MADAGASKAR je brdovit otok koji je obrastao gustom kišnom šumom, a nalazi se oko 400 kilometara od obale Mozambika, u istočnoj Africi. Rođena sam na istočnoj strani tog otoka, u malom selu koje se zove Betoko II. Godine 1987, kad sam imala 15 godina, zbog školovanja sam se preselila u grad Mahanoro, koji se nalazi na obali.

U Mahanoru sam živjela sa svojim starijim bratom Celestinom, koji je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Nakon dvije godine i ja sam postala Jehovin svjedok. Čvrsto sam odlučila služiti Jehovi Bogu najbolje što mogu.

Jedan od prvih ciljeva koje sam si postavila bilo je pomoći svojoj obitelji koja je ostala u Betoku II da upozna istinu. Redovito sam se molila Jehovi u vezi s tim. No mogla sam ih posjećivati samo za vrijeme školskih praznika. Bilo je to naporno putovanje od stotinjak kilometara. Prvih 40 kilometara moglo se putovati automobilom ili nekim drugim vozilom, a preostalih 60 kilometara moralo se pješačiti uskim planinskim stazama.

Morala sam se penjati po mnogim strmim brdima. Staza kojom sam pješačila bila je neravna i na nekim je mjestima bila široka svega tridesetak centimetara. Kad bih krenula na put rano ujutro i pješačila sve do sumraka, obično bih prešla oko 40 kilometara. Prtljaga koju sam nosila na glavi, leđima i u rukama bila je teška preko 15 kilograma. Uglavnom sam nosila biblijsku literaturu, koju sam dijelila članovima svoje obitelji i drugim zainteresiranim osobama. Kad bi me vidjeli žitelji okolnih naselja, znali su reći da ide “ona s puno prtljage”.

Unatoč mom oduševljenju, članovi moje obitelji u početku nisu htjeli slušati o mojoj novoj vjeri. No ubrzo su promijenili svoj stav. Postavljali su mi toliko pitanja da smo nekad znali ići na spavanje u dva sata u noći.

Dana 24. prosinca 1990. došla sam kući na odmor. Članovi moje obitelji  obradovali su se kad su me vidjeli. Mislili su kako sam došla da bih s njima proslavila Božić. No njihova je radost splasnula kad sam im objasnila zašto im se ne mogu pridružiti u slavljenju Božića. Bilo im je neugodno što su to morali reći cijelom selu, jer su svi u njemu blisko povezani. Stoga sam smatrala da bih ja trebala objasniti stanovnicima našeg sela zašto ne slavim Božić. No nisam znala kako to učiniti.

Imala sam tremu, naročito zato što sam bila još vrlo mlada. Pitala sam se da li bi bilo zgodno da im sutradan objasnim svoja vjerovanja kad se cijelo selo okupi u crkvi. U dugoj i usrdnoj molitvi tražila sam Jehovino vodstvo. Zatim sam se obratila svom starijem bratu Paulu, koji je bio vjeroučitelj, i upitala ga: “Bi li bilo u redu da ljudima koji sutra dođu u crkvu objasnim zašto ne slavim Božić?” Paul se posavjetovao s drugima i svi su rekli da nemaju ništa protiv.

Sutradan su me pozvali kad je završila misa. Još sam se jednom pomolila Jehovi i ponijela sa sobom nešto biblijske literature. Nakon nekoliko uvodnih riječi, svima sam zahvalila na tome što su mi pomogli da duboko cijenim Bibliju. Objasnila sam im da sam nakon preseljenja u grad nastavila proučavati Bibliju. Rekla sam da sam upoznala mnoge biblijske istine koje prije nitko od nas nije znao.

Iskoristila sam tu priliku kako bih upoznala prisutne s biblijskom nadom u vječni život na rajskoj Zemlji (Psalam 37:29; Otkrivenje 21:3, 4). Objasnila sam im zašto će određeni broj vjernih Božjih slugu biti uzet sa Zemlje na nebo (Ivan 14:2, 3; Otkrivenje 5:9, 10; 14:1, 3). Zatim sam ih upoznala s biblijskim učenjem da su mrtvi bez svijesti, u stanju koje se može usporediti sa snom, pa stoga ne mogu patiti (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 11:11-14, 38-44). Također sam im objasnila da prvi kršćani nisu slavili Božić i da taj blagdan ima pogansko porijeklo.

