ROĐEN sam 1928. u selu Ţaulu u Moldaviji. Kad sam imao godinu dana, moj otac Alexander posjetio je grad Iaşi u Rumunjskoj, gdje se upoznao s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Kad se vratio u Ţaul, pričao je svojoj obitelji i susjedima o onome što je od njih naučio. Tako je u Ţaulu ubrzo osnovana mala grupa Istraživača Biblije.

Bio sam najmlađe od četvero djece — imao sam tri starija brata. Od najranije dobi bio sam okružen osobama koje su duboko cijenile duhovne stvari te su mi pružale dobar primjer. S vremenom sam shvatio da ću zbog služenja Jehovi doživljavati progonstvo i suočavati se s problemima. Još uvijek se sjećam da je policija često vršila pretres u našem domu ne bi li pronašla biblijsku literaturu. U tim prilikama nije me bilo strah. Proučavajući Bibliju saznao sam da su i Božji Sin, Isus Krist, i njegovi učenici također bili progonjeni. Na sastancima nas se često podsjećalo da kao Isusovi sljedbenici trebamo očekivati progonstvo (Ivan 15:20).

Godine 1934, kad sam imao samo šest godina, našoj skupštini u Ţaulu pročitano je pismo u kojem se govorilo o patnjama koje su doživljavala naša kršćanska braća u nacističkoj Njemačkoj. Poticalo nas se da se molimo za tu braću. Premda sam bio još jako mali, nikad nisam zaboravio to pismo.

Četiri godine kasnije našao sam se u situaciji u kojoj je prvi put bila ispitana moja vjernost Bogu. Na satu vjeronauka pravoslavni svećenik zahtijevao je da stavim križ oko vrata. Kad nisam htio to učiniti, svećenik je rekao svim učenicima da izvade svoje križeve i pokažu da su pravi vjernici. Zatim je uperio prst u mene i upitao učenike: “Želite li ovakvog učenika u svom razredu? Neka dignu ruku svi oni koji ga ne žele!”

Budući da su se učenici bojali svećenika, svi su digli ruku. “Vidiš”, rekao mi je svećenik, “nitko ne želi imati posla s tobom. Smjesta izađi van!” Nekoliko dana kasnije k nama je došao ravnatelj škole. Nakon što je porazgovarao s mojim roditeljima, upitao me želim li i dalje ići u školu. Odgovorio sam mu da želim. On je nato rekao: “Sve dok sam ja ravnatelj škole, ići ćeš u školu i svećenik ti to neće moći zabraniti.” Tako je i bilo. Dok je taj čovjek bio ravnatelj, svećenik mi nije stvarao probleme.

Godine 1940. područje Besarabije, u kojem smo mi živjeli, pripalo je Sovjetskom Savezu. Potom su 13. i 14. lipnja 1941. sve istaknute osobe iz političkog i društvenog života bile prognane u Sibir. Taj put vlasti nisu dirale Jehovine svjedoke. No otad smo vrlo oprezno održavali sastanke i išli u službu propovijedanja.

Pretkraj lipnja 1941. nacistička Njemačka iznenada je napala Sovjetski Savez, koji je dotad bio njen saveznik. Nedugo nakon toga rumunjska vojska ponovno je zauzela Besarabiju. Tako smo se ponovno našli pod rumunjskom vlašću.

U susjednim selima uhapšeni su Jehovini svjedoci koji su odbili služiti u rumunjskoj vojsci. Većina ih je bila osuđena na 20 godina prisilnog rada. Mom je ocu bilo naređeno da dođe na saslušanje u policijsku stanicu. Tamo su ga policajci pretukli zbog toga što je Jehovin svjedok. Mene su iz škole silom odveli u crkvu.

U Drugom svjetskom ratu došlo je do naglog obrata. U ožujku 1944. Sovjeti su u kratkom roku osvojili sjevernu Besarabiju. Do kolovoza su zauzeli cijelu zemlju. Ja sam u to vrijeme imao tek 16 godina.

Uskoro su svi vojno sposobni muškarci iz našeg sela regrutirani u sovjetsku vojsku. No Jehovini svjedoci nisu htjeli učiniti kompromis u pogledu neutralnosti. Stoga su osuđeni na deset godina zatvora. U svibnju 1945. Njemačka se predala i u Europi je završio Drugi svjetski rat. No u Moldaviji su mnogi Jehovini svjedoci ostali u zatvoru sve do 1949.

