Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Toliko dobra da je poželite pojesti!

Toliko dobra da je poželite pojesti!

POGLED vam se zaustavio na nečem što izgleda kao vrlo ukusno jelo. Osjećate kako vam se otvara apetit i u ustima vam se počinju stvarati sline. No čudno, ta “hrana” nema nikakvog mirisa, okusa ni hranjive vrijednosti. Ne kvari se i ne treba je držati u hladnjaku. Kakva je to hrana? U Japanu postoji samo jedan odgovor na to pitanje — to je plastična hrana. Plastična hrana zapravo je kopija prave hrane, odnosno jela koja restorani nude na svojim jelovnicima. Izrađuje se od vinila te je veličinom, oblikom i bojom posve identična pravoj hrani.

Izrađuju se kopije različitih vrsta jela — od tradicionalnog japanskog sušija do omiljenih jela zapadnog svijeta, kao što su pizza i špageti. Postoje i kopije napitaka, predjela te raznih deserta. Ponuda je gotovo neograničena. Ustvari, samo jedan proizvođač u svom asortimanu ima preko 10 000 vrsta jela i pića izrađenih od plastike.

Plastična hrana izgleda vrlo stvarno. Svi sitni detalji, poput sitnih ispupčenja na kožici pečenog pileta, nepravilno raspoređenih koštica na kriški lubenice te savijenih listova salate, majstorski su napravljeni. No kako je plastična hrana osvojila restorane u Japanu?

Krajem 19. stoljeća neki su restorani počeli izlagati jela koja su nudili kako bi Japancima približili hranu iz drugih dijelova svijeta. Tako su prolaznici mogli vidjeti što restoran nudi, a da nisu morali ulaziti u njega. Dakako, tako izložena hrana nije privlačila samo ljude već i muhe te druge životinje. Isto tako, pod utjecajem vrućine i vlage hrana se kvarila, pa je restoranima postalo skupo svaki dan iznova pripremati jela koja su stavljali u izlog.

S vremenom su pravu hranu zamijenile kopije od obojenog voska. No vosak je imao jedan veliki nedostatak — topio se na vrućini. Stoga je na kraju vosak zamijenila vinilna plastika. Vlasnici restorana konačno su dobili proizvod koji je bio trajan i otporan na visoke temperature i istovremeno privlačio samo prave mušterije — ljude! No kako nastaju te plastične kopije?

Najprije je potrebno izraditi kalup. Prikažimo to na primjeru odreska. Odrezak se stavi u četvrtastu posudu i potom potpuno prekrije silikonom. Kad se silikon stisne, posudu se preokrene, odrezak odstrani, a u silikonu ostane njegov otisak. U tako dobiveni kalup ulije se vinil željene boje, koji se potom peče na temperaturi od otprilike 80 Celzijevih stupnjeva. Nakon što se ohladi, umjetni se odrezak izvadi iz kalupa i oboji.

Da bi se napravilo umjetni sendvič, svaki njegov sastojak — kruh, meso, sir i salatu — potrebno je zasebno izraditi. Nakon toga slijedi postupak kao i kod pripreme pravog sendviča. Sastojke sendviča složi se jedne na druge između dvije kriške kruha, samo što se u ovom slučaju sve poveže ljepilom.

Izrada plastične hrane zapravo je neka vrsta umjetnosti. “Da bi plastična hrana izgledala kao prava, potrebno je dobro poznavati pravu hranu”, kaže Katsuji Kaneyama, koji se tim poslom bavi već 23 godine. “Za druge je hrana nešto što jedu, a za nas proizvod koji izrađujemo.”

Pažljiviji pogled na zdjelicu svježe kuhane japanske riže otkriva da zapravo svako zrno riže stoji zasebno. Riža stoji tako da se “u središtu zdjelice blago izdiže”, objašnjava gospodin Kaneyama. Da bi se dobilo takav efekt, svako zrno treba zasebno izraditi. No nakon toga zrna nije dovoljno samo staviti u zdjelu jer bi se ravnomjerno rasporedila, već ih treba pažljivo zalijepiti kako bi se dobilo kup kao kod prave riže. Ti su detalji važni jer hranu čine privlačnijom onom tko je pažljivo promatra.

Da bi netko postao vješt u izradi plastične hrane, potrebne su godine rada. Prvih nekoliko godina obično se uči samo osnovne vještine, a započinje se s izradom nekih jednostavnijih oblika, kao što su primjerice gljive. Tek nakon desetak godina iskustva moguće je izraditi uvjerljivu kopiju svježe ribe tako da se vide svi važni detalji, kao što su struktura tkiva i boja. A da bi netko postao pravi stručnjak u poslu, ponekad je potrebno i 15 godina.

Ako nekad budete prolazili pokraj nekog restorana u Japanu i u izlogu ugledate neka primamljiva jela, sjetite se koliko je mukotrpnog rada bilo potrebno da bi se izradilo te plastične modele. Možda se čak zapitate što iziskuje veću vještinu — priprema prave hrane ili njene plastične kopije.

[Slika na stranici 26]

Znate li koja je hrana prava? (Odgovor je na 27. stranici)

Odgovor: Prava hrana je na pladnju u ženinoj desnoj ruci.

[Zahvala na stranici 26]

Fotografije na dnu: Gradovi Hachiman i Gujo, prefektura Gifu, Japan