SVJETLA se gase i glazba počinje. U pozadini se pojavljuje jahač na bijelom konju koji pleše u ritmu glazbe. Njima se uskoro pridružuje cijela skupina jahača čiji se konji kreću u savršenom skladu. Zadivljena publika bez daha promatra graciozne kretnje tih prekrasnih životinja.

Andaluzijska kraljevska škola jahanja u Jerez de la Fronteri (Španjolska) glasovita je po konjima koji plešu. Predstava u kojoj nastupaju ti konji s pravom se može nazvati baletom u kojem konji izvode figure uvježbane klasičnom dresurom i dresurom doma vaquera. * Ovaj spektakl upotpunjuju tradicionalna španjolska glazba i kostimi iz 18. stoljeća u koje su odjeveni jahači.

U predstavi sudjeluju čistokrvni španjolski konji. Španjolski konj je stara pasmina konja koja je još pred više tisuća godina živjela na planinama Pirenejskog poluotoka. Tog su konja stari Rimljani cijenili kao vrsnog konja za boj.

 Španjolskog konja karakterizira velika snaga, okretnost, gordost i poslušnost. Posebice ga se cijeni zbog njegove ćudi, jer je to vatren, ali istovremeno i vrlo poslušan konj. Zahvaljujući svojoj snazi i spretnosti može izvoditi vrlo teške korake i skokove. Pa ipak, potrebno je mnogo truda da bi se ovu plemenitu životinju pretvorilo u gracioznog plesača.

Andaluzijsku kraljevsku školu jahanja osnovao je 1972. Álvaro Domecq. U toj školi priprema konja počinje posebnim treningom za jačanje mišića. Na kraju tog pripremnog dijela konji mogu savršeno skladno izvoditi izuzetno teške vježbe. Ovu vrstu dresure provodi se u dva glasovita centra za dresuru konja — u Španjolskoj školi jahanja u Beču u Austriji i u Kraljevskoj školi jahanja u Španjolskoj. U oba ta centra konji svojim nastupima oduševljavaju posjetitelje te ostavljaju dubok dojam čak i na najzahtjevnije dresere konja.

No da bi se postiglo savršenstvo izvedbe, i jahači moraju biti dobro uvježbani. Zbog toga konj i jahač pune četiri godine vježbaju zajedno pet dana u tjednu po sedam sati. Trening započinje osnovnom dresurom u kojoj jahač uči konja da na njegovu zapovijed krene naprijed. Nakon što usavrši taj početni korak, konj mora naučiti u hodu prebacivati težinu na stražnji dio tijela. Ta mu vježba omogućava da svu svoju snagu koncentrira na stražnje noge, bez čega ne bi mogao izvoditi još teže pokrete.

Svi pokreti i figure koje konj uči dijele se u dvije skupine: na prirodne i one koji to nisu. U prvom slučaju konj treba usavršiti svoj prirodni način kretanja — korak, kas i galop. No u Kraljevskoj školi uče se i pokreti te figure koji nisu prirođeni konjima i koji zahtijevaju vrlo blisku vezu između konja i jahača te iznimnu preciznost i fizičku snagu. (Vidi “Osnovne figure dresurnog jahanja”.)

“Da bi mogli izvesti te teške vježbe koje se uče u Kraljevskoj školi, između konja i jahača mora postojati vrlo bliska veza”, kaže José María Sánchez Cobos, direktor umjetničkog programa u Kraljevskoj školi. “Španjolski konj ubraja se među najplemenitije pasmine konja. Ti konji mogu razviti vrlo prisan odnos s jahačem. Doduše, ponekad se dogodi da konj i jahač ne uspiju razviti takvu vezu, pa je potrebno izvršiti zamjenu.”

Na pitanje kako konji reagiraju na glazbu, José María odgovara: “Konji nemaju osjećaj za glazbu kao ljudi, no očito je da glazba koju čuju tijekom predstave na neki način utječe na njih. Jasno se vidi da reagiraju na tradicionalnu španjolsku glazbu koja je sastavni dio predstave, a čini se da reagiraju i na aplauz publike.”

Konjima godi pažnja koja im se poklanja u školi. Za svaki ih se nastup brižljivo dotjera, a nakon svakog treninga istušira kako bi ih se osvježilo i uklonilo znoj s kože. Naime, koža konja osjetljivija je od ljudske, stoga joj je potrebna posebna njega.

“U Španjolskoj postoji izreka”, dodaje José María, “koja kaže da čovjeku treba 7 godina da od konja napravi prijatelja, a potom ima 7 godina da uživa u tom prijateljstvu, nakon čega konj postaje beskoristan. No u našoj školi to nije uvijek tako. Zamorano, jedan od naših konja, imao je 22 godine kad je još nastupao!”

Kruna ovog napornog rada i treninga je nastup na kojem konji pokazuju što su naučili. Na njima se posjetitelji mogu diviti savršeno uvježbanim jahačima i konjima dok te graciozne, a ipak snažne životinje plešu u ritmu tradicionalne španjolske glazbe. Nimalo ne iznenađuje što je Alberti u završnom stihu svoje pjesme te graciozne životinje nazvao “plesačima na vjetru”.