Godine 1945, nakon što je završio rat, Moldaviju je pogodila teška suša. Unatoč tome, sovjetske su vlasti i dalje zahtijevale od poljoprivrednika da velik dio uroda daju državi kao porez. To je dovelo do jezive gladi. U iduće dvije godine na ulicama Ţaula vidio sam tijela mnogih ljudi koji su umrli od gladi. Moj brat Yefim također je umro od gladi, a ja sam tjednima bio toliko slab da sam se jedva kretao. No nakon nekog vremena glad je prošla, a mi koji smo preživjeli nastavili smo sa službom propovijedanja. Ja sam propovijedao u našem selu, a moj brat Vasile, koji je bio sedam godina stariji od mene, propovijedao je u okolnim selima.

Budući da su Jehovini svjedoci postali aktivniji u službi, vlasti su počele pažljivije motriti na nas. Zbog toga što smo propovijedali dobru vijest, što nismo htjeli imati veze s politikom i što smo odbijali ići u vojsku sovjetske vlasti počele su pretraživati naše domove u potrazi za biblijskom literaturom i hapsiti nas. Godine 1949. neki Jehovini svjedoci iz obližnjih skupština prognani su u Sibir. Stoga smo mi koji smo ostali ponovno morali paziti da što diskretnije izvršavamo svoju službu.

Ja sam se u međuvremenu teško razbolio i stanje mi se sve više pogoršavalo. Nakon nekog vremena liječnici su mi rekli da imam tuberkulozu kostiju, a 1950. dobio sam gips na desnoj nozi.

Prvog travnja 1951, dok mi je noga još bila u gipsu, moja obitelj i ja bili smo uhapšeni te smo zajedno s drugim Jehovinim svjedocima prognani u Sibir. * Budući da smo se morali na brzinu spremiti, ponijeli smo vrlo malo hrane, koju smo ubrzo i pojeli.

Nakon otprilike dva tjedna vožnje vlakom stigli smo u grad Asino, u tomskoj oblasti. Tamo su nas iskrcali iz vlaka kao da smo stoka. Premda je vani bilo izuzetno hladno, obradovali smo se tome što smo mogli udahnuti malo svježeg zraka. Kad se u svibnju otopio led na rijeci, brodom su nas poslali stotinjak kilometara dalje, u mjesto Torbu, gdje se usred sibirske tajge (subarktičke crnogorične šume) nalazio logor u kojem su kažnjenici sjekli drva. Tamo smo počeli služiti kaznu, koja je, kako su nam rekli, trebala biti doživotna.

 Premda se život u tom logoru razlikovao od života u zatvoru, stalno smo bili pod prismotrom. Noću je cijela naša obitelj spavala u željezničkom vagonu. Tog ljeta sagradili smo si jednostavne nastambe — zemunice koje su dopola bile ukopane u zemlju — kako bismo se imali gdje skloniti kad dođe zima.

Budući da mi je noga bila u gipsu, nisam morao raditi u šumi, nego sam izrađivao čavle. Zahvaljujući tome mogao sam potajno umnožavati Kulu stražaru i drugu biblijsku literaturu. Braći je uvijek nekako polazilo za rukom da potajno unesu u logor literaturu koja je stizala iz zapadne Europe, udaljene tisućama kilometara.

Godine 1953. skinut mi je gips. Dotad je KGB već saznao da se bavim umnožavanjem biblijske literature i drugim vjerskim aktivnostima, unatoč tome što sam bio vrlo oprezan. Stoga sam izveden pred sud te sam zajedno s još nekim Jehovinim svjedocima osuđen na 12 godina kažnjeničkog logora. No, za vrijeme suđenja pružila nam se prilika da damo dobro svjedočanstvo o našem Bogu Jehovi i njegovom divnom naumu s ljudima.

Nakon nekog vremena poslani smo u razne logore nedaleko od Irkutska, koji se nalazi još nekoliko stotina kilometara istočnije. U te se logore slalo kažnjenike koje se smatralo neprijateljima sovjetske države. Od 8. travnja 1954. do početka 1960. služio sam kaznu u 12 takvih logora. Zatim sam poslan 3 000 kilometara zapadnije, u ogroman logorski kompleks u Mordoviji koji se nalazio oko 400 kilometara jugoistočno od Moskve. Tamo mi se pružila prilika da upoznam vjerne Jehovine svjedoke iz mnogih dijelova Sovjetskog Saveza.

