihovo napredovanje podignuta je i čuvena Ograda za zaštitu od zečeva duga 1 830 kilometara, koja se pruža duž čitave Zapadne Australije. * No njihovu se najezdu ničim nije dalo zaustaviti.

A zatim je 1950. pokrenut još jedan napad na zečeve, ovaj put biološkim oružjem — virusom miksomatoze. Taj je virus drastično smanjio populaciju zečeva, čiji je broj u to vrijeme procijenjen na nevjerojatnih 600 milijuna. Miksomatoza je bolest koja napada samo zečeve, a prenose je muhe i komarci. Za samo dvije godine od nje je uginulo 500 milijuna zečeva. Međutim, zečevi su za vrlo kratko vrijeme uspjeli razvili otpornost na nju, tako da su se preostali nastavili strahovito brzo množiti. Devedesetih godina već ih je bilo oko 300 milijuna. Novo je oružje bilo hitno potrebno.

Godine 1995. pokrenut je drugi napad biološkim oružjem, ovaj put hemoragijskom bolesti zečeva. Ta se bolest prvi put pojavila u Kini 1984. Godine 1998. već se proširila po Europi, gdje je u vrlo kratkom vremenu uginulo 30 milijuna pitomih kunića u Italiji. Hemoragijska bolest zečeva bila je prava katastrofa za europske uzgajivače, no i pravo olakšanje za australske poljoprivrednike budući da je za samo dva mjeseca od te bolesti uginulo deset milijuna zečeva. Čini se da i ova bolest napada samo zečeve, koji ugibaju u roku od 30 do 40 sati od infekcije, pri čemu nema nikakvih vidljivih znakova da pate. Godine 2003. broj zečeva u mnogim sušnijim dijelovima Australije već se smanjio za 85 i više posto.

Nakon što je nestalo zečeva koji se inače hrane njihovim lišćem, broj orhideja u jednom nacionalnom parku u Južnoj Australiji za nepunih se pet godina osmerostruko povećao. U drugim dijelovima iste države, “u područjima u kojima je bolest zečeva izbijala više puta”, zabilježen je “neobično brz oporavak grmolikog raslinja”, navodi časopis Ecos. Zahvaljujući tome što je smanjen broj zečeva smanjio se i  broj nekih grabežljivaca koji su također doneseni u Australiju, kao što su lisice i divlje mačke. Učinkovitošću ovog novog oružja zadovoljni su i ekolozi i poljoprivrednici budući da svake godine zečevi australsko gospodarstvo oštete za 600 milijuna dolara. Pa ipak, dugoročni učinci ove bolesti na izdržljivu populaciju zečeva u Australiji tek se trebaju utvrditi.

Iako bi se moglo reći da su znanstvenici izvojevali pobjedu nad divljim zečevima, čini se da su u novije vrijeme naišli na nešto tvrdokornijeg protivnika — trščanu, odnosno morsku krastaču. Ni ovaj se štetočina, jednako kao ni zečevi, nije ušuljao u zemlju, već je namjerno donesen. Zbog čega?

Početkom 20. stoljeća dvije vrste trskine bube zaprijetile su opstanku šećerne trske u Australiji, biljci koja trenutno australskom gospodarstvu donosi zaradu od dvije milijarde australskih dolara godišnje. Godine 1935. vjerovalo se da će Bufo marinus, odnosno morska krastača, vodozemac veličine šake koji tamani trskinu bubu, spasiti uzgajivače šećerne trske. Usprkos negodovanju nekih znanstvenika, žaba je ipak preko Havaja dopremljena iz Južne Amerike u Queensland, gdje je puštena u polja šećerne trske.

Čim je puštena u prirodu, morska krastača odlučila je ignorirati trskinu bubu i postala pravi odmetnik. Ta je žaba otrovna u svim stadijima razvoja, od jajašca pa do odrasle jedinke. Tijekom preobrazbe iz punoglavca u žabu ispod kože joj se razviju posebne žlijezde koje izlučuju vrlo otrovnu mliječnu sluz čim se životinja uznemiri. Poznato je da morske krastače ubijaju guštere, zmije, divlje pse, pa čak i nesmotrene krokodile koji ih progutaju. Jako se brzo množe i otkako su donesene u Australiju proširile su se preko 900 kilometara dalje od mjesta gdje su prvobitno puštene. Sada ih u Australiji ima čak deset puta više nego u njihovoj postojbini, Venezueli. Poput žaba iz nevolje koja se spominje u Bibliji, i one pustoše polja, ulaze u kuće, a neke se čak skrivaju u zahodskim školjkama. Šireći svoje stanište za 25 kilometara godišnje, žabe su sada zašle u područje za koje bi se moglo reći da je pravi raj za njih — Nacionalni park Kakadu na području Sjevernog Teritorija, koji se nalazi na Popisu svjetske baštine. Australska država troši milijune dolara na istraživanja kako bi se zaustavilo širenje tih žaba, no još uvijek bez ikakvih rezultata. Bitka još nije završena, ali zasad pobjeđuju žabe.

Svaki ekosustav posjeduje prirodne regulatore koji kontroliraju veličinu populacije svakog organizma koji živi u njemu. Međutim, organizmi koji se nađu izvan svog prirodnog staništa mogu se početi razmnožavati takvom brzinom da se čak i oni bezopasni mogu pretvoriti u pravu pošast.

Prvi europski doseljenici u Australiji nisu ni slutili kakvu će strahovitu štetu uzrokovati naglo širenje stranih biljnih i životinjskih vrsta. Dakako, mnoge od njih pokazale su se korisne. Ustvari, Australci sada potpuno ovise o biljkama i životinjama koje su donesene u tu zemlju, kao što su ovce i goveda te pšenica, riža i još mnoge druge. Međutim, zečevi i morske krastače služe kao važno upozorenje koliko čovjek treba biti oprezan kad pokušava manipulirati zadivljujućim i složenim živim svijetom na Zemlji.