POSJETITELJI koji dođu razgledati zvjezdarnicu Jantar Mantar u indijskom gradu New Delhiju često začuđeno gledaju tamošnje kamene konstrukcije i pitaju se: ‘Kakva je to zvjezdarnica?’ Većina njih pod pojmom zvjezdarnica podrazumijeva suvremenu zgradu opremljenu vrhunskim astronomskim instrumentima i zato im neobične kamene konstrukcije smještene u velikom parku nimalo ne sliče na zvjezdarnicu. No početkom 18. stoljeća, u vrijeme kad su te konstrukcije nastale, Jantar Mantar bio je prava zvjezdarnica. Zanimljivo je da se u toj zvjezdarnici, u kojoj nije bilo teleskopa ni drugih optičkih instrumenata izumljenih u Europi, moglo dobiti detaljne i prilično točne podatke o kretanju nebeskih tijela.

Tri od ukupno pet zvjezdarnica, ili astronomskih opservatorija, koje je sagradio maharadža Sawai Jai Singh II, pripadnik kaste radžputa, nose naziv Jantar Mantar. “Jantar”  dolazi od sanskrtske riječi “yantra”, što znači “instrument”, a “Mantar” od sanskrtske riječi “mantra”, što znači “mistična formula”. Kako su Indijci imali običaj da riječi koju su željeli posebno naglasiti dodaju još jednu riječ koja se s njom rimuje, zvjezdarnica je dobila naziv Jantar Mantar.

Na spomen-ploči koja je 1910. postavljena na jedan od instrumenata u zvjezdarnici Jantar Mantar u New Delhiju piše da je zvjezdarnica sagrađena 1710. Međutim, kasnija istraživanja ukazuju na zaključak da je zvjezdarnica dovršena 1724. Kao što ćemo kasnije vidjeti, podaci o životu Jai Singha podupiru taj zaključak. No, recimo najprije nekoliko riječi o “instrumentima” koji se nalaze u ovom opservatoriju, koji se smatra najstarijim takvim opservatorijem na svijetu.

U opservatoriju se nalaze četiri kamene konstrukcije koje su služile kao astronomski instrumenti. Najimpresivniji je Samrat yantra, što bi u prijevodu značilo “vrhunski instrument”. To je “sunčani sat s jednoliko podijeljenom satnom skalom”. Samrat yantra je najznačajnije djelo Jai Singha. U središtu tog instrumenta nalazi se veliki kameni zid debljine preko tri metra koji ima oblik trokuta. Visina trokuta je 21 metar, a osnovica je dugačka gotovo 35 metara. Hipotenuza trokuta, koja je dugačka 39 metara, paralelna je sa Zemljinom rotacijskom osi i usmjerena prema Sjevernom polu. S lijeve i desne strane trokuta, koji služi kao kazaljka sunčanog sata, nalazi se kvadrant s oznakama za sate, minute i sekunde. Premda su ljudi već stoljećima ranije koristili jednostavne sunčane satove, Jai Singh je otkrio da se od te sprave za mjerenje vremena može napraviti precizan instrument za mjerenje deklinacije i drugih koordinata nebeskih tijela.

Preostale tri konstrukcije u opservatoriju nazivaju se Ram yantra, Jayaprakash yantra i Mishra yantra. To su precizno konstruirani instrumenti za mjerenje deklinacije, visine i azimuta Sunca i drugih zvijezda. Pomoću Mishra yantre čak se moglo utvrditi kada je podne u raznim gradovima diljem svijeta.

Sve te instrumente, osim Mishra yantre, izumio je Jai Singh. Oni su bili puno složeniji i precizniji od drugih instrumenata koji su se u to vrijeme koristili u Indiji. Singhovi instrumenti omogućili su sastavljanje točnih astronomskih kalendara i tablica. Ti impresivni i vrlo lijepi instrumenti omogućavali su prikupljanje korisnih podataka o kretanju nebeskih tijela sve dok zbog izuma teleskopa i drugih optičkih instrumenata nisu izašli iz upotrebe. No zašto darovit i učen čovjek kakav je bio Jai Singh nije u svojim astronomskim istraživanjima koristio instrumente koji su izumljeni u Europi, kao naprimjer optički teleskop? Odgovor na to pitanje dobit ćemo ako bolje upoznamo njegov život i duh vremena u kojem je živio.