Sovjeti su shvatili kako nije dobro da se Jehovinim svjedocima dopusti druženje s ostalim logorašima, jer su neki od njih također postali Jehovini svjedoci. Stoga je uprava mordovskog logorskog kompleksa, koji se sastojao od više radnih logora raspoređenih u krugu od tridesetak kilometara, odlučila odvojiti Jehovine svjedoke od ostalih logoraša. U našem logoru bilo je preko 400 Jehovinih svjedoka. U jednom drugom logoru koji se nalazio nekoliko kilometara dalje bilo je stotinjak sestara.

U logoru sam se puno trudio oko organiziranja kršćanskih sastanaka te sam umnožavao biblijsku literaturu koju su braća potajno slala u logor. Uprava logora očito je saznala za moje aktivnosti. Ubrzo nakon toga, u kolovozu 1961, osuđen sam na godinu dana zatvora u zloglasnom zatvoru Vladimiru, koji je postojao još u carsko doba, a nalazi se oko 200 kilometara sjeveroistočno od Moskve. Američki pilot Francis Gary Powers, koji je upravljao špijunskim zrakoplovom koji je 1. svibnja 1960. oboren iznad ruskog teritorija, također je bio u tom zatvoru do veljače 1962.

U zatvoru sam dobivao tek toliko hrane da ne umrem od gladi. Mogao sam podnijeti glad jer sam već u djetinjstvu naučio gladovati, no teško sam podnosio hladnoću. Zima 1961/62. bila je izuzetno hladna. U mojoj su ćeliji popucale cijevi za grijanje, tako da je temperatura bila nekoliko stupnjeva ispod nule. Kad je  liječnik vidio kako mi je teško, pobrinuo se da me na nekoliko tjedana premjeste u neku topliju zatvorsku ćeliju dok ne prođe najjača zima.

Nakon višemjesečnog boravka u zatvoru čovjeku se lako mogu pojaviti negativne misli koje dovode do obeshrabrenja, a to je ono što su upravitelji zatvora i htjeli. Međutim, ja sam se neprestano molio Jehovi i on me ojačao putem svog duha te biblijskih redaka kojih sam se prisjećao.

Kad sam bio u zatvoru Vladimiru, mogao sam naročito dobro razumjeti riječi apostola Pavla: “Pritisnuti smo sa svih strana, ali ne toliko pritiješnjeni da se ne bismo mogli pomaknuti; zbunjeni smo, ali nismo u potpunosti bez izlaza” (2. Korinćanima 4:8-10). Nakon godinu dana vraćen sam u logorski kompleks u Mordoviji. Tamo sam odslužio ostatak kazne te sam 8. travnja 1966. nakon 12 godina pušten na slobodu. U dokumentu koji sam dobio kad sam otpušten iz logora opisan sam kao zatvorenik kojeg je “nemoguće preodgojiti”. U mojim očima bio je to službeni dokaz da sam ostao vjeran Jehovi.

Mnogi me pitaju kako smo u sovjetskim logorima i zatvorima dobivali i umnožavali biblijsku literaturu unatoč tome što su čuvari poduzimali sve što su mogli kako bi to spriječili. To je uvijek bila strogo čuvana tajna, rekla je jedna politička zatvorenica iz Latvije koja je provela četiri godine u ženskom logoru u Potmi. “Jehovini svjedoci uvijek su nekako dobivali literaturu, i to u prilično velikim količinama”, napisala je ta žena nakon što je 1966. bila puštena na slobodu. “Činilo se kao da anđeli noću lete iznad logora i dostavljaju im literaturu”, zaključila je. Uistinu se može reći da smo samo uz Božju pomoć mogli nastaviti sa svojim aktivnostima.

Nakon što sam izašao iz logora, braća koja su nadgledala djelo propovijedanja zamolila su me da se preselim u zapadnu Ukrajinu, nedaleko od Moldavije, kako bih pomagao našoj moldavskoj braći. No uvijek sam morao biti vrlo oprezan jer sam kao bivši logoraš bio pod strogim nadzorom KGB-a. Pošto su mi prijetili da ću ponovno završiti u zatvoru, nakon dvije godine preselio sam se u Sovjetsku Republiku Kazahstan, u kojoj su organi vlasti rijetko kad provjeravali osobne isprave građana. Potom sam se 1969. vratio u Ukrajinu kako bih se brinuo o svojim roditeljima koji su bili teško bolesni. Tamo mi je u mjestu Artiomosku, koji se nalazi sjeverno od velikog grada Donecka, jedan KGB-ov agent zaprijetio da će me poslati natrag u zatvor, kao što piše na početku članka.

