U JAPANU je vlasnik jedne trgovine uhvatio nekog dječaka u krađi i pozvao policiju. Kad je policija stigla, dječak je pobjegao. Policajci su krenuli u potjeru za njim. Dok je dječak pretrčavao željezničku prugu, udario ga je vlak te je poginuo.

Ubrzo se naveliko pričalo o tom događaju i neki su počeli osuđivati vlasnika trgovine zbog toga što je pozvao policiju. Stoga je on odlučio zatvoriti trgovinu na neko vrijeme. No kad ju je ponovno otvorio, kradljivci su ponovno počeli krasti. Zbog straha da opet ne izbije neki incident, više im se nije usudio suprotstavljati. Uskoro se pročulo da je njegova trgovina laka meta. Tako ju je ubrzo morao zatvoriti, ovaj put zauvijek.

Istina, većina krađa u trgovinama ne završi tako tragično, no ovaj primjer jasno pokazuje da krađe imaju mnoge ozbiljne posljedice, koje pogađaju mnoge. Razmotrimo malo detaljnije koje su to posljedice.

Krađe u trgovinama trgovcima širom svijeta godišnje odnesu mnogo milijardi dolara. Prema nekim procjenama samo trgovci u Sjedinjenim Državama godišnje izgube 40 milijardi dolara. Koliko si trgovina može priuštiti takav gubitak? Mnogi trgovci jednostavno više ne znaju kako bi doskočili tom problemu. Kradljivci vlasnicima trgovina mogu upropastiti posao koji su gradili cijeli život.

“Konkurencija i lopovi dva su problema koja nas zabrinjavaju. Ne znam koliko ćemo još dugo moći poslovati”, kaže Luke, vlasnik jedne trgovine u New Yorku, koji nema sredstava za postavljanje elektroničkih sigurnosnih uređaja. Što se tiče lopova, on kaže: “To može biti svatko, čak i naše redovite mušterije.”

Neki smatraju da problem o kojem govori Luke i nije tako velik. Oni možda kažu: “Takve trgovine zarađuju mnogo novca. To što im ja uzmem i ne osjete.” No da li vlasnici trgovina doista zarađuju tako mnogo?

Neke trgovine cijenu prodajnih artikala povise za 30, 40 ili 50 posto od nabavne cijene, no taj postotak nije čista zarada. Trgovci od tog novca trebaju pokriti troškove kao što su najamnina, porezi, plaće i doprinosi zaposlenika, održavanje poslovnih prostora, popravci, osiguranja, struja, voda, grijanje, telefon i zaštitne mjere. Kad sve to pokriju, čista zarada možda iznosi samo 2 ili 3 posto. Prema tome, kradljivci im zapravo otimaju osnovna sredstva za život.

Dječak kojeg je majka povela u trgovinu sam odlazi do police sa slatkišima. Tamo otvara jedan paketić i u džep kriomice stavlja slatkiš. Da li ta sitna krađa doista šteti trgovini?

U svojoj brošuri Curtailing Crime—Inside and Out američka Uprava malih poduzetnika kaže sljedeće: “Oni koji povremeno ukradu pokoju kemijsku olovku ili džepni kalkulator takve sitne krađe možda ne smatraju ozbiljnim kršenjem zakona. No za male poduzetnike koji se bore za opstanak te su krađe ravne ubojstvu.” Da bi neki trgovac na malo nadoknadio godišnji gubitak od 1 000 dolara, on zbog niske zarade svakodnevno mora prodati dodatnih 900 čokoladica ili 380 konzervi. Dakle, ako puno djece u trgovinama krade slatkiše, ona nanose veliku štetu trgovcima. Upravo u tome i jest srž problema.

 Deseci milijuna ljudi, mladi i stari, bogati i siromašni, pripadnici svih rasa i kultura, kradu i u većim i u manjim trgovinama. Do čega to vodi? Prema podacima Američkog državnog vijeća za suzbijanje kriminala, skoro trećina trgovina u Sjedinjenim Državama propada zbog krađa. Slična situacija sigurno vlada i u drugim zemljama.

Kad se puno krade, trgovci su prisiljeni povisiti cijene. To povisivanje cijena kupce u nekim mjestima godišnje košta dodatnih 200 eura. To znači da onaj tko zarađuje 40 eura dnevno svake godine mora odraditi dodatnih tjedan dana samo kako bi platio ono što su drugi pokrali. Možete li si to priuštiti? Umirovljenicima koji žive samo od mirovine ili samohranim majkama koje same uzdržavaju svoju obitelj to je vjerojatno preveliki izdatak. No to nije sve.

