Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Zašto trebamo nove izvore energije?

Zašto trebamo nove izvore energije?

“Ako mislimo da je nafta već sad problem, sačekajmo još 20 godina. Tada će biti noćna mora” (Jeremy Rifkin iz Fondacije za ekonomske trendove, Washington, kolovoz 2003)

ZA DVADESETAK godina — kad će mali Micah već moći voziti automobil — svjetska potrošnja energije “porast će, prema nekim očekivanjima, za 58 posto”, navodi se u izvještaju američke vlade pod nazivom International Energy Outlook 2003. Časopis New Scientist taj predviđeni porast naziva “najvećim skokom u potražnji za energijom u povijesti čovječanstva”. Mogu li dosad najzastupljeniji izvori energije zadovoljiti tu potražnju, a da ne utječu štetno na okoliš? Razmotrimo neke činjenice, koje se nipošto ne mogu zanemariti.

UGLJEN:

▪ Ugljen je najzastupljenije fosilno gorivo na Zemlji. Procjenjuje se da ga ima za daljnjih 1 000 godina. Elektrane koje kao pogonsko gorivo koriste ugljen proizvode gotovo 40 posto električne energije u svijetu. Najveći izvoznik ugljena je Australija. Na tu zemlju otpada otprilike 30 posto svjetske trgovine tim energentom.

Pa ipak, u jednoj nedavnoj izjavi za tisak Worldwatch Institutea stajalo je: “Od svih fosilnih goriva ugljen sadrži najviše ugljika. On ispušta 29 posto više ugljika po jedinici proizvedene energije nego nafta i 80 posto više nego zemni plin. Na ugljen otpada 43 posto godišnje emisije ugljika u svijetu, odnosno 2,7 milijardi tona.” No, osim što zagađuje okoliš, kakve posljedice izgaranje ugljena ima na čovjekovo zdravlje? Navest ćemo samo jedan primjer. U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda Global Environment Outlook navodi se sljedeće: “U 11 velikih gradova Kine dim i sitne čestice koje nastaju izgaranjem ugljena uzrokuju godišnje preko 50 000 smrtnih slučajeva i 400 000 novih slučajeva kroničnog bronhitisa.”

NAFTA:

▪ U svijetu se svakog dana potroši 75 milijuna barela nafte. Od ukupnih svjetskih rezervi nafte, koje su procijenjene na otprilike 2 bilijuna barela, već je potrošeno oko 900 milijardi barela. Uz današnju dinamiku proizvodnje preostale bi zalihe, prema nekim procjenama, mogle potrajati još 40 godina.

Međutim, geolozi Colin Campbell i Jean Laherrère još su 1998. izjavili: “U narednih deset godina iz postojećih se rezervi sirove nafte neće moći zadovoljiti potražnju za tim gorivom.” Ti su stručnjaci upozorili: “Ljudi obično misle da se i posljednju kantu nafte može jednako brzo izvaditi kao i one silne barele koji danas šikljaju iz bušotina, no to je pogrešno. Stvar je u tome što proizvodnja nafte neprestano raste dok ne dostigne svoj maksimum, odnosno dok se ne iscrpi otprilike polovina naftnog izvora, odnosno naftnih rezervi, nakon čega postepeno opada dok ne stigne do nule. Zbog toga, ekonomski gledano, nije važno kad će u svijetu nestati nafte, već kad će se njena proizvodnja početi smanjivati.”

Kad bi se to moglo dogoditi? Joseph Riva, stručnjak s područja naftne geologije, kaže kako “prema prognozama Međunarodne organizacije za energiju planirano povećanje proizvodnje nafte (...) neće zadovoljiti ni polovinu svjetske potražnje za naftom 2010. godine”. Časopis New Scientist upozorava: “Ukoliko se proizvodnja nafte smanji, a potražnja i dalje bude rasla, cijene nafte vjerojatno će skočiti ili pak nekontrolirano oscilirati, što bi moglo dovesti do ekonomskog kaosa, problema u opskrbi hranom i drugom robom, pa čak i rata jer će se zemlje otimati za ono malo preostale nafte.”

No dok neki analitičari u smanjenju naftnih zaliha vide velik problem, drugi pak smatraju da je krajnji čas da se prekine čovjekova ovisnost o nafti. Jeremiah Creedon u časopisu Utne Reader piše: “Ima nešto još gore od toga da u svijetu nestane nafte, a to je da je ne nestane. Naime, ugljični dioksid koji nastaje sagorijevanjem nafte sve više zagrijava naš planet. Pa ipak, o ekonomiji i okolišu još se uvijek raspravlja kao o dva zasebna pitanja.” Ističući na primjeru samo jedne zemlje do kakvih posljedica dovodi ovisnost o nafti, australski Broadcasting Commission navodi: “Dvadeset i šest milijuna vozila u Velikoj Britaniji odgovorno je za 30 posto emisije ugljičnog dioksida (plina koji uzrokuje globalno zagrijavanje) i za 30 posto zagađenja zraka u toj zemlji (od čega svake godine umre oko 10 000 ljudi).”

ZEMNI PLIN:

Procjenjuje se da će u narednih dvadesetak godina “zemni plin postati najtraženiji energent u svijetu”, navodi se u izvještaju International Energy Outlook 2003. Zemni plin je ekološki najčišće fosilno gorivo, a osim toga, vjeruje se da ga u zemlji ima u ogromnim količinama.

Međutim, “kolike su te rezerve plina, znat će se točno tek kad budu iscrpljene”, navodi Natural Gas Supply Association, institucija sa sjedištem u Washingtonu. “Svaka procjena temelji se na drugim pretpostavkama. (...) Stoga je teško dokučiti pravi odgovor na pitanje s koliko zemnog plina raspolažemo.”

Glavni sastojak zemnog plina je metan, “vrlo opasni staklenički plin. On zadržava toplinu gotovo 21 put više nego ugljični dioksid”, navodi ista institucija. Međutim, isti izvor navodi kako je jedno opsežno istraživanje Agencije za zaštitu okoliša i Instituta za istraživanje plina “pokazalo da bi koristi od smanjene emisije [stakleničkih plinova] do koje bi došlo uslijed većeg korištenja zemnog plina daleko nadmašile negativne učinke povećane emisije metana”.

ATOMSKA ENERGIJA:

“Otprilike 430 postojećih nuklearnih reaktora u svijetu zadovoljava oko 16 posto svjetskih potreba za električnom energijom”, navodi časopis Australian Geographic. Uz te postojeće reaktore, “od veljače 2003. u izgradnji ih je još 35, od kojih 17 u azijskim zemljama u razvoju”, navodi se u izvještaju International Energy Outlook 2003.

Unatoč realnoj opasnosti od katastrofe kakva se 1986. dogodila u Černobilu, bivšem Sovjetskom Savezu, svijet je i dalje ovisan o nuklearnoj energiji. Časopis New Scientist izvještava kako su “postojeći reaktori u Americi puni napuklina i nagriza ih korozija” te da je u ožujku 2002. “zamalo došlo do taljenja jezgre nuklearnog reaktora” Davis-Besse u Ohiju zbog problema uzrokovanih korozijom, “što je moglo imati katastrofalne posljedice”.

Kad razmislimo o tome da su postojeći energetski izvori ograničeni, ali i o opasnostima koje su povezane s njihovim iskorištavanjem, nameće nam se sljedeće pitanje: Zar će ljudi zaista uništiti Zemlju kako bi zadovoljili svoju naizgled nezasitnu potrebu za energijom? Sasvim je jasno da su nam potrebne ekološki čiste i pouzdane alternative. Postoje li takve alternative i jesu li nam dostupne?