ZLATO, slava i propovijedanje evanđelja nisu bili jedini razlozi zbog kojih su Europljani krenuli u osvajanje Amerike. Jedan od razloga bilo je i to što je među europskim plemstvom vladala velika potražnja za šećerom. Sredinom 15. stoljeća portugalske riznice počele su se puniti novcem zarađenim trgovinom šećernom trskom koja se uzgajala na otocima Atlantskog oceana. Stoga je 1516. portugalski kralj Manuel I odlučio u svojim američkim kolonijama pokrenuti uzgoj šećerne trske.

Premda su prve šećerane otvorene na jugu Brazila, proizvodnja šećera najviše se razvila u tadašnjoj provinciji Pernambucu, * na sjeveroistoku Brazila. Tamošnja topla klima, obilje oborina, blago brdoviti tereni i plodno tlo obogaćeno riječnim muljem pružali su izvrsne uvjete za uzgoj šećerne trske. U priobalnom području u kojem su raskrčene tropske šume nicale su nove plantaže šećerne trske, koje su se širile po brdima i visoravnima oko delte rijeke Capibaribe.

U tom je području već 1537. postojalo malo naselje u kojem su živjeli moreplovci i ribari. Nalazilo se na kraju uskog rta koji se protezao južno od Olinde, tadašnjeg glavnog grada Pernambuca. To lučko naselje koje je na zapadu bilo omeđeno rijekom Capibaribe, a na istoku zaklonjeno od Atlantskog oceana nizom koraljnih grebena nazvano je Povo dos Arrecifes (Naselje grebena), a kasnije je dobilo naziv Recife. U njemu se uskladištavao sirovi šećer koji se rijekom dopremao s plantaža šećerne trske te se kasnije brodovima slao u Europu.

Vijesti o gospodarskom napretku Pernambuca uskoro su privukle neželjene posjetitelje. Godine 1561. Recife su osvojili i opljačkali francuski gusari, a potom je 1595. to učinio i engleski trgovac Sir James Lancaster, kojeg se u nekim izvorima spominje i kao gusara. Lancaster je navodno isplovio iz Recifea nakon što je nakrcao plijenom sve svoje brodove te 12 brodova koje je “posudio” od francuskih i portugalskih trgovaca. Na rtu između Recifea i Olinde podignute su obrambene utvrde, no one nisu spriječile nove napade.

Početkom 17. stoljeća u provinciji Pernambuco, koja je tada bila pod španjolskom vlašću, proizvodilo se više šećera nego bilo gdje drugdje u svijetu. U to vrijeme u Pernambucu je postojala 121 šećerana. Recife je postao najprometnija luka u portugalskim kolonijama na američkom tlu.

U Europi je porasla potražnja za brazilskim sirovim šećerom, koji se uglavnom prerađivao u Nizozemskoj. Kad je 1621. prekinuto primirje između Nizozemske i Španjolske, unosna trgovina šećerom našla se u opasnosti. Te je godine nizozemska Zapadnoindijska kompanija (nadalje ćemo je zvati samo Kompanija) stekla monopol na trgovinu s Afrikom i Amerikom. Kompanija je predložila rješenje spora i otvoreno objavila svoje namjere u dokumentu pod naslovom “Razlozi zbog kojih Zapadnoindijska kompanija treba što prije oduzeti španjolskom kralju vlast nad Brazilom”. Uz taj dokument objavljen je i “Popis svega što se može proizvoditi u Brazilu”. Bio je to početak takozvanog Šećernog rata!

Četrnaestog veljače 1630. flota od 65 brodova koji su plovili pod zastavom Kompanije pojavila se nedaleko od obale Pernambuca. Nakon kratke borbe osvajači su postavili svoju zastavu na brazilskom tlu. Smatrali su da im Recife sa svojim utvrdama, okolnim otocima i rijekama može pružiti bolju zaštitu nego Olinda, koja je okružena brdima i prostranim ravnicama. Stoga su 25. studenoga 1631. Nizozemci potpuno spalili Olindu i preselili upravno središte u Recife. Taj je događaj označio prekretnicu u razvoju Recifea.

Zbog pomanjkanja prostora doseljenici su gradili visoke, uske kuće — sobradose. Te su kuće imale jedan ili dva kata i izgledale su jednako kao one koje su se u to vrijeme gradile u europskim prijestolnicama. Za gradnju je korišten materijal koji je dopremljen iz razorene Olinde. No, 1637. u Recifeu više nije bilo zemlje na kojoj bi se moglo graditi kuće. Tada je u Brazil došao novi guverner, njemački grof Johan Maurits van Nassau, koji je htio da Recife postane pravi kozmopolitski grad, napredniji od svih drugih gradova u Južnoj Americi.

Grad Mauricia, kako ga je nazvao Johan Maurits, sagrađen je za samo sedam godina. Uređen je po uzoru na europske gradove. Imao je asfaltirane ceste, tržnicu, palače, zoološki vrt sa životinjama dopremljenim iz Afrike i udaljenih dijelova Brazila, parkove i vrtove, prvu zvjezdarnicu na američkom tlu, muzej, bolnice i knjižnicu. Budući da je Nassau sagradio Mauriciju na otoku Antôniu Vazu, koji je od Recifea  udaljen nekoliko stotina metara, dao je sagraditi dva mosta kojima bi se povezalo Recife, Mauriciju i kopno, što je za ono vrijeme bio velik građevinski pothvat. (Vidi okvir “Maurits van Nassau i leteća krava”.)

