TAJ “slavni grad” je Venecija. Ona je u prošlosti bila prijestolnica moćne Mletačke Republike, koja je stoljećima vladala mnogim kolonijama te imala prevlast na moru. * Zašto je Venecija sagrađena “nasred mora” i kako je to uopće bilo moguće? Po čemu je bila slavna? Kako je izgubila svoje posjede i što je ostalo od njene nekadašnje slave?

Venecija se nalazi u istoimenoj laguni na sjeverozapadnoj obali Jadranskog mora te obuhvaća 118 malih otoka. Rijeke koje u blizini utječu u more donose sa sobom mnogo mulja koji se taloži u plitkim obalnim vodama. Izmjenama oseke i plime te djelovanjem morskih struja stvoreni su pješčani sprudovi koji okružuju mirnu lagunu dugačku 51 kilometar, a široku 14 kilometara. Između sprudova nalaze se tri uska prolaza koji omogućavaju plovidbu brodova te prolazak plimnih valova visokih otprilike jedan metar. U jednom izvoru piše da je  “laguna stoljećima bila krajnje odredište mnogih trgovaca koji su plovili Jadranom prema sjeveru ili su rijekama i karavanskim putevima stizali iz središnje i sjeverne Europe”.

Povjesničari smatraju da je Venecija osnovana između petog i sedmog stoljeća n. e., u vrijeme učestalih napada barbarskih plemena koja su nadirala sa sjevera te palila i pljačkala naselja na kopnu. Bježeći pred pljačkašima, mnogi stanovnici priobalnih naselja sklonili su se na obližnje male otoke koji su bili prilično nepristupačni, ali su im pružali veću sigurnost.

Drevni zapisi pokazuju da su prve građevine podignute na temeljima načinjenim od trupaca koji su bili zagurani u muljevito tlo te isprepleteni tankim granama ili trskom. S vremenom su Mlečani počeli graditi kamena zdanja koja počivaju na temeljima od nekoliko tisuća drvenih stupova. No u početku su otočići oko Rialta, koji danas čine staru gradsku jezgru, često bili poplavljeni te nisu bili ni dovoljno čvrsti ni dovoljno veliki da bi se na njima moglo nastaniti mnoštvo ljudi koji su stizali s kopna. Stoga je trebalo isušiti tlo i povećati površinu tih otočića primjenom primitivnih melioracijskih metoda. Stanovnici su iskopali kanale kojima su mogli ploviti u svojim čamcima te su učvrstili tlo na otocima kako bi na njima mogli graditi kuće. Kanali su postali gradske ulice. Preko kanala sagrađeni su mostovi koji su pješacima omogućavali prelazak s jednog otoka na drugi.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, otoci venecijanske lagune potpali su pod vlast Bizantskog Carstva, čija je prijestolnica bio Carigrad (današnji Istanbul). Međutim, stanovnici otočnih naselja pobunili su se i zatražili neovisnost. Tako se Venecija našla u neobičnoj situaciji “kao mala nezavisna (...) općina koja se nalazila između dvije velike države”, Franačke i Bizanta. Taj jedinstveni položaj omogućio je gradu da se razvije i preuzme važnu posredničku ulogu u trgovini između Istoka i Zapada.

Narednih nekoliko stoljeća Mlečani su branili svoje položaje na Sredozemlju ratujući s mnogim moćnim neprijateljima, kao što su bili Saraceni, Normani i Bizantinci. Na kraju su Mlečani postali moćniji od svih svojih neprijatelja, no to se dogodilo tek nakon što su 1204. u četvrtom križarskom ratu naveli križare da razore Carigrad, koji je bio njihov najveći neprijatelj. Mletačka Republika iskoristila je pad Bizantskog Carstva kako bi neka od mnogih trgovačkih naselja koja je već prije osnovala na Crnom moru, Egejskom moru, u Grčkoj, Carigradu, Siriji, Palestini te na Cipru i Kreti pretvorila u svoje kolonije.