Poslije sam shvatio da me on samo htio zastrašiti. Nije imao dovoljno dokaza protiv mene. Budući da sam i dalje izvršavao svoju kršćansku službu, KGB mi je stalno bio za petama. Nastavio sam se brinuti o ocu i majci. Oboje su sve do smrti ostali vjerni Jehovi. Otac je umro u studenom 1969, a majka u veljači 1976.

Kad sam se vratio u Ukrajinu, imao sam 40 godina. Dok sam se brinuo o svojim roditeljima, bio sam u skupštini s jednom mladom sestrom po imenu Maria. Ona je imala samo osam godina kad je, poput mene i moje obitelji, početkom travnja 1951. sa svojim roditeljima bila prognana iz Moldavije u Sibir. Rekla je da joj se sviđa kako pjevam. Tako smo se sprijateljili. Premda smo oboje bili jako zaokupljeni službom, imali smo vremena i za druženje. Godine 1970. pristala je udati se za mene.

Nedugo nakon što smo se vjenčali, rodila nam se kći Lidia. Godine 1983, kad je Lidia imala deset godina, jedan bivši Jehovin svjedok odao me KGB-u. Dotad sam gotovo deset godina služio kao putujući nadglednik u čitavoj istočnoj Ukrajini. Protivnici naše kršćanske aktivnosti nagovorili su neke ljude da lažno svjedoče protiv mene na sudu, tako da sam osuđen na pet godina zatvora.

U zatvoru sam bio odvojen od drugih Jehovinih svjedoka. Premda sam više godina bio odvojen od braće, nitko me nije mogao odvojiti od Jehove, a on mi je uvijek pružao podršku. Osim toga, imao sam prilike svjedočiti drugim zatvorenicima. Nakon što sam odslužio četiri godine, bio sam pušten iz zatvora te  sam se vratio svojoj ženi i kćeri, koje su ostale vjerne Jehovi.

Godinu dana ostali smo u Ukrajini, a onda smo se odlučili trajno nastaniti u Moldaviji, gdje je bila veća potreba za zrelom, iskusnom braćom. U to vrijeme sovjetske su vlasti već dale građanima veću slobodu kretanja. Tako smo se 1988. preselili u grad Bălţi, u kojem je Maria živjela prije nego što je 37 godina ranije bila prognana u Sibir. Godine 1988. u Bălţiju, po veličini drugom gradu u Moldaviji, bilo je oko 375 Jehovinih svjedoka, a danas nas ima preko 1 500. Premda smo živjeli u Moldaviji, ja sam još uvijek služio kao putujući nadglednik u Ukrajini.

U ožujku 1991. Sovjetski Savez zakonski je priznao našu organizaciju. U to vrijeme na tisuće ljudi bilo je razočarano zbog pada komunizma. Mnogi su bili zbunjeni i nisu imali pouzdanu nadu u bolju budućnost. Stoga su u vrijeme kad je republika Moldavija postala samostalna država mnogi ljudi, pa čak i neki koji su nas prije progonili, počeli pokazivati zanimanje za biblijsku istinu. Kad smo 1951. bili prognani u Sibir, u Moldaviji je ostalo vrlo malo Jehovinih svjedoka. No, danas u toj maloj zemlji koja ima oko 4 200 000 stanovnika ima preko 18 000 Jehovinih svjedoka. Sjećanja na patnje koje smo proživjeli blijede kad pomislimo na iskustva koja su nam donijela mnogo radosti.

Sredinom 1990-ih zbog slabog zdravlja prestao sam služiti kao putujući nadglednik. Ponekad sam obeshrabren zbog svog zdravstvenog stanja. No, svjestan sam da Jehova zna kako nas može ojačati. On nam u pravo vrijeme pruža potrebno ohrabrenje. Da li bih izabrao drugačiji put kada bih imao priliku početi život iz početka? Ne bih. Naprotiv, htio bih biti još hrabriji, aktivniji i revniji u službi propovijedanja.

Znam da me Jehova blagoslivlja i da svi njegovi sluge, bez obzira na to u kojim okolnostima žive, također imaju njegov blagoslov. Svi mi imamo čvrstu nadu, snažnu vjeru i jamstvo da će u Jehovinom novom svijetu koji uskoro treba doći svi ljudi imati savršeno zdravlje.