Kad neka trgovina propadne, to je gubitak za čitavo susjedstvo. Prema nekim izvještajima, u jednom malom mjestu u Americi nedavno je zbog krađa kupaca propala jedna trgovina s potrepštinama i lijekovima. Mnogi ostarjeli i bolesni sada moraju ići dva i po kilometra dalje kako bi nabavili lijekove. “Pokušajte to u invalidskim kolicima”, rekao je jedan dužnosnik.

Bruce se u životu drži visokih moralnih mjerila, a i svoju djecu poučava da budu poštena. No jednog je dana njegova kći bila uhvaćena u krađi. “To me dotuklo”, kaže Bruce. “Zamislite kako biste se osjećali da vas netko nazove i kaže vam da je vaša kći uhvaćena u krađi. Godinama smo se trudili odgojiti je kao poštenu osobu, da bi nam se nakon svega to desilo. Nikad nam nije bilo ni na kraj pameti da bi mogla učiniti takvo što.”

Bruce je bio jako zabrinut za svoju kćer i njenu budućnost. Pored toga, on je dotad služio kao vjerski učitelj, no sada se više nije osjećao mjerodavnim poučavati druge. “Kako bih svojim suvjernicima mogao pogledati u oči? Kako bih ih čiste savjesti mogao poučavati o tome kako da odgajaju svoju djecu? Jednostavno sam smatrao da to ne bi bilo u redu.” Njegova kći očito nije razmišljala o tome kako će njena krađa utjecati na njenog oca.

Kad su vlasnici trgovina u prošlosti uhvatili nekoga u krađi, obično su ga strogo prekorili i pustili da ode. Danas se lopove često hapsi već i pri prvom pokušaju krađe kako bi uvidjeli da zbog svog nedjela moraju snositi ozbiljne posljedice. Mlada žena po imenu Natalie i sama je to iskusila.

Ona kaže: “Što sam više krala, to sam bila samouvjerenija. Smatrala sam da će mi čak i ako me uhvate u krađi biti jeftinije platiti odvjetnika i troškove suđenja nego kupiti svu tu skupocjenu odjeću.” No bila je u krivu.

Natalie su uhvatili u krađi haljine i policija ju je odvela s lisicama na rukama. U policijskoj stanici uzeli su joj otiske prstiju i zatvorili je u ćeliju s drugim kriminalcima. Tamo je čekala satima dok nisu stigli njeni roditelji i platili jamčevinu.

Što Natalie poručuje onima koji razmišljaju o krađi? “Moj vam je savjet: radije kupite tu glupu haljinu ili traperice!” Ona kaže da će svi koji se odluče na krađu na koncu “zbog toga još dugo žaliti”.

Policijski dosje jedan je od razloga zbog kojih oni koji kradu žale. Mnogi kradljivci na svoju su žalost utvrdili da se njihov prekršaj ne zaboravlja tako lako, već da ostaju obilježeni kao da imaju mrlju na haljini ili košulji. Osoba koja je uhvaćena u krađi možda će prilikom upisa na fakultet morati spomenuti da je bila optuživana. Možda će imati poteškoća pri izboru zvanja, naročito ako se odluči za medicinu, stomatologiju ili arhitekturu. I poduzeća će dobro promisliti prije nego što je odluče zaposliti. A svi ti problemi mogu uslijediti premda je osoba platila globu i premda više nikada ništa nije ukrala.

Oni koji kradu po trgovinama mogu snositi posljedice čak i ako ih se nikada ne uhvati u krađi. To je uvidio i Hector, kojeg smo spomenuli ranije. On kaže: “Uvijek sam se izvukao. Nikada me nisu uhvatili kako kradem.” No on je ipak snosio posljedice. U vezi s tim on kaže: “Mladi moraju biti svjesni toga da će ono što siju i žeti. Čak i ako ih policija nikad ne uhvati, snosit će posljedice.”

Krađa po trgovinama nije bezazlena, a stvari koje se ukradu nisu besplatne. Svatko tko krade trebao bi u potpunosti s tim prestati. Što onima koji kradu može dati snage da to više ne čine? Hoće li problem krađe po trgovinama ikada biti riješen?