Kad sam završila sa svojim izlaganjem, mnogi su priznali da je to što sam rekla istina. Neki su čak postavljali dodatna pitanja. Kasnije sam im pokazala literaturu koju sam ponijela sa sobom i objasnila da su to publikacije Jehovinih svjedoka na temelju kojih se može proučavati Bibliju. Rekla sam da ću rado pomoći svakome tko bi želio proučavati Bibliju. Mnogi su prihvatili biblijsku literaturu.

Jedna žena koju nikad prije nisam vidjela pristupila mi je i rekla: “Moja sestra koja živi u drugom selu pripada istoj religiji kao i ti.” Iznenađeno sam je upitala: “A u kojem selu ona živi?”

“U Andranomafani”, odgovorila je žena. To je selo udaljeno tridesetak kilometara od Betoka II.

Rekla sam ženi da njena sestra vjerojatno pripada nekoj drugoj religiji, jer svi Jehovini svjedoci koji žive u našem kraju poznaju jedni druge. No žena je bila uporna i rekla je da ju je sestra poučavala onome o čemu sam i ja govorila u crkvi. Zamolila sam je da mi kaže kako se njena sestra zove i gdje točno živi jer sam htjela odmah otići do njenog sela. No majka me savjetovala da ipak pričekam dan-dva jer je put do tamo prilično naporan i mora se pješačiti cijelim putem. Dva dana kasnije moj brat Charles i ja krenuli smo u Andranomafanu.

 Čim smo stigli, upitala sam seljane: “Ima li kod vas Jehovinih svjedoka?” Razočarala sam se kad su mi odgovorili: “U ovom selu žive samo katolici, pentekostalci i pripadnici nezavisnih evangeličkih crkava.”

Zatim je jedna žena rekla: “Ako pitate za Jehovine svjedoke, onda vjerojatno tražite Marceline i njenu obitelj.” Upravo mi je to ime dala ona žena iz mog sela!

Netko od seljana otišao je po Marceline. Ona je ubrzo došla do nas, no doimala se pomalo uplašeno. Cijelo se selo okupilo oko nas, jer su svi mislili da smo mi neki službenici koji su došli ispitivati Marceline. Kasnije sam saznala da su seljani progonili nju i njenu obitelj zbog toga što su pripadali ‘nekoj čudnoj religiji’.

Marceline nas je odvela malo dalje od mnoštva kako bismo mogli u miru razgovarati. Kad sam je upitala da li je Jehovin svjedok, odgovorila je da jest. Nakon toga otišla je kući i donijela knjigu Istina koja vodi do vječnog života, koju su Jehovini svjedoci prije koristili kao udžbenik za proučavanje Biblije, te neka starija izdanja Kule stražare. Sva je ta literatura bila stara i pohabana. “Koji ste časopis proučavali prošle nedjelje?” upitala sam.

“Ovo su jedini časopisi koje imamo i zato uvijek iznova proučavamo iste članke”, odgovorila je Marceline. Tek sam joj tada rekla da sam ja također Jehovin svjedok. Bila je presretna! Kad sam joj rekla da bih voljela upoznati čovjeka koji vodi njihove sastanke, objasnila mi je da on živi u selu koje se nalazi još dalje od njenog.

Sutradan smo Marceline i ja krenule u posjet tom čovjeku. Kad smo došle do njega, on se jako iznenadio i bilo mu je drago što nas vidi. Saznala sam da je on Jehovin svjedok koji je došao iz grada Toamasine, koji se nalazi na istočnoj obali otoka i udaljen je otprilike 200 kilometara. Taj je čovjek bio prisiljen vratiti se s obitelji u svoje selo kad je prije mnogo godina iznenada ostao bez posla. Nakon što se vratio, počeo je propovijedati, voditi biblijske studije i održavati sastanke.

On i njegova obitelj bili su presretni kad su vidjeli najnovije brojeve Kule stražare koje sam ponijela sa sobom. Također sam im pokazala knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, koju smo u to vrijeme koristili kao glavni udžbenik  za proučavanje Biblije. Oni nikad prije nisu vidjeli tu knjigu. Sljedeće nedjelje ponovno sam došla u Andranomafanu kako bih s njima bila na sastanku. Savjetovala sam ih da stupe u kontakt s podružnicom Jehovinih svjedoka u glavnom gradu Antananarivu, jer braća iz podružnice nisu znala za tu malu grupu.