Jai Singh rođen je 1688. u indijskoj državi Radžastanu. Njegov otac, koji je kao maharadža vladao u Amberu, prijestolnici radžputskog klana Kachavaha, bio je vazal mogulske dinastije čije se sjedište nalazilo u Delhiju. Mladi princ Jai Singh učio je jezike kao što su hindi, sanskrt, perzijski i arapski. Osim toga, dobivao je poduku iz matematike, astronomije i borilačkih vještina. No astronomija mu je bila draža od svih drugih predmeta. Jedan njegov suvremenik napisao je: ‘Sawai Jai Singh još je kao dječak, a i kasnije kao mladić, bio potpuno zaokupljen izučavanjem astronomije.’

Jai Singh imao je 11 godina kad je nakon smrti svog oca godine 1700. sjeo na prijestolje u Amberu. Uskoro je mladi maharadža dobio poziv od mogulskog cara da dođe na njegov dvor na jugu Indije. Tamo je upoznao čovjeka po imenu Jagannātha, koji je bio vrstan matematičar i astronom. On je kasnije postao Singhov glavni pomoćnik. Politički položaj mladog maharadže neprestano se mijenjao sve dok 1719. vlast u državi nije preuzeo Muhammad Shāh. Tada je Jai Singh pozvan u Delhi na sastanak s novim mogulskim vladarom. Pretpostavlja se da je na tom sastanku, koji je održan u studenome 1720, Jai Singh predložio izgradnju astronomskog opservatorija. Opservatorij je vjerojatno dovršen 1724.

Što je maharadžu potaklo da sagradi opservatorij? Znao je da su astronomski kalendari i tabele koji su se u to vrijeme koristili u Indiji bili prilično neprecizni i da već dugo nije bilo gotovo nikakvog napretka na području astronomije. Stoga je odlučio napraviti nove astronomske tablice s točnim podacima o položaju vidljivih nebeskih tijela. Osim toga, htio je da instrumenti za astronomska promatranja budu dostupni svakome tko se želi baviti astronomijom. Jai Singh nabavio je mnogo knjiga iz Francuske, Engleske, Portugala i Njemačke. Na svom je dvoru ugostio vrsne astronome iz raznih dijelova Indije te islamskih i europskih zemalja. Čak je organizirao prvu znanstvenu ekspediciju koja je s Istoka krenula u Europu. Članovi te ekspedicije dobili su zadatak da se upoznaju s najnovijim postignućima na području astronomije te da nabave nove knjige i astronomske instrumente.

Zašto je Jai Singh gradio kamene astronomske instrumente kad su se u Europi već koristili teleskop, mikrometar i nonij? Kako to da Singh, po svemu sudeći, nije znao za Kopernikova i Galileova otkrića u vezi s heliocentričnim sustavom?

To je djelomično posljedica slabih veza između Istoka i Zapada. No, bilo je i drugih razloga. Jedan od njih je vjerska klima tog vremena. Brahmanski učenjaci nisu htjeli ići u Europu jer bi u tom slučaju trebali prijeći ocean, a zbog toga su mogli biti isključeni iz svoje kaste. Europljani koji su pomogli Jai Singhu u prikupljanju knjiga i drugih stručnih radova uglavnom su bili jezuitski učenjaci. Prema riječima Virendre Sharme, koji je napisao biografiju Jai Singha, jezuitima je, jednako kao i svim drugim katoličkim vjernicima, bilo strogo zabranjeno podržavati ideje Galilea i drugih učenjaka koji su tvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca. Onaj tko bi podržao takve tvrdnje bio bi izveden pred inkvizicijski sud. Crkva je ideje tih učenjaka smatrala heretičkima i bezbožnima. Stoga je razumljivo da ljudi koje je Jai Singh poslao u Europu nisu nabavili djela Kopernika i Galilea, a niti najnovije optičke instrumente koje su učenjaci koristili kako bi potvrdili ispravnost heliocentrične teorije.

Jai Singh živio je u vrijeme vjerske netolerancije i fanatizma. Taj je vrsni učenjak znatno doprinio napretku astronomije, no nakon njega u Indiji desetljećima nije postignut gotovo nikakav napredak na tom području. Međutim, opservatorij Jantar Mantar svjedoči o marljivom radu tog čovjeka koji je uvijek težio za usvajanjem novih znanja.

Stotinama godina prije nego što se Jai Singh počeo zanimati za kretanje nebeskih tijela, neki drugi mudri ljudi promatrali su nebo, pokušavajući dokučiti tajne svemira. Nema sumnje, ljudi će i dalje ‘podizati svoje oči’ prema nebu u želji da prodube svoje znanje o djelima Božjih ruku (Izaija 40:26; Psalam 19:1).