Mlečani su već u 12. stoljeću imali velika brodogradilišta u kojima bi se  svakih nekoliko sati porinulo u more novu galiju. Mletački obrtnici proizvodili su staklo i skupocjene tkanine — čipku, brokat, damast i baršun. Domaći i strani trgovci dopremali su sa Zapada oružje, konje, jantar, krzno, drvo, vunu, med, vosak i robove. Iz islamskih zemalja na istočnom dijelu Sredozemlja dopremalo se zlato, srebro, svilu, začine, pamuk, boje, bjelokost, parfeme i mnogu drugu robu. Vlasti su vodile računa o tome da se na gradskoj tržnici naplaćuje porez na dopremu i otpremu robe.

Ljepoti Venecije, koju se često opisivalo pridjevom la serenissima (što znači “prejasna” ili “preuzvišena”), doprinijeli su čuveni graditelji i umjetnici kao što su Palladio, Tizian i Tintoretto. U to vrijeme s pravom se moglo reći da je Venecija “vladarica Sredozemlja, (...) najbogatije i najrazvijenije trgovačko središte civiliziranog svijeta”. Venecija je stoljećima zadržala taj status. Njena je moć počela slabiti tek u 16. stoljeću, kad je nakon otkrića Amerike došlo do procvata trgovine Atlantskim oceanom.

Budući da su mletačke kolonije bile raštrkane po čitavom Sredozemlju, ni u teritorijalnom ni u političkom smislu nikad nisu bile povezane u jedinstvenu cjelinu. Stoga je bilo samo pitanje vremena kada će Mlečani izgubiti svoje kolonije. Okolne države postupno su osvajale mletačke posjede sve dok Napoleon I nije osvojio i samu Veneciju te je 1797. predao Austriji. Godine 1866. Venecija je pripojena Italiji.

Mnogi turisti koji dođu u Veneciju osjećaju se kao da su se vratili dva-tri stoljeća unatrag. U gradu vlada jedinstveni ugođaj.

Zanimljivo je da nema uobičajene gradske buke. Pješaci uglavnom hodaju uskim uličicama koje su odvojene od kanala kojima plove brodovi. Pješačke staze samo na nekim mjestima vode uz obale kanala ili se križaju s njima na kamenim lučnim mostovima. Budući da se u Veneciji promet ne odvija cestama nego kanalima, jedina motorna vozila su brodovi. Venecija privlači posjetitelje svojom ljepotom i obiljem kulturnih znamenitosti. Umjetnike uvijek iznova oduševljava Trg sv. Marka s istoimenom bazilikom, njenim zvonikom i prekrasnom rivom s koje se pruža pogled na zelenkasto more koje se ljeska na suncu.

Prepuni kafići na glavnom trgu privlače ne samo turiste nego i stanovnike Venecije. Ovdje možete popiti piće ili pojesti sladoled te slušati male ulične orkestre koji sviraju klasičnu glazbu. Dok sjedite za stolom, možete gledati prolaznike ili se diviti veličanstvenim okolnim zdanjima, no nigdje nećete vidjeti nijedan automobil. Stoga nije čudno ako se osjećate kao da ste se vratili u prošlost.

Venecija je posebno zanimljiva ljubiteljima umjetnina. U njenim brojnim palačama, muzejima i crkvama mogu se vidjeti djela mnogih slavnih umjetnika. No neki posjetitelji više vole šetati uskim ulicama i uživati u nesvakidašnjim prizorima. U mnoštvu trgovina turisti mogu kupiti čuvene venecijanske suvenire — čipku i vezene ukrase s otoka Burana te prekrasne predmete od kristala i stakla s otoka Murana. Nakon kratke vožnje vaporettom (malim motornim  brodom), koja je sama po sebi zanimljiv doživljaj, možete stići na bilo koji od ta dva otoka i vidjeti kako se izrađuju ti suveniri.

Veličanstvene stare palače čiji prozori i arkade imaju oblik uskih šiljastih lukova svjedoče o snažnom utjecaju orijentalne umjetnosti. Čuveni most Rialto koji se nadvija nad Canal Grandeom, žilom kucavicom Venecije, te elegantne crne gondole koje tiho klize kanalom privlače pažnju mnogih posjetitelja.

