Indija ima više od milijardu stanovnika i uskoro bi se mogla suočiti s ozbiljnom nestašicom vode. Odakle stanovnici Indije dobivaju vodu? Rijeke koje se nalaze na sjeveru Indije nabujaju u proljeće, kad se na Himalaji počne topiti snijeg i led. No veći dio Indijskog potkontinenta ovisi o monsunskim kišama, koje jednom godišnje natope suho tlo, napune bunare i jezera te povećaju razinu velikih indijskih rijeka. No problem je u tome što se nikad ne zna kad će točno započeti monsunske kiše. One su “prirodna pojava koja vas može izluditi svojom nedokučivošću”, pojava koju je “čak i uz najsuvremeniju tehnologiju, u koju spadaju sateliti i vrhunski kompjuteri, (...) ponekad izuzetno teško predvidjeti”.

Sezona monsunskih kiša obično traje tri do četiri mjeseca, no oborine nisu ravnomjerno raspoređene tijekom čitavog razdoblja. Najčešći su kratkotrajni i vrlo jaki pljuskovi. Zbog toga se akumulacijska jezera brzo napune vodom, pa se dio vode čak mora ispustiti iz jezera. Rijeke se izlijevaju iz svojih korita, poplavljujući polja i domove ljudi. Budući da krčenje šuma, koje je posljedica industrijalizacije i urbanizacije, sve više uzima maha, često nema dovoljno drveća čije bi korijenje zadržavalo dragocjenu vodu i omogućilo da ona postupno natapa tlo. Stoga vodene bujice odnose površinski sloj tla, čineći zemlju neplodnom. U jezerima se nakuplja mulj, pa ona postaju sve plića i mogu primiti sve manje vode. Zbog svega toga velike količine dragocjene vode ostaju neiskorištene.

Kad završe monsunske kiše, nastupa razdoblje u kojem sunce sije svaki dan, što u nekim mjesecima uzrokuje nesnosne vrućine. Zemlja se brzo isuši, tako da se na poljima stvori tvrda kora koja s vremenom popuca. Velike rijeke pretvore se u potočiće koji teku širokim, pjeskovitim koritom. Nema više ni slapova. Smanjuje se razina podzemnih voda, pa se mora sve dublje kopati kako bi se došlo do vode. Kad ima malo oborina, dolazi do suše, zemlja slabo rodi, stoka ugiba, a seljani se sele u gradove, što dodatno povećava problem nestašice vode u gradovima.

No nije uvijek bilo tako. U davnoj prošlosti stanovnici svih dijelova Indije znali su da ne bi bilo dobro kada bi ovisili isključivo o vodi iz rijeka i jezera, jer oni presuše kad završe monsunske kiše. Zato su u kišnom razdoblju sakupljali kišnicu i koristili je za svakodnevne potrebe ili je stavljali u spremnike kako bi je mogli koristiti kad nastupi suša.

Čovjek bi pomislio da uz suvremenu tehnologiju i mnoštvo velikih akumulacijskih jezera, brana i kanala za navodnjavanje u Indiji nema potrebe razmišljati o starinskim metodama sakupljanja kišnice. Uostalom, većina tih metoda prestala se koristiti kad su ljudi dobili tekuću vodu u svom selu ili čak svaki u svom domu. No ipak postoji razlog za zabrinutost. Unatoč tome što se u posljednjih 50 godina intenzivno radi na poboljšanju vodoopskrbe, sve je teže ići ukorak s porastom stanovništva i naglom preobrazbom društva, koje je prije bilo većinom poljoprivredno, a danas je industrijski razvijeno.  Postojeće zalihe ne mogu zadovoljiti sve veće potrebe indijskog stanovništva.

Stoga ekološki osviješteni pojedinci i zabrinuti stručnjaci smatraju kako ljude treba poticati da se uključe u akcije sakupljanja kišnice. Stručnjaci savjetuju da se kišnica sakuplja u domaćinstvima, tvornicama, školama i svugdje gdje se isplati sakupljati manje količine vode. U mnogim indijskim gradovima i državama čak su uvedeni propisi koji nalažu da nove zgrade imaju sustav za sakupljanje kišnice.

