ZDRAVSTVENI stručnjaci često se razilaze u mišljenju po pitanju ishrane i tjelesne aktivnosti. Zbog toga su mnogi zbunjeni mnoštvom savjeta u vezi s time što koristi, a što šteti našem zdravlju. Međutim, kad je riječ o umjerenoj tjelesnoj aktivnosti, čini se da su svi znanstvenici u tome složni — ako želite biti zdraviji, morate biti fizički aktivni!

Nedostatak fizičke aktivnosti u današnje je vrijeme velik problem, naročito u razvijenim zemljama. Nekad su stanovnici tih zemalja naporno fizički radili jer su se mnogi bavili poljoprivredom, lovom ili gradnjom. Nažalost, teški poslovi koje su morali raditi samo da bi preživjeli često su ih iscrpljivali u tolikoj mjeri da su mnogi prerano umrli. Encyclopædia Britannica navodi kako je u “staroj Grčkoj i Rimu prosječni očekivani životni vijek iznosio oko 28 godina”. Za razliku od tog vremena, potkraj 20. stoljeća očekivani životni vijek u razvijenim zemljama iznosio je oko 74 godine. Čemu možemo zahvaliti za tu promjenu?

U usporedbi s onima koji su živjeli pred više stotina godina, ljudi danas relativno su boljeg zdravlja i duže žive. Za to je djelomice zaslužan tehnološki napredak. Suvremeni izumi promijenili su naš pristup poslu i olakšali mnoge mukotrpne poslove. I medicina je znatno napredovala u borbi protiv bolesti, što također doprinosi boljem zdravlju većine ljudi. No čitava je ta situacija pomalo i ironična.

Naime, zbog te iste suvremene tehnologije kojoj možemo zahvaliti bolje zdravlje, s vremenom su mnogi postali fizički neaktivni. U nedavno objavljenom izvještaju pod naslovom Međunarodne statistike o kardiovaskularnim bolestima, Američko kardiološko udruženje objašnjava kako “ekonomski tranzicijski tokovi, urbanizacija, industrijalizacija i globalizacija u način života ljudi unose promjene koje pogoduju pojavi srčanih bolesti”. Prema istom izvještaju, “tjelesna neaktivnost i nezdrava ishrana” ubrajaju se među glavne zdravstvene rizike.

Pred samo 50 godina marljivi seljaci u mnogim zemljama plugom i konjima orali su zemlju, biciklom išli u selo, a navečer vršili popravke u kući. No život njihove unučadi izgleda sasvim drugačije. Mnogi ljudi danas većinu radnog vremena  provedu za kompjuterom, kamo god da idu voze se automobilom, a večeri provode sjedeći pred televizorom.

Jedna je studija pokazala da drvosječe u Švedskoj, koji su nekada sijekući drva i vukući debla trošili gotovo 7 000 kalorija dnevno, sada nadgledaju suvremene uređaje koji obavljaju veći dio tog napornog posla. Isto tako, radnici koji su nekada samo pijucima i lopatama gradili i održavali ceste sada čak i u zemljama u razvoju imaju buldožere i drugu tešku mehanizaciju koja im pomaže u tome.

U nekim dijelovima Kine gdje je bicikl bio glavno prijevozno sredstvo, ljudi sve više koriste moped. U Sjedinjenim Državama u 75 posto slučajeva ljudi koriste automobil za prelaženje udaljenosti kraćih od 1,5 kilometara, a na takve kratke rute otpada 25 posto svih putovanja u zemlji.

Suvremena tehnologija doprinijela je i tome da se današnja djeca vrlo malo kreću. U jednoj se studiji navodi kako zbog ‘sve zabavnijih i realističnijih videoigara djeca provode više vremena za kompjuterom’. Do sličnog se zaključka došlo i u vezi s gledanjem televizije i drugim oblicima zabave koji od djece ne iziskuju nikakvo kretanje.

Fizička neaktivnost povezana je s mnogim problemima fizičke, psihičke i emocionalne prirode. Naprimjer, jedna zdravstvena ustanova u Velikoj Britaniji nedavno je izvijestila: “Kod djece koja se malo kreću postoji veća vjerojatnost da će imati niži stupanj samopoštovanja, biti zabrinutija i pod većim stresom te da će pušiti i uzimati drogu. Radnici koji na poslu uglavnom sjede češće izostaju s posla nego radnici koji se kreću. U kasnijim godinama života fizički neaktivni ljudi gube snagu i vitalnost koje su im potrebne da bi mogli obavljati svakodnevne poslove. Zbog toga mnogi postaju ovisni o drugima i slabijeg su psihičkog zdravlja.”