Od siječnja 1991. putovala sam gotovo svaki mjesec iz Mahanora u Andranomafanu te donosila braći najnovije brojeve Kule stražare i ostalu literaturu. U svakom sam smjeru morala prevaliti 130 kilometara. Od toga sam 90 kilometara morala propješačiti, penjući se po strmim obroncima krševitih brda, spuštajući se nizbrdo i prolazeći kroz gustu šumu. Kad je padala kiša, gazila sam po klizavom tlu koje je bilo prekriveno debelim slojem blata.

Prtljaga mi je postajala sve teža jer je bilo sve više onih koji su trebali časopise i drugu literaturu. Na kraju svakog putovanja bila sam umorna i boljeli su me mišići, no osjećaj dubokog zadovoljstva i sreće bio mi je više nego dovoljna naknada za učinjene žrtve. Kako sam se samo radovala kad bih vidjela koliko su ta braća i zainteresirane osobe bili sretni svaki put kad bi dobili neku novu publikaciju ili kad bih vidjela kako divno reagiraju na biblijske istine!

Prvog rujna 1992. imenovana sam za pionira, kako Jehovini svjedoci nazivaju osobe koje velik dio svog vremena posvećuju službi propovijedanja. Dok sam služila kao pionir u Mahanoru, putem pisama sam održavala vezu s članovima svoje obitelji u Betoku II. S vremenom su počeli sa mnom proučavati putem pisama. Upitali su me hoću li se vratiti u selo kako bih im nastavila pomagati. Bila sam spremna to učiniti, no najprije sam se htjela uvjeriti da su ozbiljno odlučili proučavati Bibliju i duhovno napredovati. Stoga sam još neko vrijeme ostala u Mahanoru, gdje sam služila kao pionir.

Potkraj 1993. pohađala sam dvotjedni tečaj za pionire u Antananarivu. Nakon toga dobila sam poziv da služim kao specijalni pionir, što je značilo da me Zajednica mogla poslati u bilo koji dio zemlje. No, nisam prihvatila taj poziv jer sam htjela pomagati članovima svoje obitelji u Betoku II, koji su živjeli daleko od najbliže skupštine. Tako sam se vratila u Mahanoro i tamo nastavila s pionirskom službom.

Kad je našu skupštinu posjetio putujući nadglednik Jehovinih svjedoka, upitala sam ga što misli o tome da se vratim u svoje selo kako bih pomagala svojoj obitelji da duhovno napreduje. No budući da je u Andranomafani tada već postojala skupština, on mi je savjetovao da se tamo preselim jer bih tada mogla surađivati sa skupštinom, a i propovijedati u Betoku II. Tako sam od 1. rujna 1994. počela služiti u Andranomafani. Tog je mjeseca moj brat Paul, koji je prije predavao vjeronauk, pošao sa mnom na oblasni kongres. Ubrzo je u Andranomafani bilo 30 objavitelja koji su išli u službu propovijedanja, a nedjeljom je na naš sastanak dolazilo prosječno 65 osoba.

Nedugo nakon što sam se vratila u Betoko II, četvero moje braće i sestara krenulo je u službu propovijedanja, a ubrzo su se i krstili kao Jehovini svjedoci. Po povratku u Betoko II redovito sam odlazila u Anosibe An’alu kako bih uzela časopise i ostalu literaturu. Svaki put propješačila bih 50 kilometara u jednom smjeru. Premda je putovanje bilo vrlo naporno, radovala sam se kad sam vidjela duhovni napredak na tom području.

Danas u Betoku II postoji skupština koja izvrsno napreduje. Nedjeljom na sastanku ima u prosjeku 45 prisutnih. Svi članovi moje uže obitelji koji žive u ovom kraju sada su Jehovini svjedoci i većinom služe kao opći pioniri. Moj mlađi brat služi kao specijalni pionir. Prvog studenog 2001. ja sam također imenovana za specijalnog pionira te sam poslana u mjesto Antanambao-Manampotsy. No ovaj put sam radosna srca otišla iz Betoka II.

Kad sam 1987. počela upoznavati biblijske istine, na Madagaskaru nije bilo ni 3 000 Jehovinih svjedoka. Danas ih ima preko 14 000. Kao i mnogi od njih, i ja rado ulažem dodatni trud kako bih pomagala drugima da duhovno napreduju. Zahvalna sam Jehovi što blagoslivlja moj trud.