ISUS se često molio Bogu, kojeg je nazivao Ocem, te je i druge učio da tako čine (Matej 6:9-11; Luka 11:1, 2). Kad se samo nekoliko sati prije svoje smrti molio s apostolima, rekao je: “Oče, došao je čas; proslavi svog sina, da tvoj sin proslavi tebe. A ovo znači vječni život: da usvajaju spoznaju o tebi, jedinom pravom Bogu, i o onome koga si poslao, Isusu Kristu” (Ivan 17:1, 3).

Zapazite da se Isus molio onome kojeg je nazvao ‘jedini pravi Bog’. On u nastavku te molitve ukazuje na Božji uzvišeni položaj kad kaže: “A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je svijet postao” (Ivan 17:5). Budući da se Isus molio Bogu da bude kod njega, kako je u isto vrijeme sam mogao biti ‘jedini pravi Bog’? Istražimo to malo pobliže.

Nekoliko sati nakon te molitve Isus je ubijen. No nije dugo bio mrtav — od petka poslijepodne do nedjelje ujutro (Matej 27:57–28:6). “Tog je Isusa Bog uskrsnuo”, rekao je apostol Petar, “čemu smo svi mi svjedoci” (Djela apostolska 2:31, 32). Je li Isus mogao uskrsnuti samog sebe? Nije, jer prema onome što stoji u Bibliji, “mrtvi ne znaju ništa” (Propovjednik 9:5). To je učinio ‘jedini pravi Bog’, to jest Isusov nebeski Otac (Djela apostolska 2:32; 10:40).

Neko vrijeme nakon toga Isusovog učenika Stjepana ubili su vjerski protivnici. Prije nego što su ga kamenovali, Stjepan je imao viziju te je rekao: “Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovječjeg kako stoji s desne strane Bogu” (Djela apostolska 7:56). Stjepan je vidio Isusa, “Sina čovječjeg”, kako na nebu stoji “s desne strane Bogu”, podupirući ga kao što je to činio prije svog dolaska na Zemlju kad je također bio ‘kod Boga’ (Ivan 17:5).

Nešto kasnije, nakon Stjepanovog pogubljenja, Isus se na čudesan način pojavio pred Savlom, koji je danas poznatiji po svom rimskom imenu, Pavao (Djela apostolska 9:3-6). Pavao je u Ateni, u Grčkoj, govorio o ‘Bogu koji je načinio svijet i sve što je na njemu’. Rekao je da će taj Bog, to jest ‘jedini pravi Bog’, “suditi cijeloj nastanjenoj zemlji u pravednosti posredstvom čovjeka kojeg je odredio za to, i pružio je jamstvo svim ljudima tako što  ga je uskrsnuo iz mrtvih” (Djela apostolska 17:24, 31). Tom je prilikom apostol Pavao nazvao Isusa ‘čovjekom’ — dakle nižim od Boga — kojeg je Bog uskrsnuo u život na nebu.

I apostol Ivan ukazao je na to da Isus zauzima podređen položaj u odnosu na Boga. On je rekao da je svoje Evanđelje napisao zato da bi čitatelji vjerovali da “Isus jest Krist, Sin Božji” — a ne Bog (Ivan 20:31). Ivan je dobio i viziju s neba u kojoj je vidio ‘Janje’, za koje se u njegovom Evanđelju kaže da predočava Isusa (Ivan 1:29). To Janje stoji zajedno sa 144 000 suvladara, za koje Ivan kaže da su “kupljeni [odnosno uskrsnuti] sa zemlje”. Ivan objašnjava da tih 144 000 suvladara ima Janjetovo “ime i ime njegovog Oca napisano na svojim čelima” (Otkrivenje 14:1, 3).

Može li onda “Janje” biti isto što i ‘njegov Otac’? Naravno da ne može. Biblija pravi jasnu razliku između njih. Čak ih naziva različitim imenima.

Kao što smo upravo vidjeli, Božji Sin, odnosno Janje, nazvan je Isus (Luka 1:30-32). No što je s imenom njegovog Oca? Ono se u Bibliji pojavljuje tisuće puta. Naprimjer, u Psalmu 83:18 stoji: “Ti, kojemu je ime Jehova, jedini [si] najviši nad svom zemljom.” Nažalost, Božje ime, Jehova, u mnogim je biblijskim prijevodima zamijenjeno izrazima “Gospodin” i “Bog”. No danas je ono u mnogim prijevodima vraćeno na mjesto koje mu pripada.

