Jeste li ikada noću teleskopom promatrali nebo? Mnogi koji jesu još se uvijek sjećaju kako su se osjećali kad su prvi put ugledali planet Saturn. To je doista poseban prizor. Na beskonačnoj crnoj podlozi posutoj bezbrojnim svjetlucavim zvijezdama nalazi se sjajno nebesko tijelo okruženo prekrasnim pravilnim prstenovima.

Što su zapravo ti prstenovi? Godine 1610. astronom Galileo prvi put je kroz svoj ručno izrađeni teleskop ugledao Saturn, no zbog nejasne slike izgledalo je kao da Saturn ima uši, kao da se sa svake strane planeta nalaze dva mala izdanka. Kako su s vremenom načinjeni jači teleskopi, astronomi su uvidjeli da su to zapravo prstenovi, no još uvijek nisu znali od čega se oni sastoje. Mnogi su smatrali da su ti prstenovi kruto tijelo. Tek su 1895. znanstvenici uspjeli dokazati da se prstenovi sastoje od mnogo krhotina stijena i leda.

Knjiga The Far Planets kaže: “Saturnovi prstenovi, skup uskih pojaseva koji se sastoje od bezbrojnih ledenih krhotina, ubrajaju se u najveća čuda Sunčevog sustava. Taj je svjetlucavi obruč ogroman. Njegova širina od unutarnjeg ruba, koji se nalazi vrlo blizu samog planeta, do vanjskog ruba, koji je jedva uočljiv, iznosi 400 000 kilometara. On je i nevjerojatno tanak, naime prosječna mu je debljina manja od 30 metara.” U lipnju 2004, kad je svemirska letjelica Cassini-Huygens došla do Saturna i poslala na Zemlju najnovije podatke i slike, znanstvenici su doznali još mnogo toga o stotinama ovih kompleksnih prstenova.

U jednom članku u časopisu Smithsonian nedavno je stajalo: “Saturn izgleda skoro kao da je stvoren — on je savršen jednako kao što je savršena matematika.” I mi se možemo složiti s tim riječima ako izuzmemo riječ “skoro”. Ovo prekrasno nebesko tijelo tek je jedno od bezbroj drugih za koja su prije nekoliko tisuća godina zapisane ove nadahnute riječi: “Nebesa kazuju slavu Božju, i djela ruku njegovih glasi svod nebeski” (Psalam 19:1).