Milijuni litara kiše padnu u područjima u kojima se voda ne pohranjuje u spremnike, nego naprosto ispari s tla ili oteče u more. No mnogi ljudi znaju da moraju sakupljati kišnicu ako žele imati vodu. Kišnicu može sakupljati svatko za sebe. Za razliku od vode iz akumulacijskih jezera i kanala, koja se plaća i stoga dodatno opterećuje siromašne, kišnica je besplatna.

Mnogi Indijci koji su zabrinuti zbog problema koje bi mogla uzrokovati nestašica vode nastoje na razne načine štedjeti vodu. Neki su čak dobili međunarodne nagrade. Među njima je i Rajendra Singh, koji je 2001. dobio uglednu Magsaysayevu nagradu za doprinos razvoju društva. Uz pomoć nevladine organizacije koju je sam osnovao Singh je spriječio isušivanje rijeke Aravari u Radžastanu. To je velika pomoć toj indijskoj državi na koju otpada 8 posto indijskog stanovništva i svega 1 posto izvora vode. U razdoblju od 15 godina Singh i njegovi suradnici zasadili su mnogo stabala i napravili 3 500 johada, ili spremnika za kišnicu, koji su prava blagodat za stanovnike okolnih sela. Neki Indijci nastoje na druge načine smanjiti potrošnju vode. Premda većina ljudi ne zapaža njihov trud, oni su zadovoljni jer znaju da čine nešto korisno.

Upravitelji velikih industrijskih pogona smatraju da bi se sakupljanjem kišnice moglo poboljšati vodoopskrbu u gradovima. U jednoj tvornici u predgrađu Bangalorea, na jugu Indije, uvedena je jednostavna i jeftina metoda sakupljanja kišnice s krova. Kišnica koja se prije slijevala na cestu i odlazila u kanalizaciju sada se slijeva u spremnik zapremnine 42 000 litara. U vrijeme monsunskih kiša dnevno se sakupi 6 000 litara kišnice, koja se pročisti i potom koristi za pranje suđa i čišćenje tvorničke kantine. Tako se u tu svrhu ne koristi voda iz gradskog vodovoda.

‘To je samo kap u moru!’ mogli biste reći. No zamislite da imate bankovni račun na koji vam se jednom godišnje uplaćuje određena svota novca. Da biste zadovoljili svoje svakodnevne potrebe, morate dizati novac s tog računa, no s vremenom počnete dizati više novca nego što sjeda na račun. Jednog dana doći ćete u minus. No ako svake godine po nekoliko mjeseci radite te zarađujete i više novca nego što vam je potrebno da biste zadovoljili svoje svakodnevne potrebe, stanje na računu s vremenom će se popraviti. Sad primijenite to načelo na štednju vode. Malu količinu vode koju uspijete uštedjeti pomnožite s više milijuna. Što će biti rezultat? Rijeke i jezera puna vode, povećana razina podzemnih voda, zalihe vode koje bi ljudi mogli koristiti kad više ne mogu sakupljati kišnicu. Imajte na umu da su zalihe vode ograničene. Kod potrošnje vode nema “odlaska u minus”.

Naš planet može zadovoljiti potrebe svih živih bića. No, s vremenom su čovjekova pohlepa i nerazumnost dovele do toga da milijuni ljudi žive u krajnje teškim uvjetima. Unatoč tome što se neki pojedinci iskreno trude poboljšati situaciju, jasno je da ljudi ne mogu u potpunosti riješiti ekološke probleme našeg planeta. Međutim, Stvoritelj Zemlje obećao je da će ‘uništiti one koji uništavaju zemlju’ i riješiti problem nestašice vode, tako da će “u pustinji provreti vode i potoci u zemlji sasušenoj”. Zaista, “suho će mjesto postati jezero, i zemlja sasušena izvori vodeni”. Kako li će to biti divno! (Otkrivenje 11:18; Izaija 35:6, 7).