Istaknuti primjer toga je engleski prijevod Biblije American Standard Version (1901). U predgovoru tog prijevoda stoji: “Nakon brižljivog ispitivanja revizori ovog prijevoda došli su do jednoglasnog zaključka da židovsko praznovjerje, po kojem je Božje ime presveto da se izgovara, ne treba i dalje važiti u engleskom ili drugim prijevodima Starog zavjeta, što je, nasreću, i slučaj u brojnim novijim prijevodima misionara.” *

A što je s učenjem prema kojem su Jehova i Isus jedan Bog, kako objašnjava učenje o Trojstvu? Časopis The Living Pulpit, izdanje travanj-lipanj 1999, definira Trojstvo na sljedeći način: “Jedan je Bog i Otac, jedan Gospodin Isus Krist i jedan Sveti Duh, tri ‘osobe’ (...) iste, odnosno jedne naravi (...); tri osobe identičnih svojstava od kojih je svaka u jednakoj mjeri Bog, a opet su različite i prepoznatljive po svojim karakteristikama.” *

Otkud potječe to zamršeno učenje o Trojstvu? Časopis Christian Century, izdanje 20-27. svibnja 1998, citira riječi jednog pastora koji je priznao da je Trojstvo “crkveni, a ne Isusov nauk”. No premda Trojstvo nije Isusovo učenje, je li u skladu s onim što je naučavao?

Isus je svoje učenike poučio da se mole: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” Za našeg nebeskog Oca, koji se zove Jehova, Biblija kaže da je veći od svog Sina. Naprimjer, Jehova je “od vijeka i dovijeka”. No za Isusa Biblija kaže da je “prvorođenac svega stvorenja”. Da je Jehova veći od njega, potvrdio je i sam Isus kad je rekao: “Otac je veći od mene” (Matej 6:9, St; Psalam 90:1, 2; Kološanima 1:15; Ivan 14:28). No učenje o Trojstvu kaže da su Otac i Sin “u jednakoj mjeri Bog”.

Isusove molitve također jasno pokazuju da je Otac veći od Sina te da je zasebna osoba. Primjer toga je molitva koju je Isus izgovorio prije nego što je pogubljen: “Oče, ako hoćeš, ukloni ovu čašu [to jest sramotnu  smrt] od mene. Ali neka ne bude moja volja, nego tvoja” (Luka 22:42). Da su Bog i Isus “jedne naravi”, kako to naučava Trojstvo, kako bi se Isusova volja mogla razlikovati od volje njegovog Oca? (Hebrejima 5:7, 8; 9:24).

Nadalje, ako su Jehova i Isus isto, kako bi jedan od njih mogao znati nešto što drugi ne zna? Naprimjer, Isus je u vezi s izvršenjem osude nad svijetom rekao: “O tom danu ili času nitko ne zna, ni anđeli na nebu ni Sin, nego Otac” (Marko 13:32).

Isus i prvi kršćani nisu naučavali Trojstvo. Kao što smo već vidjeli, to je ‘crkveni nauk’. U izdanju iz 1999. koje je govorilo o Trojstvu časopis The Living Pulpit navodi: “Ponekad se čini da svi misle kako je Trojstvo osnovni teološki nauk kršćanstva”, no potom dodaje da ono nije “biblijsko učenje”.

Nakon detaljne analize Trojstva, New Catholic Encyclopedia (1967) priznaje: “Dogma o Trojstvu zapravo se razvila krajem 4. stoljeća. (...) Formulacija ‘jedan Bog u tri Osobe’ nije bila čvrsto utemeljena i sigurno ne potpuno prihvaćena među kršćanima kao kršćansko vjerovanje prije kraja 4. stoljeća.”

Martin Werner, profesor sa Sveučilišta u Bernu (Švicarska), zapazio je: “Kad god se u Novom zavjetu razmatra odnos između Isusa, bilo kao čovjeka bilo u ulozi Mesije, i Boga, Oca, Isusa se jasno i nedvojbeno prikazuje kao podređenog.” To nam jasno pokazuje da se crkveni nauk o Trojstvu itekako razlikuje od onog što su vjerovali Isus i prvi kršćani. No otkuda onda potječe to vjerovanje?

Biblija spominje mnoge bogove i božice koje su narodi obožavali, primjerice Astarotu, Moloha i Hamosa (1. Kraljevima 11:1, 2, 5, 7). Čak su i mnogi među drevnim Izraelcima jedno vrijeme vjerovali da je Baal pravi Bog. Stoga je Jehovin prorok Ilija tražio od njih da izaberu kome će služiti, rekavši im: “Ako je Jehova Bog, idite za njim; ako li je Baal, idite za njim” (1. Kraljevima 18:21).

Među poganima je obožavanje božanskog trojstva, odnosno trijada, bilo uobičajeno još prije Isusovog rođenja. “Predodžbe o božanskom trojstvu potječu iz Egipta”, rekao je povjesničar Will Durant. A u djelu Encyclopædia of Religion and Ethics James Hastings piše: “Naprimjer, u indijskoj religiji srećemo trijadu koju čine Brahma, Šiva i Višnu, a u egipatskoj religiji trijadu Ozirisa, Izide i Horusa.”

Dakle, postoji mnogo bogova. Jesu li prvi kršćani toga bili svjesni? Je li za njih Isus bio Svemogući Bog?