Nassau nipošto nije bio tipičan kolonijalni upravitelj. On je toliko zavolio svoju novu domovinu da je govorio kako “nigdje na svijetu nema tako lijepe zemlje kao što je Brazil”. Dokazi njegove ljubavi prema toj zemlji, čija je prirodna bogatstva po nalogu Kompanije trebao što više iskoristiti, sačuvani su na slikama Fransa Posta i Alberta Eckhouta, koje je zajedno s još nekim umjetnicima, piscima i znanstvenicima doveo iz Europe. Nassau je pružio moralnu i materijalnu podršku grupi od 46 umjetnika, znanstvenika i raznih stručnjaka koji su napisali mnoge knjige te napravili brojne crteže i zemljopisne karte na temelju kojih su znatiželjni Europljani mogli bolje upoznati prirodne ljepote Pernambuca.

Za vrijeme Nassauove uprave Mauricia i Recife doživjeli su ekonomski procvat. Kreditima Kompanije financirala se obnova šećerana koje su bile uništene za vrijeme nizozemske invazije. U Recife su počeli dolaziti engleski činovnici, švedski avanturisti, škotski trgovci te njemački i francuski privrednici. Sve te ljude privlačila je trgovina robljem, šećerom i brazilskim drvom.

Vjerska tolerancija koja je vladala za vrijeme Nassauove uprave privukla je i imućne Židove koji su zbog progonstva pobjegli iz Europe i sjeverne Afrike. Među njima je bilo i mnogo sefardskih Židova, koji su se jedno vrijeme sastajali u prve dvije sinagoge sagrađene u Americi. Židovi su imali tako značajnu ulogu u društvu da je trgovačko središte Recifea dobilo naziv Rua dos Judeus (Židovska ulica).

Premda je Nassau bio vrlo sposoban upravitelj, direktori Kompanije prigovarali su mu da zbog ljubavi prema Brazilu nije u stanju donositi mudre poslovne odluke. Vlasnici dionica Kompanije nisu profitirali od svojih ulaganja. Stoga je Nassau dao ostavku te se u svibnju 1644. vratio u Nizozemsku. Njegov odlazak, koji je rastužio čak i Portugalce, označio je početak razdoblja u kojem je Nizozemska izgubila vlast nad Brazilom. Nekoliko loših uroda šećerne trske, pad cijena šećera na svjetskom tržištu i nemogućnost otplaćivanja dugova potakli su vlasnike plantaža šećerne trske da organiziraju ustanak, koji je doveo do toga da su 1654. Nizozemci protjerani iz zemlje. *

 Za vrijeme ustanka uništeni su Nassauovi parkovi i velik dio grada koji je on sagradio. No, ipak nisu izbrisani svi tragovi nizozemske uprave. Velika potražnja za šećerom dovela je do toga da je gospodarsko središte Pernambuca premješteno iz Olinde na otoke u delti Capibaribea, čime je položen temelj za razvoj novog glavnog grada. Tako je Recife postao pravi veliki grad i važno gospodarsko središte.

Današnji Recife, jedno od najvećih industrijskih, financijskih i turističkih središta Brazila, ima preko 1 300 000 stanovnika i na prvi pogled nimalo ne podsjeća na malo ribarsko naselje koje je u 16. stoljeću bilo pod upravom Olinde. Plantaže šećerne trske na obalama Capibaribea odavno su pretvorene u stambene četvrti. Ostala su samo imena plantaža i nekoliko starih vila. U poslovnom središtu grada, koje obuhvaća otoke Recife i Santo Antônio te četvrt Boa Vista na obali, zbog nemara i nagle modernizacije uništena je većina kuća sagrađenih u kolonijalnom stilu.

No, rijeke, otoci i grebeni koji su privukli Nizozemce još i danas privlače brojne posjetitelje. Među suvremenim zgradama još uvijek se mogu naći tragovi prošlih vremena u kojima su ljudi živjeli od trgovine šećerom. Forte do Brum, četverokutna utvrda koju su Nizozemci sagradili na samoj obali kako bi s nje mogli braniti luku, danas je sa svih strana okružena kopnom i stoji kao usamljeno povijesno zdanje u moru suvremenih zgrada. Rua dos Judeus, danas Rua do Bom Jesus (Ulica Dobrog Isusa), još uvijek se nalazi na istom mjestu kao i u 16. stoljeću, a sačuvani su i njeni slikoviti sobradosi sagrađeni u kolonijalnom stilu.

Oni koji žele malo bolje upoznati povijest Recifea mogu posjetiti izložbe nizozemskih karata i suvenira u utvrdi Forte das Cinco Pontas, koju su 1630. sagradili predstavnici Zapadnoindijske kompanije, te u malom izložbenom prostoru Zavoda za arheologiju, povijest i zemljopis. Posjetitelji koji dođu u Muzej ljudi sa sjeveroistoka mogu vidjeti kako se nekad proizvodio šećer i kako se to danas radi u suvremenim industrijskim pogonima. Osim toga, mogu saznati nešto više o teškom životu robova, koji su “naporno radili za moćne industrijalce”.

Danas više nitko ne ratuje zbog šećera. Trgovina šećerom koja je privlačila gusare i predstavnike Zapadnoindijske kompanije više nije tako unosna kao nekada. Danas se Pernambuco bori s ozbiljnim gospodarskim, društvenim i ekološkim problemima koji su posljedica nekadašnjih metoda proizvodnje šećera. Unatoč tome, šećerna trska još uvijek je jedna od najvažnijih kultura koje se uzgajaju u priobalnom dijelu Pernambuca. Nedaleko od Recifea poljoprivrednici na ogromnim poljima sijeku šećernu trsku na isti način kao što se to radilo prije pet stoljeća. Sve to podsjeća na činjenicu da je Recife sagrađen zahvaljujući šećeru.