Dva stoljeća nakon pada “preuzvišene Republike” Venecija se još uvijek bori za opstanak, no danas vodi drugačije bitke. Zbog ogromnog porasta cijena nekretnina, problema nezaposlenosti i nedostatka suvremene urbane infrastrukture, broj stanovnika u povijesnoj gradskoj jezgri smanjio se sa 175 000, koliko ih je bilo 1951, na svega 64 000 godine 2003. Osim toga, treba riješiti neke složene društvene i gospodarske probleme. Između ostalog, treba odlučiti o tome kako renovirati grad i treba li to uopće učiniti.

U 1920-ima na kopnu je pokrenuta izgradnja velikih industrijskih postrojenja kako bi se ojačalo privredu Venecije. U laguni je iskopan duboki kanal kako bi tankeri koji prevoze naftu mogli doploviti do postrojenja za preradu nafte. Razvoj industrije omogućio je otvaranje novih radnih mjesta, no mnogi tvrde da je ujedno kriv za porast zagađenosti i za to što opasni plimni valovi (nazivaju se acqua alta, što doslovno znači “visoka voda”) sve češće poplavljuju staru gradsku jezgru.

Odavno je poznato da izgled morskog dna i obala lagune te kretanje morskih struja čine osjetljiv prirodni mehanizam o kojem ovisi opstanak grada. Još davne 1324. Mlečani su započeli ogroman građevinski pothvat s ciljem da skrenu tokove rijeka koje su svojim muljem polako zatrpavale lagunu. U 18. stoljeću sagradili su nasipe kako bi zaštitili luku od silovitih valova koji bi mogli prouzročiti velike štete.

No izgleda da je danas situacija kritičnija nego ikada. Stručnjaci vjeruju da su konačno riješili problem spuštanja morskog dna, koji je posljedica prekomjernog crpljenja podzemnih voda za potrebe industrije, no nevolja je u tome što u čitavom svijetu razina mora neprestano raste. Osim toga, isušivanje tla dovelo je do pomicanja granice između kopna i mora, a to štetno utječe na ekološku ravnotežu čitavog područja. Venecija je oduvijek imala problema s poplavama, no danas je taj problem veći nego ikad. Na početku 20. stoljeća Trg sv. Marka bio bi poplavljen pet do sedam puta godišnje. Stotinjak godina kasnije trg je u samo jednoj godini bio poplavljen 80 puta.

Venecija je svojom bogatom poviješću, kulturno-umjetničkom baštinom, ali i svojim problemima, privukla pažnju mnogih međunarodnih organizacija. Doneseni su i određeni zakoni čiji je cilj zaštititi grad od poplava te spriječiti zagađivanje okoliša, a da se pritom ne ometa lučki promet i svakodnevni život građana. Zasad još nitko ne zna kako to postići.

Trenutno se radi na tome da se podigne razina nasipa na obalama kanala, spriječi izbijanje podzemnih voda na asfaltiranim površinama te onemogući podizanje otpadnih voda u vrijeme plime. Najkontroverznija zaštitna mjera je izgradnja sustava pomičnih brana na ulazima u lagunu. Kad gradu zaprijeti opasnost od poplave, te bi se brane trebale podignuti s morskog dna i spriječiti nadiranje vode.

Spašavanje Venecije nije nimalo lak zadatak. Taj “slavni grad nasred mora” može se pohvaliti vrlo zanimljivom prošlošću, no neki kažu kako mu danas prijeti opasnost da ga “stranci pretvore u muzej u kojem neće biti mjesta za domaće stanovništvo”. Venecija se odavno bori s negostoljubivim prirodnim okolišem, no u današnje vrijeme “fizička zaštita od poplava nema nikakvog smisla ako grad ne doživi društvenu i gospodarsku obnovu, ako ne zadrži svoje stanovnike i ne bude pun života”.