Cora Craig, predsjednica kanadskog Fitness and Lifestyle Research Institutea, objašnjava kako se ‘Kanađani na poslu kreću daleko manje nego nekad i općenito su manje fizički aktivni’. Kanadski list Globe and Mail navodi: “Otprilike 48 posto Kanađana ima problema s viškom kilograma, od čega ih je  15 posto gojazno.” U listu se dodaje kako u Kanadi sjedilačkim načinom života živi 59 posto odraslih. Dr. Matti Uusitupa sa Sveučilišta u Kuopiou (Finska) upozorava kako se “zbog širenja gojaznosti i sjedilačkog načina života u čitavom svijetu drastično povećava broj oboljelih od dijabetesa tipa 2”.

Jedno novije istraživanje pokazalo je kako se u Hong Kongu oko 20 posto smrtnih slučajeva među osobama starijim od 35 godina može povezati s pomanjkanjem tjelesne aktivnosti. U studiji koja se temelji na tom istraživanju, što ga je proveo tim na čelu s profesorom Tai-Hing Lamom sa Sveučilišta u Hong Kongu, a koja je objavljena 2004. u djelu Annals of Epidemiology, došlo se do zaključka kako među kineskom populacijom u Hong Kongu “zdravstveni rizici koji proizlaze iz fizičke neaktivnosti premašuju zdravstvene rizike koji su povezani s pušenjem”. Istraživači predviđaju da se “ista stopa smrtnosti [uslijed pomanjkanja tjelesne aktivnosti] može očekivati i u ostalim dijelovima” Kine.

Jesu li takva strahovanja opravdana? Može li fizička neaktivnost doista biti opasnija od pušenja? Opće je poznato da u odnosu na fizički aktivne osobe oni koji se malo kreću imaju viši krvni tlak, prijeti im veća opasnost od moždanog i srčanog udara, češće obolijevaju od određenih oblika raka i osteoporoze te su skloniji debljanju. *

Časopis The Wall Street Journal navodi: “Broj onih koji imaju problema s viškom kilograma ili su gojazni alarmantno se povećava na svim kontinentima, pa čak i u onim  dijelovima svijeta gdje je pothranjenost vrlo raširena. Glavni krivac tome isti je onaj koji je doveo do epidemije gojaznosti u Sjedinjenim Državama, a to je visokokalorična ishrana u kombinaciji sa sjedilačkim načinom života.” Dr. Stephan Rössner, profesor zdravstvene kulture sa štokholmskog instituta Karolinska, slaže se s time te čak kaže: “Nema zemlje u kojoj gojaznost nije u porastu.”

Redovita, umjerena fizička aktivnost vrlo je važna za čovjekovo zdravlje. Pa ipak, usprkos dobro poznatim opasnostima koje su povezane s fizičkom neaktivnošću, velik dio svjetskog stanovništva i dalje je praktički neaktivan. U Svjetskoj kardiološkoj federaciji smatraju da 60 do 85 posto svjetskog stanovništva “nije fizički aktivno u tolikoj mjeri da bi to koristilo njihovom zdravlju, a to se naročito odnosi na djevojke i žene”. U toj organizaciji tvrde kako se isto može reći i za 30 posto djece. U Sjedinjenim Državama oko 40 posto odraslih praktički je fizički neaktivno, a oko 50 posto mladih u dobi od 12 do 21 godine ne bavi se redovito nekom intenzivnijom tjelesnom aktivnošću.

Istraživanje koje je provedeno u 15 europskih zemalja kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri sjedilački način života raširen u njima pokazalo je da se postotak fizički neaktivnih ljudi kreće od 43 posto u Švedskoj do 87 posto u Portugalu. U São Paulu (Brazil) fizički je neaktivno otprilike 70 posto stanovnika. Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako se “podaci prikupljeni u anketama diljem svijeta nevjerojatno podudaraju”. Stoga ne iznenađuje što od zdravstvenih problema povezanih s fizičkom neaktivnošću svake godine umre oko dva milijuna ljudi.

Zdravstveni stručnjaci diljem svijeta to smatraju alarmantnim. Stoga su brojne državne ustanove u čitavom svijetu pokrenule razne programe kako bi građanima ukazale na važnost umjerene tjelesne aktivnosti. Australija, Japan i Sjedinjene Države nadaju se da će se do 2010. razina tjelesne aktivnosti njihovih građana povećati za 10 posto. Škotska je postavila cilj da se do 2020. čak 50 posto odraslih u toj zemlji redovito bavi nekim oblikom fizičke aktivnosti. U izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije navodi se kako su “Meksiko, Brazil, Jamajka, Novi Zeland, Finska, Ruska Federacija, Maroko, Vijetnam, Južnoafrička Republika i Slovenija pokrenuli slične programe”.

No unatoč angažiranosti mnogih državnih i zdravstvenih organizacija, najveća odgovornost u vezi s našim zdravljem ipak je na nama samima. Stoga se pitajmo: ‘Jesam li dovoljno fizički aktivan? Vježbam li dovoljno? Ako je odgovor na ova pitanja negativan, što mogu poduzeti kako bih to promijenio?’ Naredni će nam članak pokazati kako se možemo poboljšati u tome.